Sumrak jedne karijere

Predsjednik Srbije već dvije nedjelje reklamira svoju nenapisanu knjigu “Kako sam pobedio obojenu revoluciju”. U pitanju je postmodernistički roman, kombinacija fantastike i misterije. Aleksandar Vučić ima dvije uloge u tom projektu – pisac je i sam svoj recenzent. Kako kaže ovaj drugi, knjiga će se izučavati širom svijeta – od Aljaske do Australije, uključujući i Ujedinjene Arapske Emirate.

A sad ozbiljno. Vučić više ne poriče duboku političku krizu, već obraćanjima i sporadičnim mitinzima sokoli snuždeno biračko tijelo, to jest – pumpa “obojenu revoluciju” i “vojvođanski separatizam.” Ništa od toga ne radi mu kako treba, ali donekle kupuje vrijeme.

Slično je i sa hapšenjem Grčića, Papića, Vrbaškog i ostalih kadrova nekad bliskih Nebojši Srefanoviću. Djeluje da su spomenuti “ranjeni orlovi” spakovani još dok je trajao obračun sa njihovim zaštitnikom – zlu ne trebalo. Sada je prikupljeni materijal i te kako zatrebao, samo u drugu svrhu. No, ne lezi vraže, hapšenja među naprednjacima i satelitima slabo zanimaju javnost. Ljudi vide tko je dignut, coknu usnama i kažu – pih. Dobro razumije narod gdje je srce tame koje ubija zemlju.

SJEĆATE LI SE VUČEVIĆA

Protesti studenata i sve većeg broja građana ne pokazuju zamor, a da Vučiću bude još gore – mora formirati novu vladu. U protivnom, država Srbija postaje srednja ili osnovna škola u obustavi rada – dok vlast tvrdi da sve funkcionira, niko ne zna da li se nastava zaista izvodi i koliko traju školski satovi.

Iz tog i još nekih drugih razloga Vučić je primoran da iseli Miloša Vučevića iz Nemanjine 11. Tko će useliti, narodu svršeno puca prsluk. Mada je u teoriji moguće, predsjednik Srbije teško da će mandat za sastav vlade povjeriti nekom od partijskih glavešina – kadrovska lista je kratka, ljudi potrošeni. Zato treba očekivati na’vatavanje podobnih eksperata za premijera i druge članove kabineta izuzev ministarstava financija i sile.

Nova vlada biće slaba i tunjava. Naslijediće sve probleme prethodne sa manje moći da ih rješava. Ako Vučić procjeni da je učvrstio poljuljano biračko tijelo, glavni zadatak vlade biće kakva-takva konsolidacija režima kakav je vladao do studentskog revolta. Na drugoj strani, ukoliko predsjednik Srbije i dalje ostane na začelju događaja, možda bi budući kabinet mogao ponuditi pregovore o izbornim uvjetima u namjeri da koliko-toliko kontrolira štetu.

Vučić je već dao sve što je mogao a da ne naruši ličnu vlast. Zato računa da će svojim političkim supermoćima – nije više isti čovjek, energija mu je na entu – na kraju trijumfirati nad “obojenom revolucijom”. Naime, on mjerka termin za buduće izbore, pošto je vlada formirana u Narodnoj skupštini iznuđena i pokazuje njegovu slabost. Ideja je da i to izjašnjavanje građana bude nalik svim dosadašnjim od 2012.

Svjestan narodnog odijuma spram SNS, Vučić bi ovog puta mogao – “al’ majke mi, stvarno” – rebrendirati stranku u Pokret za narod i državu. Nema tu svježe krvi – ali je ipak bolje za kampanju. Kad je mogao skinuti šinjel po Šešeljevom kroju sa djelovodnim brojem Haškog tribunala, zašto ne bi i odjelo prepuno otisaka krvavog dlana?

Mogu li upaliti ove kombinacije šefa države? Možda ukoliko se prorajta dobri duh solidarnosti i slobode koji su oslobodili studenti, pa narod zahvati čemer i jad razočaranja. Naime, Srbija iz februara 2025. više nije ista ona zemlja iz oktobra 2024. Svima je danas jasno da postoji alternativa i, što je još važnije, snaga dovoljno moćna da je nametne.

DRŽ’MO SE ZA GLAVU

Djevojke i momci su postavili politički okvir za promjene u zemlji koji treba operacionalizirati. Mada studenti o svemu ovome i te kako imaju što reći, to nije pitanje za njih nego za opoziciju.

Dakle, poštovani čitaoče, stigli ste do mjesta gdje se hvatate za glavu.

Svak zna. Više od deceniju usitnjena, zavađena, bez svježih ideja, sa istim licama koja bez obzira na rezultate ne pomišljaju na povlačenje i tako dalje u istom pravcu, opozicija kanda postoji sama za sebe. I to čisto formalno. Mada donekle neopravdano, studenti je smatraju za drugu stranu režimskog novčića. Liderske partijice, gubitnička filozofija, spletkarenje, izigravanja aktivista u skupštinskim klupama i političara na ulici umjesto da rade obrnuto, izbrisali su opoziciju kao faktor u zimi nezadovoljstva i nade u Srbiji. Čini se i da, skupa sa naprednjacima, jedina nije shvatila što se u zemlji dešava.

Znajući sve ovo, studenti su zahvalili opoziciji na suradnji – točnije, vrlo rezolutno je odbili. Nije daleko od pameti da bi u suprotnom stekli daleko manju podršku u narodu od ove koju danas uživaju. Prosto, Vučićev režim je do te mjere demonizirao i kriminalizirao opoziciju da je shvatljivo sve pobrojano u prethodnom pasusu.

ŠTA DA SE RADI

Ipak, ako i nije demokratska, Srbija je makar parlamentarna država. Što može opozicija u ovoj situaciji koju su stvorili pobunjeni studenti? Ovakva kakva je – ništa. Da bi promijenila zemlju, prvo mora mijenjati sebe.

Za početak – da se prihvati politike i okane bavljenja sama sobom. Od studenata svašta dobrog mogu naučiti. Recimo – da se dogovori i odlučivanja sa partijskih vođa prenesu na plenume izvršnih odbora ili barem predsjedništva svih stranaka: biće manje zle krvi, strančarenja i intriga, a više rasprava, demokracije i poštovanja usvojenih odluka. Naravno, dio partija nije u stanju preživjeti ovakvo djelovanje, ali same su krive.

Zatim, slijedi rad na građenju povjerenja kod građana. Slično studentima, stranke moraju pokazati inkluzivnost. Puko udruživanje ne znači ništa ukoliko je iznuđeno kao toliko puta do sada. Stvarno zajedništvo ovog puta mora obuhvatiti javne ličnosti i organizacije poput ProGlasa; oni i te kako mogu doprinijeti utvrđivanju i realizaciji uspješne i održive politike. Ovakvo okupljanje vrlo je teško, zahtijeva mnogo dobre volje i tolerancije, ali je izvodljivo i svakako će naići na podršku građana.

Dalje – stranke se moraju odreći vječitih lidera. Gubitnici iz izbornog ciklusa u ciklus i mizerni rejtinzi objašnjavaju zbog čega. Na ovaj način opozicija će pokazati da je nešto naučila i razumjela. Istovremeno, čeka ih i napuštanje zone komfora i izlazak među građane sa novim idejama i konkretnim rješenjima za konkretne probleme. Srbija je uveliko umorna od praznih fraza i kukanja.

Konačno, studentsko odbijanje ne smije spriječiti opoziciju da radi na drugom kolosijeku. Mogu, na primjer, formulirati vlastite zahtjeve i formirati vladu u sjenci; mogu zahtijevati anketne odbore u skupštinama, pa i sami ih neformalno pokretati; mogu konkretizirati brojne inicijative građana… I još mnogo toga drugog. Nije na novinarima da uče političare, ali mogu da primijete i kažu.

Ovo je situacija u kojoj je naprednjački režim poljuljan u temeljima. Studenti koji pumpaju li pumpaju ne smiju biti ostavljeni na cjedilu. Ako se to desi, neka se nebo smiluje opoziciji. Srbija – neće.