Stvarno bi valjalo videti kakve su pravne mogućnosti da se ime zloupotrebljenog Meše Selimovića napokon “razvede” od Sumračnih Novosti i očisti od konteksta kojem ni životom ni delom nipošto nije pripadao
Zašto činjenicu da je svoju književnu nagradu beogradski pratabloid nazvao imenom velikog pisca i časnog čoveka nazivam “svinjarijom? Zato što je to od početka bilo krivo srastanje, ničim nezaslužena aproprijacija jednog “jakog” imena koje je i nagradi trebalo da u startu veštački pojača legitimitet i specifičnu kulturno-društvenu težinu. Meša kao suplement ili steroid jednog amatersko-populističkog poduhvata… Pri tome mi je, uzgred budi rečeno, teško da zamislim da su u kući Selimovića Novosti bile iole redovna lektira, jer tu štampanu stvar su – i u mnogo boljim vremenima za nju i sve nas – mahom čitali oni koje čitanje dužih i složenijih sadržaja zamara, a teško da će biti da je pisac “Tvrđave” bio od takvih.
Naravno, što se grbo rodilo, vreme nije ispravilo, naprotiv. Ideja da, umesto klasičnog žirija od nekoliko članova, dobitnika/cu bira “najširi i najdemokratskiji žiri” od više desetina književnih znalaca verovatno je dobro zvučala onima koji su i sa književnošću, a kamoli sa kritikom, u vrlo površnim odnosima; ostali su morali prepoznavati potencijalne zamke takvog pristupa, a bogme i široko polje za kojekakve šibicarske trikove, koji su se protokom vremena samo množili.
Naime, u tzv. žiriju uvek je bilo važnih i uglednih, ili barem na književnoj sceni prisutnih i prepoznatljivih kritičara, ali su aritmetičku većinu činili potpuni anonimusi, likovi bez dela, ljudi za koje ni najpomniji pratioci naše književne scene doslovno nisu nikada ni čuli, pa se mirne duše može reći da su isto tako mogli biti i izmišljeni. Ne, nisu stvarno izmišljeni, nego još gore: postoje kao osobe, ali ne u književnosti, kamoli u književnoj kritici. Tako je ona sve manja manjina “pravih” kritičara služila kao pokriće za jedan sistematski inženjering, a tzv. kulturna javnost je celo to zamešateljstvo odavno normalizovala i legitimisala doslednim izbegavanjem problematizovanja i preispitivanja kako samog koncepta nagrade, tako i njegove “izvedbe”.
U međuvremenu, Večernje Novosti su u nekoliko važnih perioda naše novije istorije bile etalon za sramotu i za dubinu pada novinarske profesije: od vremena “antibirokratske revolucije” pa tokom celih ratnih devedesetih. Najbizarniji slučajevi tog pada ispod razine ništavila bili su, recimo, “udvostručavanje” fotografije mitinga Miloševićevih pristalica ili legendarno retuširanje i potpisivanje stare umetničke slike Uroša Predića kao fotografije srpskog siročeta iz najnovijih ratova.
Nakon vrlo površnog i površinskog “upristojenja” posle 5. oktobra, povratkom preodevenih radikala i nepresvučenih socijalista na vlast, i Novosti su otvorile dušu i nagazile gas do daske u svom čuvenom i jedinstvenom stilu, a to je dolaskom neprevaziđenog proizvođača i distributera medijskih toksina Milorada Vučelića na čelo lista samo dovedeno do krajnosti, do paroksizma, do dna ispod dna, gde VN i danas srećno borave. Potpuno je u pravu Svetislav Basara koji je (jedini) povremeno podsećao da – ma koliko nezamislivo gadan – “Informer” ipak nije fenjeraš: niko, pa ni proizvod mentalnog varenja DJV-a, ne može ni na puškomet veteranima treš novinarluka u ovom delu sveta.
Nakon najnovije udbaško-cinkaroško-šovinističke gadosti VN sa objavljivanjem pogromaške poternice i kopija ličnih dokumenata one dvojice studenata čija je jedina krivica da – kao bar polovina veterana radikalne i napredne stranke! – poseduju i hrvatske papire, istoričar umetnosti i pisac Nebojša Milenković pokrenuo je inicijativu za bojkot tzv. nagrade “Meša Selimović”, što znači pre svega apel iole uglednim kritičarima da se napokkon odreknu učestvovanja u tom nakaradnom i skrnavom cirkusu. Jeste da su do sada propustili bezbroj dobrih povoda da to učine, ali mogli bi bar sada za toliko da se inkomodiraju, zar ne?
A nakon toga bi stvarno valjalo videti kakve su pravne mogućnosti da se ime zloupotrebljenog Meše Selimovića napokon “razvede” od Sumračnih Novosti i očisti od konteksta kojem ni životom ni delom nipošto nije pripadao. Tu bi i Selimovićeva porodica mogla da odigra važnu ulogu – a prve je signale te vrste već poslala – pa bi je u tome trebalo ohrabriti i uveriti je da nije i neće biti sama. To je najmanje što se može učiniti da se ova zemlja i njene kulturne i moralne vrednosti iščupaju iz kandži najgorih među nama.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Slabo je odjeknula “megaekskluziva” kada je “Informer” objavio tobože finalnu studentsku listu. Jer, neka imena su očekivana, a lista ionako nije ni blizu gotove. “Vreme” detaljno opisuje kako se sprema ta lista
“Ne želim da ja, kao predsednik opozicione stranke, uđem na studentsku listu. Ako su studenti završili listu, to nas ne sprečava da budemo saveznici, da imamo neophodnu koordinaciju”, kaže za “Vreme” poslanik Miroslav Aleksić, predsednik Narodnog pokreta Srbije
Poslednjih nedelja psihijatru dr Milutinu Kostiću događa se nešto što pokazuje da je režim spreman i na gore od otkaza. U toku su pokušaji uništavanja profesionalnog kredibiliteta među pacijentima, osporavanje profesionalne etike i dovođenje u sumnju njegove stručnosti
Kada se fizičko nasilje pokaže kao isuviše ogoljena manifestacija sile, više se koriste drugi oblici straha, koji takođe ugrožavaju egzistenciju: gubitak posla, posebno ako osoba izdržava porodicu. Dodatno, strah od ugroženosti proizvodi se ne samo kao direktna pretnja već i kao pretnja od ‘neprijatelja’ koji ugrožavaju zemlju, opstanak srpskog naroda, pravoslavlje i slično
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Godinu za nama obeležila je studentska pobuna. Svi smo bili iznenađeni usled već decenijske društvene apatije i osećaja da u Srbiji ništa ne može da se promeni. Zato na naslovnoj strani novogodišnjeg dvobroja “Vremena” i stoji “Ima nade”. Ima je – zaista. Pobunjeni studenti svima su pokazali kako izgledaju stvarna hrabrost, solidarnost i zrelost. Takođe, tu je i njihov nezabeleženi demokratski način odlučivanja, otvorenost za dijalog i nenasilan način borbe za javni interes uprkos svim klevetama, provokacijama i fizičkim napadima
“Otkad su hrvatski studenti, po uputama mene i još nekolicine radikalnih Srba iz Hrvatske koji mrze sve što je srpsko, organizirali studentske proteste po Srbiji, smatram da su odnosi Srba i Hrvata još zanimljiviji i življi, pogotovo među mlađim naraštajima”