

Pregled nedelje
Život u mafijaškoj državi
U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija




Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Iako je danas Izvršni odbor Fudbalskog saveza Srbije jednoglasno usvojio izveštaj selektora Dragana Stojkovića o nastupu reprezentacije Srbije na Evropskom prvenstvu i time mu overio mandat do daljnjeg, sve je ipak rešeno prošle nedelje u Predsedništvu Srbije i taj jedan glas je bio presudan da čuveni Piksi ostane na čelu stručnog štaba nacionalnog tima, a poruku sa Andrićevog venca su, kao i ranije, razumeli čelni ljudi Saveza, jer su i sami na tim pozicijama zahvaljujući tom jednom, najmoćnijem glasu.
Istina, pustio je Aleksandar Vučić svoje tabloida da nekoliko dana čereče selektora, jer je javnost, ili kako se govori – cela nacija, bila ogorčena zbog ispadanja već u grupnoj fazi, a posebno zbog igre Piksijevog izabranog tima, ako se igrom može nazvati ono što su demonstrirali tokom tri utakmice u Nemačkoj. Ali, ubrzo je orkestrirani i bezobzirni napad revolveraške štampe utihnuo, polako su drugi (pravi) problemi i „državni neprijatelji“ preuzeli primat na naslovnim stranama, a potom je i čovek koji se za sve pita spustio loptu i najavio susrete sa dvojicom Dragana – selektorom Stojkovićem i predsednikom FSS-a Džajićem, što je već ukazivalo da će ostati – sve po starom.
Polako se krenulo u aboliciju Stojkovića za očajan nastup reprezentacije u Nemačkoj, a u prilog mu je pre svega išlo što su i mnoge njegove kolege izabrale kalkulantski pristup, sa igrom u rikverc i primarnom odbranom svoga gola i od Evropskog prvenstva napravile jedno od najslabijih, bolje rečeno najnegledljivijih velikih takmičenja u poslednje tri decenije. I zaista su neke reprezentacije prošle dalje uz ziherašku igru, čekajući grešku protivnika i Fortunu da ih pogleda, ali su delovale složnije od srpske, a i njihovi selektori staloženije i trezvenije od Stojkovića. Osim što je igrala kalkulantski i za oko negledljivo, reprezentacije Srbije nije imala ni unutrašnju koheziju, što je izašlo na videlo već nakon poraza od Engleske, niti je selektor držao stvari pod kontrolom, a još manje znao šta hoće.
A tako je još od Mundijala u Kataru. Pre toga Stojković je podigao reprezentaciju iz prosečnosti, uz igru na gol više izborio plasman na Svetsko prvenstvo i u elitnu grupu Lige nacija, te zaslužio poštovanje fudbalske javnosti. Na krilima uspeha praktično je preuzeo vođstvo FSS-a, kog je u raspadnutom stanju ostavio Vučićev kadar Slaviša Kokeza, što se nije dopalo mnogim fudbalskim moćnicima, bliskim onom najmoćnijem u zemlji. I na Skupštini FSS-a, održanom pred put za Katar, Stojković je, tako da kažemo, doživeo prvi poraz, i nakon toga je sa ekipom brzo „potonuo“ u pesku Arabijskog poluostrva.
Od tada tim i igra reprezentacije nisu u njegovom fokusu, već mu je očigledno primarno bilo da i on uđe u prvi red Vučićevih fudbalskih saradnika. Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške… I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku.
I biće da ga je samo to preporučilo da ostane i dalje na selektorskoj poziciji, odnosno, da je Vučić nakon Lončara, Gašića, Malog i mnogih drugih vernih saradnika koji su brljali, a koje je zadržao na funkcijama, rešio da poruči javnosti: Ne dam Piksija!


U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija


Milo Đukanović vladao je Crnom Gorom 32 godine. Vučić bi bar toliko da mešetari Srbijom, znači još jedno 18 godina – policijskom silom, tajnim službama, paravojnim partijskim formacijama, zauzdanim pravosuđem i pobesnelim tabloidima


Režim igra na sve ili ništa. Vučić nema apsolutno nikakvu ideju šta da radi, osim da pokuša da vlada, doslovno, policijskom silom i tabloidima. Jer državni sistem se kao posledica nasilja, krađe i nesposobnosti raspao, kao u Zaječaru


Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara


Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve