Legranov Naslednik, visokih dometa u svim dimenzijama zanatske izrade, gledaocima daje i dovoljno suvislih i vešto “upakovanih” osnova da ga prevashodno posmatraju i kao slojevitu identitetsku dramu
Nepokolebljivi poklonici jasnih oprečnosti (barem kada pričamo “samo” o filmskom ukusu/ doživljaju filma), sva je prilika obitavaju (a da to nikada, čak ni uz pomoć teže semantičke akrobatike, ne bi priznali ni sebi ni drugima) u onoj iritantno-poslovičnoj zoni komfora, gde je sve do kraja sveta moguće oslanjati se na zgodnu i uvek spremnu dihotomiju movie–film, gde bi prvi termin onda bez daljeg označavao izričito komunikativne, pitkije filmove prostije i preglednije naracije i preciznijeg žanrovskog određenja, dok bi drugi služio kao putokaz ka zabatu viđenom za prestižniji, umetnički (arthaus) vid filma. A šta kada neki od autora/ filmskih stvaralaca oseti da je stasao da iskorači iz jedne u drugu kategoriju, da zagazi van tih davnih dana utabanih staza, bez obzira o kom od ta dva pravca prevratničkog kretanja govorimo? Najrecentniji pokazni primer da je tako nešto i moguće i svrsishodno možda je upravo Gzavije Legran (Xavier Legrand), francuski filmski pregalac (reditelj, scenarista, a ranije i doskora i glumac), pri čemu se ta teza može proveriti i ilustrovati njegovim novim, tek drugim celovečernjim igranim filmom Naslednik (Le Successeur), koji je nakon festovske premijere prošlog vikenda kod nas stupio i na redovne kino-repertoare.
...…
Teza je, dakle, istinski jednostavna, a vodeći argument koji joj u ovom konkretnom slučaju ide u prilog posve jasan – izvodljivo je (a da to ne biva, kao u slučaju Lantimosa i drugih, pod paskom holivudskih studija i mogula), dakle, i sa produkcionog boka (recimo, u vidu francusko-kanadsko/ kvebečko-belgijske koprodukcije) stići do cilja – filma koji je istovremeno i movie i film, koji, osim toga, očitava arthaus pretenziju i refinman sa jedne, i žanrovsku artikulisanost i učinkovitost sa druge strane. Zaplet, koji je u Nasledniku poslužio kao postojan temelj tome, u nekoliko redova se da predočiti i ovako – mlađi modni kreator, na korak do istinske slave u vodama prvoligaške pariske mode, opterećen mogućim kardiološkim problemima i anksioznošću, a zapravo možda već i u vrtlogu zahuktale hipohondrije, krajnje nevoljko stiže u rodni Kvebek kako bi se postarao za sahranu i ostavinske obaveze nakon smrti svog davnih dana otuđenog oca, a tamo će ubrzo pod vlastitim nogama spoznati užas koji je zbilja teško pojmiti. Legran kreće od estetizovanog naturalizma i usredsređeno ostaje na tom tragu sve do poslednje scene, s tim da film otvara vrsno mizanscenski postavljen segment modne revije, koja pak predstavlja niz normkor modnih rešenja u kontekstu visoke, pa dakle najčešće ekscentrične mode, čime se već na početku možda sugeriše da je naš glavni junak, mimo svoje hinjene neobičnosti, spreman da “legne na rudu” kada se to pokaže nužnim, odnosno da dela u pravcu koji je u upadljivoj koliziji za porivom za oneobičavanjem svoje i javne i intimne persone, što će se, kako će se ispostaviti u drugom delu ove priče, kada Naslednik dragovoljno zadobije (i) konture psiho-trilera sa vidljivim belegom uticaja filmova te sorte sa američkih i kanadskih adresa s kraja prošlog veka, pokazati kao na vreme postavljen orijentir za suštinsku prilagodljivost ključnog aktera evidentno neprijatnim situacijama i samonametnutim misijama. Nemoguće je, a da se pritom ne oda udarni preokret u radnji, izneti išta više o samom zapletu, ali je ipak moguće ukazati na ono što je u ravni gorepominjanog spoja i najzanimljivije i najrelevantnije – Legran u Nasledniku na uvid stavlja zadivljujuću veštinu i lakoću kojom spaja ta dva pola, pri čemu su šavovi, obično daleko uočljiviji, na toj tački susreta umetničkog i žanrovskog filma “pod krovom” istog ostvarenja izvedeni krajnje elegantano i promišljeno.
To je možda i najkrupnija vrednost Naslednika – baš ta elegancija koja tako lako upada i oči i umove gledalaca (i kanda poduže ostaje tamo), a koja se ne viđa tako često u filmovima autora koji se osećaju i pozvanim i sposobnim da transcendiraju ionako upitne linije razgraničenja koje su, ako ćemo i iskreno i pošteno, prvenstveno okoštali konstrukt što su ga nametnuli filmolozi, istoričari filma, ali, avaj, i filmski kritičari. Naslednik, što je uostalom naglašeno izborom tog jednostavnog a rečitog naslova, detaljistički i srećom u isti mah izrazito nenametljivo mapira ključne kote (d)evolucije modnog kreatora Elijasa Barnsa (sa sve drugim imenom za potrebe uspinjanja pariskom društvenom lestvicom), koji će, prateći trag ka ličnom srcu mraka ionako otuđenog oca, spoznati da bogat unutrašnji život nije privlačan kao u čuvenom Koenovom hitu, niti živopisan i posprdan kao u Zajdlovom dokumentarcu/ lažnom dokumentarcu U podrumu, već može da odvede i do okrutne i verolomne tame, koja ne samo u očima uspaničenog uma ume, baš poput kardioloških slabosti, da bude i nasledna. Do te tačke, sa koje se jasno vidi da se Naslednik bez previše sporenja može smatrati i punokrvnim i svakako uznemirujućim psiho-trilerom, Legran stiže sigurnim korakom, uz to odajući i diskretan omaž kvebečkim filmskim autorima prvog reda, koji su takođe bili vični oslikavanju suštinske propasti ovog sveta i ove naše kakve-takve civilizacije. U tom smislu, kao nadahnuća i “mete” omaža ovde se daju izdvojiti Deni Arkan i Rober Lapaž, pri čemu, na sreću, u Nasledniku nema ni Arkanove digresivnosti u aspektu baratanja naracijom ni Lapažove teatralnosti, a kao zajednički sadržatelj tu se nameće još jedan kanadski autor (ali iz anglosaksonskog dela te države) – Atom Egojan, sa kojim Legran vezu iznalazi u motivu tišine i samozatajnosti kojima njihovi glavni junaci predano i bezrezervno teže.
Povrh svega drugog, Legranov Naslednik, visokih dometa u svim dimenzijama zanatske izrade i nošen upravo tom suštinskom podvojenošću, gledaocima daje i dovoljno suvislih i vešto “upakovanih” osnova da ga, i mimo te žanrovske oblande u čiji okvir prva polovina filma u jednom trenutku tako skladno sklizne, prevashodno posmatraju i kao slojevitu identitetsku dramu, koja pouzdano prevazilazi geografske i socioekonomske namete filmskih priča iz klase ekonomski snađenih i bezbrižnijih, te se kao takva lako može razumeti i iz ovdašnjeg neprolaznog mraka. Ako je njegov rediteljski prvenac dugog metra, Starateljstvo, ukazao na popriličnu zanatsku sigurnost već pri tom prvom zamašnijem stvaralačkom koraku, Naslednik bez imalo dvojbe pažnju skreće na već dobrano izgrađenu autorsku figuru, koja je, pored svega drugog, kadra da i u strogo kodiranom svetu arthaus filma iskorači put onog što je neretko stigmatizovano kao profano i manje vredno, a da krajnji rezultat jedne zaista pogibeljne misije bude ovako sinematski i kinestetički zreo, osoben i u svakom domenu uspeo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!