Srbi i komšije vole da slušaju Lukasa, ali da čitaju o njegovom životu ili da gledaju film zasnovan na njegovom životu – to je već neka sasvim druga priča. Koga to zanima? Uostalom, čega tu ima a da već nije obrađeno u tabloidima?
Jedno je jasno kao dan: kvazibiopik o Aleksandru Vuksanoviću, folk-pevaču poznatijem pod estradnim pseudonimom Aca Lukas, nije privukao očekivanu pažnju publike i nije postao bioskopski hit. Nakon trećeg vikenda prikazivanja, film je u Srbiji pogledalo tek nešto malo više od 15.000 gledalaca, a ukupan broj je, ako mu se pridoda i bosansko tržište, oko 17.000 gledalaca. Mršavo je to, zaista mršavo. Imajući u vidu veliki pad zanimanja za ovaj naslov (film je proteklog vikenda pogledalo svega 788 posetilaca bioskopa), biće pravo čudo ako Pokidan do kraja distribucije dogura do 20.000. Odziv je zaista mlak, doduše sa valjanim razlogom, imajući u vidu da je u pitanju sasvim nepotreban i suštinski neuzbudljiv film, izmontiran iz serije, koji se u 132 minuta bavi najopštijim mogućim mestima iz biografije folk-zvezde koja može a i ne mora biti Lukas.
POKIDAN…
Priča je jednostavna da jednostavnija ne može biti. Mladen Sovilj glumi klavijaturistu Predraga Dragomirovića, kasnije poznatog kao Peđa Kovač, koji, nakon što napusti rok grupu u kojoj je svirao i uđe u folk vode, postaje sve popularniji, istovremeno nezadrživo tonući u poroke. Navučen na alkohol, kokain i neobavezujući seks, Peđa se udaljava od svoje devojke (kasnije supruge) Nade (glumi je Marija Pikić), i sve više se prepušta na milost i nemilost menadžeru Vanji (Ivan Đorđević Džudi) kome je, ispostaviće se, glavni životni cilj da što više izvuče od svoje “zlatne koke”. I to bi otprilike bilo to. Slojeva nema, sve je manje-više svedeno na lažni sjaj beogradskog noćnog života i prikaze raznoraznih bahanalija koji, ruku na srcu, i nisu nešto preterano eksplicitni (možda bi neka “tvrđa” verzija malo uznemirila duhove, ali ovde je sve “vanila”). Sve je u domenu očekivanog i već viđenog.
Film, izmontiran iz prve trećine serije o životu Ace Lukasa (tj. Lukasovog alter ega), režirala je debitantkinja Suzana Purković, koja je “ispekla” zanat radeći kao asistentkinja režije i rediteljka na brojnim (uglavnom) brzopoteznim televizijskim serijama (Aviondžije, Sinđelići) i koja, uz pomoć mnogih scenarista (među kojima je i ona sama, kao i Vanja Bulić, Mladen Sovilj, Marko Backović…), u Pokidanom ispreda preglednu priču koja, nažalost, nijednog trenutka ne nudi ništa više od najopštijih mogućih mesta. Direktor fotografije Vladimir Đurić (Indigo kristal, YU grupa – Trenutak sna, Heroji) sasvim je korektno obavio svoj deo posla, film pristojno izgleda, a moglo bi se reći i da se rediteljka solidno snašla, pa možda čak i preporučila za neku sledeću režiju, ali scenario je toliko trivijalan i nezanimljiv da tu zaista nije moglo mnogo toga da se uradi. Utisak je da se u čitav projekat ušlo bez nekog većeg razmišljanja, pa i bez većih ambicija.
Mladen Sovilj, pre svega poznat po važnim glumačkim doprinosima srpskim filmovima sa naglašenim umetničkim pretenzijama (setimo se njegovih uloga u ostvarenjima Neposlušni Mine Đukić, Izgrednici Dejana Zečevića, Reži! Koste Đorđevića i Asimetrija Maše Nešković), ovde pokušava da iz suve drenovine izvuče bar jednu kap emocije, ali mu to veoma teško polazi za rukom – posebno u scenama u kojima “peva” glasom Ace Lukasa i koje ovaj film, iako to nije bila namera, guraju u pravcu parodije i treša. Batrgaju se i ostali glumci mada to mnogo ne pomaže – ovde jednostavno nema šta da se igra, za šta da se “uhvati”. Milica Janevski je protraćena u ulozi Ane Marije, rok pevačice koja je odjek Viktorije Mišković, u čijem je bendu Lukas svirao na početku karijere, dok iskusna i obično pouzdana Marija Pikić ne uspeva da svom jednodimenzionalno napisanom liku udahne malo dubine. Mihaela Stamenković, koja je pre par godina bila sjajna u glavnoj ulozi u Prolećnoj pesmi Natalije Avramović, ovde ima epizodicu, a mnogo bolje nisu prošli ni Jovo Maksić, Mina Nikolić, Jana Milosavljević, Filip Hajduković, Miloš Petrović Trojpec, pa čak ni Ivan Đorđević Džudi, koji dobija više prostora, ali ne uspeva da lik manipulativnog menadžera bez srca učini trodimenzionalnim ili makar dvodimenzionalnim…
Ogroman komercijalni uspeh filma Toma u režiji Dragana Bjelogrlića, sa Zoranom Lisincem kao korežiserom, raspalio je ambicije drugih filmskih stvaralaca za slične projekte. U planu su igrani filmovi o Beti Đorđević i Silvani Armenulić, dok je biopik o Džeju Ramadanovskom već snimljen i u bioskope stiže početkom 2024. godine. Ali ako pogledamo taj niz – odmah postane jasno da Aci Lukasu tu nije mesto. Nesporno se radi o popularnom i još uvek aktuelnom pevaču, ali istovremeno i o čoveku čija životna priča nije dovoljno zanimljiva da bi zavredela veću pažnju, što je potvrdio i nedavni neuspeh Lukasove biografije Ovo sam ja (u izdanju Lagune), koja je očigledno bar do izvesne mere poslužila kao osnova za scenario Pokidanog. Srbi i komšije vole da slušaju Lukasa, ali da čitaju o njegovom životu ili da gledaju film zasnovan na njegovom životu – to je već neka sasvim druga priča. Koga to zanima? Uostalom, čega tu ima a da već nije obrađeno u tabloidima?
Odluka da se film dešava u sadašnjosti je, procenjujem, više produkcione nego kreativne prirode. Oživljavanje devedesetih, kada se Lukasova karijera zahuktala, zahtevalo bi dodatna finansijska sredstva, na šta producenti Pokidanog, takođe procenjujem, nisu bili spremni. Činjenica da film prati priključenija Lukasovog alter ega Peđe Kovača otvorila je mogućnost da se fakti osveže i osnaže fikcijom, što delom i jeste urađeno, ali nedovoljno. Narativno, film je ravan poput daske, a završnica, za koju je sačuvano par ubistava, ne donosi ništa posebno zanimljivo, pa samim tim ne pobuđuje želju za gledanjem nastavka Kovačevih kokainskih dana i noći, te njegovih bahanalija sa dvocifrenim brojem razgolićenih statistkinja. Kome je do takvih i sličnih nadražaja, na raspolaganju ima Pinkovu Elitu, a Pokidan jednostavno nema validno umetničko utemeljenje koje bi odbranilo tu vrstu banalizacije.
Kuda dalje nakon ove propasti na blagajnama? Pretpostavljam da naredna dva filma ipak neće ući u distribuciju, te da će se priča Peđe Kovača kompletirati tako što će u nekom trenutku tokom sledeće godine Telekom prikazati seriju. Doduše, nikad se ne zna. Trend prepakivanja serija u filmove toliko je uzeo maha da su sve opcije i dalje otvorene. Možda Pokidan 2 i Pokidan 3 (ili kako god će se već zvati ti najavljivani nastavci) stignu na repertoar, a ako se to desi, ostaje nada, mada veoma slaba, da će nam biti ponuđeno nešto konsekventnije i smislenije, nešto što će više ličiti na film. Mada, čak i ako se to desi, nameće se pitanje ko će te filmove uopšte i želeti da pogleda u bioskopu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Unesko je potvrdio da su najmanje četiri kulturne i istorijske znamenitosti oštećene u napadima na Iran. U Ukrajini je oštećeno više od 500 znamenitosti
U novoj knjizi Svetislava Basare „Đinđić: memoari s onu stranu groba“, ubijeni premijer iznosi anatomiju uzroka i posledica čina koji mu je došao glave, ali i njegovih istorijski utemeljenih inspiratora
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast
Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže
Zbog čega Darko Glišić vreba starije osobe? Kako režim po ko zna koji put hoće da ih prevesla? Šta im Aleksandar Vučić daje desnom, a uzima levom rukom? I šta nam govori dramatično poskupljenje domova za stare
Pored sitnih kriminalaca i vucibatina za jednokratnu upotrebu postoji jedna kasta koja je na samom dnu naprednjačkog lanca ishrane. Nazovimo ih jadnici, mada njihov opis više odgovara stenicama
Srbija je i meta-stabilna i hiper-ugrožena, i ekonomski tigar i tek što nije načisto propala, njenog predsednika i svi u svetu uvažavaju i obožavaju i hoće da ga svrgnu sa vlasti. Govor protivurečnosti imao je svoju svrhu, ali se u međuvremenu izlizao
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!