A šta sad

Svačega se Srbija nagledala krajem maja 2023. Između ostalog, poslanika iz opozicije kako štite ulaze RTS-a od grupica provokatora, zatim pristalica i simpatizera Srpske napredne stranke dok napuštaju kontramiting usred govora Aleksandra Vučića, te njegovog iznošenja reda uvreda, reda poziva na dijalog. I to nije sve. Kiša je padala 26. i 27. maja, ali je broj “samofinancirajućih” građana na okupljanju protiv nasilja bio veći ili je makar dostigao broj onih “budžetskih” na režimskoj “majci svih mitinga”. Još važnija je bila energija na obje manifestacije – prvi su bili odlučni i puni nade u budućnost, drugi smoreni i letargični kao na prinudnom radu.

“Kanda se nešto menja”, kaže demonstrant se dugim stažom učešća na uličnim protestima i razočaranja poslije njih. “Ali ajde da vidimo šta će od svega na kraju ispasti.”

Masovna okupljanja građana poslije tragedija u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” iznenadila su sve – javnost, vlast, opoziciju i strance. Izvještači prenose što se i gdje događa na ulicama, analitičari retrospektivno objašnjavaju zašto i kako, ali niko od političara nema odgovor na pitanje koje je svima na usnama: a što sad?

DAJTE MI JEDNO NEŠTO

“Opozicija liči na dugo šibanog i maltretiranog psa bez samopouzdanja”, kaže političar u penziji. “Ponekad mi se čini da su, posle svega što prolaze, poverovali i sami u ono što režim o njima govori. Zato moram ukazati na sledeće: tačno je da građani ne dolaze na proteste zbog opozicije, ali je tačno i da su njene zahteve prema vlasti prihvatili kao svoje.”

Ovdje postoji i još jedan fenomen, a to je vrlo delikatan odnos između učesnika i organizatora protesta. Iako građani nisu skloni radikalizaciji, stalno očekuju od opozicionih partija da “nešto urade” kako bi okupljanja stekla opipljiv rezultat. Naime, mnogi se plaše da sama okupljanja nisu dovoljna, čak i kada je u pitanju zaustavljanje prometa na auto-putu. Ali što je to “nešto”, uporno visi u zraku.

Na drugoj strani su opozicione stranke. Njihovi lideri strepe da bi govorancije mogle biti kontraproduktivne, uz punu svijest da faza organiziranja protestnih šetnji bez ičeg drugog kad-tad mora biti iscrpljena.

“Čim se neko od nas dohvati mikrofona, ima trećina građana da ode sa protesta”, kaže funkcioner iz jedne opozicione partije.

Razlog su zastranjivanja iz “minulog rada” pojedinih lidera, narcizam malih razlika i – prvenstveno – decenijska demonizacija opozicije sa pozicije moći i njene medijske mašinerije za mljevenje ljudskog mesa. Sve ovo skupa prenijelo se i na građane: nezadovoljni vlastima, ljuti su i na opoziciju što je do sada djelovala sterilno i nemoćno.

“Ajd’ da budem pošten”, nastavlja iskusni demonstrant. “Gotovo svako iz opozicije bar je deset puta sposobniji od Ane Brnabić i bilo koga od njenih ministara. A nije da ovima prvim nemam šta da prebacim…”

VREBANJE PRILIKE

U ovom očekivanju “nečeg”, vlast je vidjela priliku. Riječ je o pokušaju provokatora na sisi Službe da bilo kako izazovu nasilje. Cilj je da se tako omogući režimu da okupljanja građana prikažu kao nasilna, licemjerna i uperena protiv stabilnosti zemlje. Stanje na terenu pokazuje da im to ne polazi za rukom: narod provokatore tretira poput smrdljivog sira, a zahvaljujući redarima i narodnim poslanicima spriječen je njihov upad u Skupštinu i RTS. Da li će i nadalje biti provokacija?

“Naravno”, kaže dobar poznavalac prilika u Službama. “Šta mislite otkud ‘nedićevci’ (batinaši snimljeni u Pančevu pod vodstvom Novaka Nedića, generalnog sekretara Vlade). Ako ne uspeju da insceniraju upade u neku ustanovu, prikazaće napade na mirne učesnike protesta kao sukobe između građana, odnosno revolt većine zbog ‘terorisanja’ manjine. Računaju da bi time mogli da unesu strah i demorališu učesnike protesta protiv nasilja.”

Da ovaj sugovornik vrlo lako može biti u pravu, svjedoči nekoliko stotina “samofinacirajućih” i “budžetskih” desničara koji su 29. maja započeli blokadu Gazele zbog ozbiljnih nemira na sjeveru Kosova (vidi tekst na strani 6). Hoće li se i oni pojaviti na sljedećem protestu protiv nasilja sa gotovo sigurnom namjerom da ga započnu?

“Ukoliko se to dogodi, u sledećoj šetnji više nećete videti porodice sa decom ili kućnim ljubimcima”, siguran je ovaj sugovornik. “I šta mislite, zašto na ulicama nema nigde čak ni saobraćajne policije?”

Da li je strah od nasilja razlog što opozicija nije povela protestnu šetnju do zgrade Televizije Pink na Dedinju? Naime, o tome se dosta govorilo na ulicama kao o ideji za “nešto” novo.

“Vodite računa da do zgrade Pinka ima dosta diplomatskih rezidencija”, nastavlja isti izvor. “Njihova zaštita uvek može da bude izgovor režimu da primeni silu.”

Pored provokatora i nasilja, dio građana na okupljanjima strahuje i da Vučić ne potkupi pojedine lidere sa druge strane kakvom nepristojnom ponudom.

“Nema tu šta da se kupi”, kaže naš političar penzioner. “Vučić je toliko očerupao i usitnio opoziciju da mu svaka kupovina sada predstavlja bačen novac. Kakva bi bila politička težina nekog od eventualnih preletača? Nikakva. I gde su partije u koaliciji sa naprednjacima? Nigde.”

Ovaj sugovornik ističe kako sadašnji protesti predstavljaju posljednju šansu čitavoj jednoj generaciji opozicionih lidera. Paktiranje ili domunđavanje sa režimom u ovom trenutku predstavljalo bi njihov politički kraj. Posebno što nisu nezamjenjivi ni oni, ni njihove partije.

“Duboke krize – a naša je baš takva – rađaju lidere, često neočekivane”, zaključuje on.

KIŠA I NEPRAVDA

Kako nagovještavaju pojedine ankete u radu, smanjuje se broj politički neopredijeljenih građana, što ide u korist opozicije. Također, ni stalna međupartijska usaglašavanja ne narušavaju njenu operativnost. Za sada je ova vrsta suradnje izgleda sasvim dovoljna: sve opozicione stranke složno su odbile Vučićev poziv na dijalog dok prethodno ne ispuni zahtjeve iznesene na protestima. Baš to inzistiranje na ostavci Bate Gašića i Vulina, na izboru novog REM-a, te oduzimanju nacionalnih frekvencija televizijama Pink i Hepi, mnogi vide kao adekvatno sredstvo za daljnje održavanje protesta protiv nasilja, te očuvanje njihove energije i dostojanstva. Bar na neko vrijeme.

“Čini mi se da stiže trenutak kada će neko morati da trepne, mi ili on”, kaže funkcioner iz antirežimske stranke.

U tom kontekstu, Vučić djeluje kao čovjek koji namigujući nastoji izbaciti trun iz oka. Ipak, ostavka Branka Ružića, najava ukidanja “Zadruge” na Pinku i ponuda dijaloga došli su suviše kasno i izgledaju beznačajno. Posebno zato što stižu uz nepojmljive autogolove vlasti i nevjerojatno nerazumijevanje stanja stvari u državi – počevši od Vučića pa naniže do lokalnih naprednjačkih šerifa. Svaki njihov javni istup i izgovorena riječ izvode nove hiljade građana na ulice Beograda. Međutim, ostaje otvoreno pitanje: koliko je i u kom obliku šef države spreman ispuniti zahtjeve sa protesta?

“Vučić mora da kupi vreme”, smatra sugovornik sa prijateljima na obje strane političke barikade. “Žrtvovanje Bate Gašića ne dolazi u obzir jer to ozbiljno podriva moral u ionako poljuljanoj stranci. Ali ako baš bude morao da popusti, krenuće od REM-a – tu bi moglo da se oteže. Inače, Vučić je lično nedodirljiv na mestu predsednika Srbije, pa najavljeni Pokret za narod i državu mnogima iz SNS-a već deluje kao njegov ‘zlatni padobran’ u slučaju krize: pasivu ostavi Milošu Vučeviću (vidi tekst na strani 20), a on sa aktivom osniva novu firmu.”

Još od početka protesta protiv nasilja, šef države i stranke na vlasti pokušao je nezadovoljstvo građana prebaciti na politički teren. Tamo se do sada osjećao suvereno i samouvjereno. No njegov kontramiting pod imenom “Srbija nade” pretvorio se u “Srbiju beznađa”. Govornici – Ivica Dačić, Milan Knežević, Milorad Dodik i ostali – djelovali su poput antiglobalističke radikalsko-julovske grupe za terapiju i uzajamnu podršku u borbi protiv Zapada i liberalne demokracija. Sam Vučić je održao rijetko ispraznu i šuplju besjedu poslije toliko najavljivanja da će tu narod imati što da čuje…

“Imao sam osećaj da gledam poslednje obraćanje Čaušeskua u Bukureštu 1989”, kaže mitingaš sa početka teksta. “On priča i priča, a narod odlazi…”

Uglavnom, nasilna mobilizacija po javnim poduzećima i gdje god su naprednjačke zapatije mogle da je izvrše, ispala je promašena i tugaljiva. Čemu statirati na pljusku pred Skupštinom samo da bi se čulo isto ono što Vučić i njegovi analitičari po cijele dane telale po Pinku, Hepiju i tabloidima?

Kontramiting je, kako god ga gledali, ispao totalni fijasko. Straćeno je mnogo narodnih para i upregnuti državni i stranački resursi, da bi svega dan kasnije ogromno dobrovoljno okupljanje građana u potpunosti poništilo sve što je Vučić želio postići svojim skupom. Umjesto snage pokazao je slabost, umjesto političke vizije – regresiju, umjesto puta za prevazilaženje krize – njeno produbljivanje. SNS i njegov lider nikad nisu djelovali toliko jadno i poniženo. Sat vremena poslije održavanja, kontramiting je postao tabu tema za sve njegove promotere.

“Ne treba brzati sa zaključcima”, upozorava sugovornik, poznavalac prilika u vladajućim strukturama. “Jedno je Beograd, drugo unutrašnjost Srbije. U mnogim gradovima i opštinama jednostavno nema ko da organizuje proteste. Osim toga, naš narod je takav da uvek glasa za vlast dok mu ne dogori do nokata. Mislim da sada nije takva situacija.”

BUKA I BES

Ipak, režim je poljuljan. Kako sve počiva na Vučiću, rukovodstvo stranke više nije sigurno što je opća politika. Iz nuđenja dijaloga i pomirljivih tonova naprednjaci zato u sekundi prelaze u prostačka vrijeđanja neistomišljenika, a onda, opet, na zazivanje nacionalnog jedinstva i pomirenja.

Izgleda da sve zavisi od Vučićevog raspoloženja. Biće da su ga iznervirali i veliki i popularni glumci poput Nikole Koje, Dragana Bjelogrlića i drugih zbog podrške protestima protiv nasilja, pa je režim pokrenuo kampanju njihovog difamiranja – nezahvalnici jedni, država toliko pomaže kazališnu i filmsku umjetnost od koje masno zarađuju, a oni tako. Ovim je režim zapravo poručio narodu kako u vlastitim životima mogu biti samo statisti bez replike. U suprotnom, ništa dobro ne mogu očekivati od države – u vrtiću, školi, na radnim mjestima, u bolnicama, sudovima…

“Čujem da je saradnja između Vučića i savetnika iz Izraela obustavljena već nekoliko meseci”, kaže stručnjak za politički marketing. “Niko ne zna pravi razlog, ali priča se da je do toga došlo usled američkog pritiska. Navodno, sada su oko Vučića na marketinškom planu ljudi koji mu pogađaju raspoloženje i govore ono za šta pretpostavljaju da želi da čuje. Zbog toga i pravi toliko grešaka.”

Dakle – a šta sad? Ako to opozicija nije u stanju formulirati, Vučić je još manje u stanju. A da mu sve bude teže, mjesec dana nikako da povrati inicijativu. Popusti li, otvara prostor za nove zahtjeve. Ukoliko zategne, protesti se mogu raširiti i u nekom trenutku paralizirati čitavu zemlju. A može i da ništa ne radi, računajući da će se okupljanja malo-pomalo rasplinuti, ali time dolazi u koliziju sa svojom glavnom opsesijom – potpunom kontrolom nad svim društvenim procesima. Čak i za one koji ga dobro znaju, ovo posljednje djeluje kao nemoguća misija.

“Kada bih savetovao predsednika Vučića, za početak bih mu snažno preporučio strogu apstinenciju od televizijskih nastupa bar mesec dana”, zaključuje marketinški stručnjak.

STRANCI I MI

Kockajući se sa kontramitingom kao najjačom kartom i ostavši tropa, Vučić je izložio bok i prema inostranstvu. Možda je direktor BIA Aleksandar Vulin u Moskvi razmjenjivao sa kolegom Nikolajem Patruševim recepte o borbi protiv “obojenih revolucija”, ali Rusija sada teško da može pomoći sama sebi, a kamoli režimu u Beogradu. Oni koji mogu – Amerika i Evropska unija – po prvi put pokazuju primjetnu uzdržanost spram predsjednika Srbije.

“Vučićeve oštre reči upućene Zapadu, tamo se tretiraju kao lokalni folkor”, objašnjava poznavalac diplomatskih prilika u Beogradu. “Međutim, trenutno se u ambasadama koje toliko proziva postavlja pitanje da li će i dalje biti glavni šerif u gradu, odnosno može li i koliko nastaviti ulogu faktora stabilnosti, te isporučiti dogovoreno. Naravno, u centru svega je Kosovo.”

Mijenjaju li tu nešto krvave tučnjave na sjeveru?

“Izvesno je da se Vučić nalazi pod pritiskom Zapada zbog Kosova”, nastavlja isti sugovornik. “Mislim i da mu je jasno da mora da sprovede dogovor sa Ohrida. Ipak, sadašnji nemiri i dizanje tenzija lako mogu da se otrgnu kontroli, a ukoliko dođe do eskalacije sukoba, Vučić ne može da očekuje razumevanje u Briselu i Vašingtonu.”

A može li dizanje tenzija na Kosovu postati Vučićev odgovor na pitanje “a šta sad”?

“Može”, tvrdi stručnjak za politički marketing. “U velikim krizama građani su uvek uz vlast. Ali Vučić ovde ima dva velika problema. Prvi je taj što je pregovore o Kosovu vodio sam-samcit, tako da nema na koga da prebaci odgovornost. Drugi problem je da tenzije ne mogu večno da traju, pa se problemi koji su na neko vreme potisnuti uvek vrate kao višestruko razorniji. Kao što ne žele nasilje, građani Srbije ne žele rat i sukobe, a ankete govore kako stanje na Kosovu nije ni blizu njihovih prioriteta. Zato smatram da bi mu dizanje tenzije ipak bio pogrešan odgovor na pitanje – a šta sad.”

Ali što jeste pravi odgovor?

Očigledno će proći neko vrijeme prije nego što bude pronađen. Najbliži su mu građani i opozicija ako protesti ostanu masovni i dostojanstveni kao i do sada, a okupljeni istrajni i hladne glave u svojim zahtjevima. Kad-tad tako će doći do suštinskih pregovora sa režimom oko uvjeta za fer i poštene izbore. No, ukoliko se sadašnja situacija bude koristila za ishitrene postupke, nabijanje rejtinga i jalove kompromise iz niskih pobuda, okupljanja građana će završiti kao i velika većina prethodnih u posljednjih deset godina.

Na drugoj strani, jasno je da je vlast uzdrmana i da ne može odgovoriti na aktualne izazove. Ipak, to nije početak njenog kraja nego – rekao bi Čerčil – tek kraj početka. Politika ne trpi vakuum, a događaji često slijede logiku nezavisnu od namjera njenih kreatora. Osim toga, istorija ponekad hoće da se ubrza. Zato je sasvim moguće da pitanje “a što sad?” vrlo brzo postane sasvim deplasirano.