Poput ocvale pop zvijezde na kraju 272. oproštajnog koncerta, Aleksandar Vučić je na kontramitingu svako malo govorio publici – “Beskrajno vas volim”. I nikako da prestane. Falilo je samo da još kažiprstima i palčevima pravi srca i pućenjem usana šalje poljupce.
Reakcija ispred bine bila je pokisla, bukvalno do gole kože. Ali uvijek ima nešto saosjećajnih duša, tako da se tu i tamo čulo samilosno “Aco Srbine”. No, izostalo je “Aco mi te volimo”. Takvu vrstu izražavanja ljubavi doživio je jedino Sloba Milošević na svom kontramitingu 1996, a ni tad nije bog zna kako zvučalo.
Kiša je doprinijela, ali bi i bez nje bi Vučićeva majka svih mitinga bila fijasko. Ima li ikoga kome svakodnevna obraćanja predsjednika Srbije u posljednjih mjesec dana ne zvuče slično motoru mješalice ili brusilice sa obližnjeg gradilišta? Ta buka u početku privlači pažnju, zatim smeta i iritira, a onda čovjek ogugla. Ovdje se želi reći da Vučić ama baš ništa nije rekao što javnost već ne zna. Zato bi, čak i da je vrijeme bilo idealno, kontramiting ostao monoton i dosadan nastup izvođača koji uporno ignorira trendove i promjene na sceni. Ogromna pozornica, ekrani i reflektori dodatno su pojačali otužni dojam skupa.
Pročitajte još: Vučićev “kontramiting”: Organizovano i neorganizovano ludilo
Ipak, pojedini kritičari ističu svjetlije momente Vučićevog one man show-a. Priznao je, na primjer, kako je njegova lična politika u vezi Kosova udarila u zid i da sada nema kud. Pokajao se i zbog vrijeđnja desetina i desetina hiljada učesnika demostracija protiv nasilja, ali je to vađenje bilo kilavo i nemušto. Komičan element nastupa je odluka Vučića da u šestoj godini mandata postane predsjednik svih građana Srbije. A sentimentalani dio – samoimenovanje za glavnog sendvičara i bota iz solidarnosti sa svojim stranačkim zapatijama koje su hvatale, plaćale, ucjenjivale, nagovarale i dovozile onolike mučenike, pardon – kontramitingaše.
Inače, možda neko od tih mokrih i promrzlih ljudi – dok im vlažna tijela isparavaju po autobusima i curi im iz nosa – upita te koordinatore i povjerenike što su za ime božje radili u Beogradu? Zašto su se statirali u manifestaciji čiji je cilj bio dokazivanje koliko je Srbija udaljena od svake normalnosti? Ili su kao saučesnici u šibicarenju ubjeđivali naivčine da je slabost snaga? Možda da svojim brojem potvrde kako između predsjednika Srbije i naroda više nema posrednika, sasvim u duhu proglasa kralja Aleksandra prilikom zavođenja šestojanuarske diktature 1929?
Naime, Vučićevo napuštanje čela Srpske napredne stranke i formiranje sveobuhvatnog Pokreta za državu teško da može biti išta drugo osim novog doprinosa jačanju autoritarizma, populizma i demagogije.
Sve u svemu, kao što Putin ima rat u Ukrajini, tako je i predsjednik Srbije dobio “najveći miting u istoriji”. Obojica nemaju blage veze što da rade s tim.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
