Međunarodni odnosi
Evropska turneja predsednika Sija: Rizik je ne sarađivati sa Kinom
Pre ugodne posete Srbiji, kineski predsednik Si Đinping imao je teške razgovore u Francuskoj. Na talonu su ogromna tržišta, novci, a možda i svetski mir
“Vučićeva namera da on bude taj koji će okupljati ljude u trenucima opšte žalosti ne može da uspe. On, izgubljen u predugom i u stvari nepodnošljivom monologu, dahćući i kolutajući očima kao da je on najveća žrtva u celoj tragediji, i ministri postrojeni iz njegovih leđa nisu prizor koji se uopšte može povezati sa nezaboravnom slikom ljudi koji u povorkama stižu na mesta gde će položiti cveće i upaliti sveću. Ova dva snimka, ova dva prizora, pokazuju dva sveta”
Prošlo je nekoliko dana od dveju tragedija koja su, jedna za drugom, zadesile Srbiju. Tražimo prave reči pokušavajući da shvatimo šta nam se dogodilo i kako smo tu stigli. Vlast, mahom, čak ni u ovim trenucima nije promenila način na koji se obraća i ponaša.
O žalosti i žaljenju, društvu i traumama, o podelama koje ne jenjavaju, o odgovorima relevantnih političkih činilaca, razgovaramo sa Ivanom Čolovićem, antropologom, esejistom, osnivačem i izdavačem “Biblioteke XX vek”.
IVAN ČOLOVIĆ: Najbolji savet koji sam ovih dana čuo bio je: hajde da zaćutimo, da se isplačemo, pa da onda razmislimo, da se upitamo šta je ovo i otkud ovo. I ja sam išao tim putem, zajedno sa mojom životnom saputnicom Dubravkom Stojanović i našom ćerkom Anom. Obe su bivši đaci škole “Vladislav Ribnikar”, za obe je ovo bio pravi smak sveta, njihovog sveta u kojem je ova škola bila jedno od najlepših mesta kojih se sećaju. Dragana, čuvara škole koji je stradao zajedno s decom koju je čuvao, pamtim i ja iz vremena kad sam dolazio na roditeljske sastanke. Pred očima mi je i sto za kojim sede “dežurni”, za jednim takvim sedele su i dve devojčice koje su stradale zajedno sa Draganom. Dakle, za plakanje i tugovanje imam i lične razloge i društvo u kući i pitam se da li sam se dovoljno isplakao i da li sam dovoljno ćutao da bih sad mogao da nešto suvislo kažem o ovome što me pitate.
“VREME”: Velike traume poput one koja se dogodila najčešće ujedinjuju zajednicu, makar u prvim danima neverice, šoka i tuge. Prirodno je da čovek traži odgovore i odgovornost za tragediju, pokušava da nađe objašnjenje, ali posle tog perioda zajedničke žalosti. Zašto u našem društvu takva vrsta ujedinjenosti nije nastala ni u satima i danima neposredno nakon tragedije, već se i tu videla duboka podeljenost?
To jeste teško pitanje. Zaista, otkud podele kad se ljudi spontano okupljaju da podele nemir, da podele traumu sa drugima, ostavljajući po strani sve što ih inače razdvaja? Pokušaću da kažem nešto o tome. Ali, pre toga, hteo bih da posvedočim da se u ovom slučaju spontano zajedništvo, zajedništvo šoka, zajedništvo tuge, zaista na snažan način ispoljilo. Bio sam u povorci ljudi sa cvećem i svećama u rukama koji su išli prema školi u kojoj se zločin dogodio. I sam sam osetio potrebu da iziđem, da iziđem iz sebe i iz sobe, kako je to lepo rekao Marko Šelić Marčelo. To nije ličilo ni na jedno okupljanje kojih inače ima takoreći svakodnevno, ni na protesnu šetnju, ni na litije, ni na miting. Tako se jednostavno i zvalo – okupljanje.
A kad je reč o podelama, o političkim i ideološkim podelama, one su u ovakvom jednom trenutku zaista neprimerene. Onaj koji nas u trenutku opšte žalosti na njih podseća, o njima govori, u stvari u žalosti ne učestvuje, on tu žalost vređa. On sebe isključuje iz zajednice spontano okupljene u šoku i tuzi, koja oseća i možda zna da treba da bude jedinstvena i – kako se to stručno kaže, inkluzivna – pred mrtvima i pred njihovim najbližima. Ova zajednica tuge zna kako da se ponaša, ima svoj nemi jezik, zna koji su u ovakvoj situaciji prikladni gestovi, zna koje cveće, zna koje sveće doneti, pronalazi spontano odgovarajući ritual.
Pokazala je zajednica tuge da zna šta se može i šta treba uraditi i kad se desila ova nezapamćena tragedija. Nije joj bio potreban mentor i vođa. Nije čekala da je povede i usmerava neki autoritet, ali je bila otvorena za sve, pa i za političke i crkvene vođe. Neki su bili pametni pa su to razumeli i uključili se u žalost spontano okupljenih, držeći se nepisanih pravila koja su tu važila. Tako je postupio patrijarh Porfirije, pojavio se među ljudima okupljenim pred školom, zapalio sveću, rekao nekoliko reči i otišao.
Koji bi, po vašem mišljenju, bili primeri zdravog odgovora na (produženu) kolektivnu traumu?
Zdrave odgovore, prave odgovore, našli su najpre oni koje nacionalisti optužuju da ne razumeju i ne vole narod, nego da znaju samo za cinizam i ironiju. A narodu su prave reči došle s te strane. Našao ih je Marčelo u “Danasu”, pomenuo sam to. Našli su ih Marko Vidojković i Teofil Pančić, i oni u “Danasu”, našli su ih Dejan Ilić i Svetlana Slapšak u Peščaniku, našao ih je Andrej Ivanji u “Vremenu”, i drugi navodno odnarođeni “drugosrbijanci” u još nekim “antisrpskim” i “tajkunskim” medijima. Nisam primetio da je narodu neka utešna, neka dobra reč, neko ohrabrenje, neko rame za plakanje došlo sa takozvanog srpskog stanovišta. Kao da nam – posmatrano s tog stanovišta – u stvari nije ništa.
Vredi zabeležiti i zapamtiti i to da su potrebu da se okupe i odaju poštu poginulima osetili i ljudi u mnogim mestima takozvane “regije”, to jest Jugoslavije, što svedoči o živom i rasprostranjenom osećanju postjugoslovenskog zajedništva koje je inače potisnuto. Ali, eto, ova tragedija bila je povod da zaplače cela Jugoslavija. Zapamtiću i nešto što nam je ispričala naša kćerka Ana. Ona je satima bila ispred svoje bivše škole sa uplakanim školskim drugaricama. U jednom trenutku prišao im je policajac koji je tu bio raspoređen, i on u suzama, i bez reči ih zagrlio.
Kako ocenjujete reakciju relevantnih političkih i društvenih činilaca na tragediju koja se dogodila?
Predsednik Vučić ignorisao je ove spontane žalosne skupove. Po mom mišljenju, upravo zato što su bili spontani, što su bili van njegove kontrole. Ocenio je da ne treba da se pojavi pred ljudima koji su se rasplakali i izišli na ulicu bez njegovog poziva. A možda se uplašio da bi sve to moglo da se okrene protiv njega, da bi svi ti uplakani ljudi mogli da obrišu suze i da dođu pred njegova vrata i pitaju ga zašto je država kojom on već godinama upravlja postala država sa okrvavljenim školskim klupama. U svakom slučaju, pokrenuo je svoju medijsku mašinu da bi se i u ovoj situaciji pokazao kao gospodar naših života i naših smrti. Ostajući u sebi i u sobi, okružen svojim ministrima, pozvao je tužne i ožalošćene da tuguju sa njim, onako kako im on kaže.
I gde je tu problem? Sasvim je u redu da se šef države obrati narodu kad se dogodi jedna ovakva tragedija. Imam razumevanja i za potrebu šefa države i njegove vlade da kontrolišu i kanališu kolektivne emocije tuge i straha, kako one ne bi izazvale još veće poremećaje i probleme od onih koji su izazvali te emocije. Ali, da li smo to videli, da li smo to čuli kad se Vučić preko televizije obratio narodu da mu govori o pogibiji dece u osnovnoj školi? Ne, ništa od toga, ništa nalik na umirujuće obraćanje traumatizovanom narodu dostojno predsednika jedne države.
Umesto toga, dobili smo Vučićevo jednosatno izlaganje o detetu ubici i njegovim roditeljima, sa podacima koje je dobio od lekara i od policije, izlaganje u kome je stigao i do Kosova. To je bio jedan od njegovih svakodnevnih mučnih monologa, na koje bi Milan Rakić, da ga kojim čudom i on sluša, zavapio: “O, sklopi usne, ne govori, ćuti!” Za nešto bolje, nešto primerenije, Vučić ne zna. On se nikada nije nama u Srbiji obratio onako kako se pravi predsednik obraća građanima, nego uvek kao ljutiti gazda krčme koji viče na konobare, kuvare i drugo osoblje i preti im. A to pokazuje šta on, u stvari, misli o svima nama, zvali se mi narod ili građani. I šta oseća kad nas vidi. Nema tu ni trunke empatije, da i ja upotrebim ovaj termin koji je danas u modi. Nema milosti, nema samilosti.
Zato Vučićeva namera da on bude taj koji će okupljati ljude u trenucima opšte žalosti ne može da uspe. On, izgubljen u predugom i u stvari nepodnošljivom monologu, dahćući i kolutajući očima kao da je on najveća žrtva u celoj tragediji, i ministri postrojeni iz njegovih leđa nisu prizor koji se uopšte može povezati sa nezaboravnom slikom ljudi koji u povorkama stižu na mesta gde će položiti cveće i upaliti sveću. Ova dva snimka, ova dva prizora, pokazuju dva sveta.
Pre ugodne posete Srbiji, kineski predsednik Si Đinping imao je teške razgovore u Francuskoj. Na talonu su ogromna tržišta, novci, a možda i svetski mir
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve