Nakon skoro 30 godina Milo Đukanović, za koga su kritičari tvrdili da je političar bez ideologije, odnosno da je njegova jedina ideologija vlast, izgubio je poslednju polugu sopstvene ideologije. Međutim, podrška koju je Jakov Milatović dobio od gotovo svih konstituenata labave i često sukobljene parlamentarne većine, nakon predsedničkih izbora neće postojati. Biće to otvoreni sukob saveznika sa često dijametralno suprotnim političkim, ideološkim i svim drugim interesima. Već ovih dana svi će se vratiti ozbiljnom preispitivanju koliko je konačna pobeda nad Đukanovićem nanela štete svakom pojedinačno
Nepun sat nakon što je u nedelju završeno brojanje glasova na izborima za predsednika Crne Gore, počelo je prebrojavanje zastava po gradskim ulicama i vođenje statistike njihovog porekla, veličine i brojnosti: koliko srpskih, koliko državnih crnogorskih, krstaša barjaka, zastava Knjaževine Crne Gore. U zamku ove statistike upleli su se i predstavnici međunarodne zajednice zaključujući da je bilo razočaravajuće malo upravo zastava EU što je u neskladu sa samim imenom Pokreta Evropa sad (PES), čiji je predstavnik postao novi predsednik Crne Gore.
Pobeda na predsedničkim izborima daje PES-u novi vetar u leđa i izgleda da se talas na kojem su se podigli može pretvoriti u cunami koji će potpuno promeniti crnogorsku političku scenu. Ukoliko se vanredni parlamentarni izbori održe 11. juna, kako sada stvari stoje PES-u se smeše i premijerska fotelja i pozicija najjače parlamentarne stranke. Pre svega zbog činjenice da se uporedno sa trendom njihovog snažnog rasta nastavlja i stabilan trend pada podrške koju ima Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića.
Prema privremenim rezultatima koje je objavila Državna izborna komisija, Đukanović je osvojio 41,12 odsto, a Milatović 58,88 odsto glasova. Dosadašnji predsednik je od 25 crnogorskih opština veću podršku birača imao samo u osam lokalnih zajednica, po pravilu u sredinama gde žive manjinski narodi, upravo onim koje je nakon prvog kruga locirao kao “rezervoare” glasova. No, to nije bilo dovoljno ne samo za pobedu nego ni kao resurs koji bi donekle ublažio dramatičnost ovakvog poraza.
foto: risto božović / ap photoMilo Đukanović na predizbornom skupu, mart 2023.
POLITIČAR BEZ IDEOLOGIJE
Tako je nakon skoro 30 godina Milo Đukanović, za koga su kritičari tvrdili da je političar bez ideologije, odnosno da je njegova jedina ideologija vlast, izgubio poslednju polugu sopstvene ideologije. Iako je nazivan “ocem nacije”, u pitanju je političar koji je svoj politički pragmatizam bazirao na suprotnom kraju te floskule, vešto vezujući svoje strateške zaokrete za produbljivanje podela u društvu, duboko režući linijama nacionalnih i verskih razlika. Nazivajući se kreatorom multietničke i multikonfesionalne Crne Gore, Đukanović je uspešno tražio i nalazio političke oponente koji će mu pomoći da upravo na toj liniji permanentno diže tenzije i održava se na vlasti.
Drugi alijas, “Milo Britva”, govori o njegovoj beskrupuloznosti i objašnjava zašto se sužavao krug njegovih bliskih saradnika iz vremena “mladi, lepi i pametni”, kako su nazivali generaciju komunista pristiglih na vlast tokom tzv. “antibirokratske revolucije”. No, nesporno je da je to političar sa izuzetnim osećajem za tajming kojem je taj osećaj, posle 30 godina dominacije u vlasti, otupeo udarcem u zid nerealne opijenosti moći i neophodnosti zaštite stečenog imetka – njegove partitokratije, ali i vlastitog. Prema pričama iz njegovog okruženja, Đukanovićeva jedina “crvena linija” bila je porodica. Kada je, navodno, pritisnut optužbama za veze sa kriminalom i korupcijom, trebalo da “isporuči” vlastitog brata, Đukanović je ponudio najbližeg saradnika i partijskog ideologa Svetozara Marovića. Ova zamena mu je, stvarajući privid borbe protiv kriminala, obezbedila dominaciju još neko vreme, ali je naslutila i početak kraja.
BANDJERE ZA KRAJ LITIJA
No, vratimo se statistici “bandjera” na ulicama tokom pobedničke noći. Ikonografija je bila gotovo identična onoj koja se događala po crnogorskim gradovima nakon avgustovskih izbora 2020. godine, kada je DPS prvi put u svojoj istoriji postao opoziciona partija. Takav izborni rezultat je usledio posle višemesečnih litija u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, a vezivale su se za problem potpisivanja Temeljnog ugovora. Glavnim razlogom je prikazano vlasništvo nad imovinom koja se vezivala za ovu versku zajednicu. Đukanovićevi politički oponenti su tvrdili da je u pozadini ovog “imovinskog spora” zapravo bilo vlasništvo nad zemljom u Buljaricama. Pripadnici političke elite tada vladajućeg DPS-a su taj prostor videli kao temelj novog “investicionog zamaha” i izvor značajnog profita. Rezultat spora i njime uzrokovanih litija je poznat. One su okupile ne samo vernike, već su na kraju postale suma svih nezadovoljstava Đukanovićevim režimom.
Prvu vladu koju je izabrala nova parlamentarna većina bila je ona Zdravka Krivokapića. Ekspertska vlada, osporavana od samog početka, posebno zbog toga što u svoj sastav nije uključila partijske lidere koji su smatrali da treba da budu nagrađeni zbog otpora Đukanoviću, bila je kratkog daha. Njen sastav je diktirala Srpska pravoslavna crkva i navodno je dogovorena na Ostrogu. Lideri Pokreta Evropa sad Milojko Spajić i Jakov Milatović ušli su na političku scenu Crne Gore upravo sa tom vladom.
Pobeda Milatovića na predsedničkim izborima tako predstavlja završetak ovih događaja. Zato je i bilo moguće da ikonografija viđena na ulicama u nedelju bude nalik onoj iz 2020. godine. Koliko će novi predsednik imati snage da se otrgne takvoj identifikaciji i da napravi distancu, brzo će se videti. Već u junu. Ovakva ikonografija je bliža onoj u organizaciji Demokratskog fronta i zasigurno njegov udeo u organizaciji slavlja nije mali. Naprotiv, to ponajviše liči na “otimanje pobede” i snažan ulazak u izbornu trku za parlament.
OTIMANJE O POBEDU
Pobeda Milatovića u svakom slučaju nagoveštava ozbiljne promene na političkoj sceni. Ne treba zaboraviti da je PES u ovom trenutku vanparlamentarna stranka i da će, ukoliko kao pokazatelj uzmemo rezultate prošlogodišnjih nepotpunih lokalnih izbora, moći da računa na najmanje petinu biračkog tela, što ga može učiniti i pojedinačno najjačom parlamentarnom strankom.
Podrška koju je dobio od Mandića (DF), Bečića (Demokrate), Abazovića (URA), gotovo svih konstituenata labave i često sukobljene parlamentarne većine, nakon predsedničkih izbora neće postojati. Biće to otvoreni sukob saveznika sa često dijametralno suprotnim političkim, ideološkim i svim drugim interesima. Oni više ne mogu imati zajednički narativ koji se iscrpljuje u borbi protiv Demokratske partije socijalista i njihovog lidera.
Već ovih dana svi će se vratiti ozbiljnom preispitivanju koliko je konačna pobeda nad Đukanovićem nanela štete svakom pojedinačno. Tačnije, koliko su lideri izgubili ne samo ispadanjem u prvom krugu, već i davanjem podrške Milatoviću. To će dovesti do novih strategija i svakako novih podela. PES je potpuno svestan svoje trenutne dominacije. Iako sa jakim koalicionim kreditom, ne pokazuju sklonost ka predizbornom povezivanju sa drugim političkim subjektima.
Načinom na koji budu vodili kampanju pokazaće svoj politički pravac. Nesporna je jedna činjenica – njihova stvarna snaga, partijska i kadrovska infrastruktura daleko su slabije od političkih rezultata koje im donosi nezadovoljstvo građana i vlašću i opozicijom. Ukoliko svoj potencijal ne usmere na stvaranje konsenzusa o temama koje su podelile crnogorsko društvo i to sa svim učesnicima u politici, može se dogoditi da junski izbori samo produže ili čak i prodube političku krizu u zemlji.
Ova pobeda Milatovića je samo kraj političke karijere Mila Đukanovića. Daleko je od toga da bude i početak pomirene i demokratski osvešćene Crne Gore. Ohrabruje to što svest građana brže sazreva od svesti njenih predstavnika.
Đukanovićev politički maraton
foto: risto božović / ap
U politiku je ušao tokom studija ekonomije kada je 1979. godine postao član CK SKJ. U prvi plan ga je dovela nova generacija komunista koja je vlast osvojila tokom “antibirokratske revolucije” uz podršku Beograda i Slobodana Miloševića. Kao zagovornik Miloševićeve nacionalističke retorike, postao je najmlađi premijer u Evropi – sa 29 godina.
Prvi veliki zaokret u političkoj karijeri pravi distanciranje od Miloševića 1997. godine, kada osvaja i prvi predsednički mandat pobedivši na izborima Momira Bulatovića. Taj razlaz je značio i podelu Demokratske partije socijalista koja je sredinom 1991. godine nastala transformacijom Saveza komunista Crne Gore.
Novi zaokret je učinio 2000. godine, kada postaje zagovornik pokreta za nezavisnost Crne Gore iako je 2002. godine bio među potpisnicima Beogradskog sporazuma o osnivanju Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Njegova politika je rezultirala raspisivanjem referenduma o nezavisnosti 2006. godine za koji je glasalo 55,5 odsto izašlih građana. Nakon toga se zalagao za evroatlantske integracije. Uveo je Crnu Goru u NATO 2019. i učinio je najozbiljnijim kandidatom za članicu EU među državama Zapadnog Balkana.
Demokratska partija socijalista, čiji je lider, izgubila je prvi put parlamentarne izbore 2020. godine nakon direktnog sukoba sa Srpskom pravoslavnom crkvom oko tzv. Temeljnog ugovora. Rezultat su bili višemesečni litijski protesti. Protesti su generisani u pokret nezadovoljnih politikom DPS-a, što je i dovelo do promene vlasti.
Za vlast Mila Đukanovića vezuju se brojne afere vezane za bogaćenje njegovo i njegove porodice, kao i kreiranje partitokratskog režima. Spominje se i u Pandorinim papirima kroz mrežu ofšor kompanija. Na samom početku političke karijere sumnjičen je za učešće u švercu duvana i vezu sa organizovanim kriminalom. Zbog toga su njegovi politički protivnici govorili da je borba za produžetak mandata zapravo borba za imunitet.
Magazin Forbs je na listi za 2016. godinu kao drugu najbogatiju porodicu u Crnoj Gori naveo porodicu Mila Đukanovića sa imovinom procenjenom na 167 miliona dolara, iako, kako su naveli, ne postoje podaci za to bogatstvo. Na prvom mestu pomenute liste za Crnu Goru bio je Taksin Šinavatra sa 1,78 milijardi dolara. Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ) iz Vašingtona 2018. godine objavljuje istraživanje prema kome je bogatstvo porodice Mila Đukanovića daleko manje i iznosi 14,7 miliona dolara. Stariji brat Aco Đukanović, većinski vlasnik Prve banke, međutim, po tom istraživanju raspolaže sa 167 miliona dolara, dok je sestra Ana stekla imovinu od 3,5 miliona. Đukanovići su navode ovog istraživanja nazvali “pucnjem u prazno”.
Prvu banku je, inače, u vreme ekonomske krize spasila crnogorska vlada kreditnim zajmom od 44 miliona evra.
Ko je Jakov Milatović
foto: risto božović / ap
Tridesetsedmogodišnji Podgoričanin Jakov Milatović je u crnogorsku politiku ušao 2020. godine kao ministar ekonomskog razvoja u vladi Zdravka Krivokapića. Na to mesto je došao sa pozicije glavnog ekonomiste kancelarije u Bukureštu Evropske banke za obnovu i razvoj (EBDR) koja je pokrivala Rumuniju, Bugarsku, Hrvatsku i Sloveniju.
Student generacije Ekonomskog fakulteta u Podgorici, sa prosečnom ocenom 10, radio je u NLB banci u glavnom gradu Crne Gore, potom u Dojče banci u Frankfurtu. Od 2014. radi u EBRD u timu za ekonomsku i političku analizu, prvo kao ekonomski analitičar za Jugoistočnu Evropu, a zatim je kao ekonomista pokrivao zemlje Zapadnog Balkana iz kancelarije u Podgorici.
Kao stipendista američke vlade proveo je studijsku godinu na Univerzitetu savezne države Ilinois, kao stipendista austrijske vlade jedan semestar na Univerzitetu za ekonomiju i biznis u Beču, a kao stipendista Evropske komisije studijsku godinu na Univerzitetu u Rimu (La Sapienza). Magistarske studije u oblasti ekonomije završio je na Univerzitetu Oksford i bio je stipendista britanske vlade.
Oženjen je i otac troje dece. Supruga Milena Milatović je zaposlena u Crnogorskom elektroprenosnom sistemu, gde je direktor Sektora za finansije i ekonomske poslove.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
U normalnom poretku stvari, Milo Đukanović bi, kao političar iz prošlog veka, odavno bio u političkoj penziji. Ono što ga je održalo tako dugo, osim nesporne političke veštine, jeste da je protiv sebe najčešće imao političare i politike, zapravo ideologije, iz pretprošlog veka
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!