U julu prošle godine Aleksandar Vučić je nadobudno izjavio da je Sajmište bilo “pod teškim naslagama zaborava” sve dok ga se on nije setio, te da, uz njega, srpsko društvo “konačno figurativno i stvarno oslobađa Sajmište”. A oslobađa ga onako kako su, pre 30 godina, Vučićevi tadašnji politički istomišljenici “oslobađali” Dubrovnik: iz porušene stare kule Beogradskog sajma niče “lepša i starija”, sve sa panoramskim liftom, čija je jedina svrha da posetiocima Memorijalnog centra, umesto podsećanja na prošlost, ponudi pogled na budućnost, Vučićev Beograd na vodi
Jovan Bajfordfoto:Sabina Mihelj…
Početkom decembra 2022. godine, u zgradi Narodnog muzeja u Beogradu otvorena je izložba pod nazivom “Logor na Beogradskom sajmištu (1941–1944)”. Organizator izložbe je Memorijalni centar “Staro sajmište”, institucija osnovana 2022. godine s namerom da se na mestu nekadašnjeg logora obnovi sećanje na najveće pojedinačno mesto stradanja u okupiranoj Srbiji.
Povodom otvaranja izložbe 10. decembra prošle godine, na RTS-u je gostovala Krinka Vidaković Petrov, v.d. direktora Memorijalnog centra. Tom prilikom ona je javnosti predstavila svrhu Memorijalnog centra i novootvorene izložbe kroz jedno poređenje. Društva i narode koji ne gaje sećanje na svoju prošlost uporedila je sa osobom koja pati od amnezije, ne zna “ni ko je, ni šta je, ni odakle je, ni kako se zove”. Kolektive koji ne pamte označila je kao podjednako lišene identiteta, samosvesti i budućnosti. Memorijalni centar je potom predstavila kao moćan lek protiv amnezije od koje pati srpsko društvo, mesto koje će edukacijom o prošlosti ojačati nacionalni identitet i samim tim celom društvu obezbediti bolju budućnost.
Međutim, dalje izlaganje Vidaković Petrov pokazalo je da je rad institucije na čijem je čelu i sam zasnovan na amneziji. Naime, prema njoj, o Sajmištu se u javnosti doskora gotovo ništa nije znalo: logor je bio predmet višedecenijskog organizovanog zaborava, a osim skromne i davno uklonjene spomen-ploče iz 1974. godine, navodno, nije bilo inicijativa da se ovo mesto obeleži. Sve dok pre neku godinu nije osnovan Memorijalni centar.
NA ŠTETU SEĆANJA NA HOLOKAUST
Ovaj opis je u potpunosti ignorisao složenu posleratnu istoriju Starog sajmišta, kojoj sam svojevremeno posvetio čitavu knjigu. Od šezdesetih godina prošlog veka Sajmište je bilo važan simbolički prostor kojem su različite zajednice sećanja pripisivale različita značenja, u skladu sa sopstvenim nahođenjem, prioritetima i interesima. Opis ne pominje ni važnu ulogu Sajmišta kao simbola “revolucionarne istorije Beograda” početkom osamdesetih godina 20. veka, niti zloupotrebu istorije Sajmišta od strane srpskih nacionalista koji od kraja osamdesetih, pa sve do današnjih dana – u njemu vide i idealnu lokaciju za obeležavanje genocida nad Srbima u NDH. A što je možda i najvažnije, zaboravlja višedecenijsko zalaganje jevrejske zajednice u Srbiji da se Holokaust – često prenebregavana ali suštinski važna dimenzija istorije Sajmišta – adekvatno prepozna.
Razlozi iz kojih se danas javnosti plasira pojednostavljeni narativ o posleratnoj istoriji Sajmišta su jasni. Na taj način se uveličava navodna istorijska uloga Memorijalnog centra, ali i zasluga sadašnjeg režima za njegovo osnivanje. U julu prošle godine Aleksandar Vučić je nadobudno izjavio da je Sajmište bilo “pod teškim naslagama zaborava” sve dok ga se on nije setio, te da, uz njega, srpsko društvo “konačno figurativno i stvarno oslobađa Sajmište”. A oslobađa ga onako kako su, pre 30 godina, Vučićevi tadašnji politički istomišljenici “oslobađali” Dubrovnik: iz porušene stare kule Beogradskog sajma niče “lepša i starija”, sve sa panoramskim liftom, čija je jedina svrha da posetiocima Memorijalnog centra, umesto podsećanja na prošlost, ponudi pogled na budućnost, Vučićev Beograd na vodi. Sem toga, narativ o Sajmištu isključivo kao “zaboravljenom” i “zapostavljenom” mestu prenebregava brojne političke manipulacije ovim prostorom proteklih decenija, i omogućava da se s njima nastavi, na štetu sećanja na Holokaust.
Na to ukazuje i sadržaj izložbe u Narodnom muzeju. Ova veoma skromna izložba, koja se sastoji od panoa s reprodukcijama arhivskih fotografija i legendama, očito je sklepana na brzinu. Lišena savremenih muzeoloških rešenja, podseća na dosadnu školsku lekciju iz istorije, iz koje posetioci mogu da saznaju osnovne činjenice o logoru na Sajmištu, ali neće naučiti ništa o njegovoj suštini.
Pogotovo ne o Holokaustu, ili o jedinstvenoj ulozi Sajmišta u tragičnoj istoriji evropskih Jevreja. Umesto toga, istorijski narativ koji se nudi jeste da je logor imao “dve faze” – logor za Jevreje (decembar 1941. – maj 1942) i prolazni logor pre svega za Srbe iz NDH (maj 1942. – jul 1944) – te da je Sajmište bilo zajedničko mesto stradanja Srba, Jevreja i Roma. U odsustvu namere da se jasno ukaže na činjenicu da su među zatočenicima samo Jevreji – uglavnom starci, žene i deca – bili žrtve sistematskog uništenja u gasnom kamionu, Jevrejima je priznato da su bili prve žrtve Sajmišta i ništa više. Dakle, priznato im je isto ono što im je osamdesetih godina priznao SUBNOR, kad je, kao i danas, mada iz drugih razloga, postojao otpor da se prepozna specifičnost jevrejskog stradanja pod nacizmom.
U pozdravnom govoru na otvaranju izložbe, a Vidaković Petrov je pomenula da su logoraši, “Srbi, Jevreji i Romi… umirali od gladi i žeđi, iznemoglosti i bolesti. Ubijani su gasom, bestijalnim prebijanjem, vešanjem i streljanjem”. Ovakvo izjednačavanje sudbine različitih grupa logoraša bilo je uobičajeno u socijalističkoj Jugoslaviji, i predstavljalo je upečatljiv simbol marginalizacije Holokausta u to vreme.
TRAJNI PODSETNIK NA PROPUSTE
Ovakva konstrukcija istorije Sajmišta, naravno, nije slučajna. Ona predstavlja način da se, kroz poređenje sa Holokaustom, potencira stradanje Srba. U gostovanju na RTS-u, Krinka Vidaković Petrov je čak konstatovala da se o Judenlageru Semlin već mnogo zna, a da je daleko manje poznata sudbina Srba koji su stradali na Sajmištu između 1942. i 1944. Poenta izložbe je, dakle, da ispravi tu istorijsku nepravdu i informiše domaću i svetsku javnost o stradanju Srba. Ovde se radi o tekovini kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, kada se razvila ideja o Sajmištu kao mestu gde bi trebalo da bude otvoren svojevrstan “srpski Jad Vašem”. S obzirom da je još 2015. o Sajmištu na ovaj način govorio i Aleksandar Vučić, ne treba da čudi što je sećanje ne srpsko stradanje od začetka zacrtano kao glavni cilj Memorijalnog centra. Tako se u Predlogu strategije razvoja kulture Republike Srbije 2020–2029. navodi da je “iskustvo genocida tokom 20. veka bitno odredilo istoriju srpskog naroda”, da je genocid “neizbežna odrednica istorijske samosvesti naše savremenosti i budućnosti”, te da će upravo memorijal na Sajmištu biti uključen u istraživanje, i prezentovanje domaćoj i međunarodnoj javnosti teme stradanja srpskog naroda.
I sam Aleksandar Vučić je pre osamnaest meseci, tokom posete Sajmištu sa patrijarhom Porfirijem, memorijalu zadao zadatak da “celom svetu” prikaže stradanje Srba. Dakle, da nastavi sa aktuelnim državnim i političkim projektom koji podrazumeva da se kroz instrumentalizaciju Holokausta i retoriku komparativnog mučeništva ostvaruje srpsko “pravo na nezaborav”. Ovaj projekat započet je 2019. godine istoimenom izložbom u zgradi Ujedinjenih naroda i nastavljen filmom “Dara iz Jasenovca”.
Danas se često može čuti da će Memorijalni centar “Staro sajmište” doprineti stvaranju nove i zdravije kulture sećanja u Srbiji. Međutim, razloga za optimizam je malo, pogotovo kada je reč o sećanju na Holokaust. Jer, stvarni napredak zahteva institucije i pojedince koji neće prezati od kritičkog preispitivanja istorije sećanja i duboko uvreženih predstava o Sajmištu, njegovoj istoriji i simbolici. Nužno je novo sagledavanje, u kome jevrejske žrtve neće biti samo smatrane za prve žrtve ili sapatnike Srba, već će se Holokaust tretirati kao jedinstven aspekt istorije Sajmišta, ali i istorije Srbije uopšte. U protivnom, dogodiće se ono što sam predviđao u zaključku svoje knjige o Sajmištu objavljene pre 12 godina: memorijal posvećen najvećem koncentracionom logoru u okupiranoj Srbiji, umesto dostojnog spomenika žrtvama, postaće trajni podsetnik na propuste iz prošlosti i na spornu politiku sećanja koja je obeležila period posle Drugog svetskog rata.
Autor je socijalni psiholog i izučavalac holokausta i antisemitizma
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!