Kristalno je jasno: zbivanja oko murala Ratka Mladića režim nastoji prikazati kao sukob dviju ekstremističkih manjina – „klijenata zapadnih ambasada“ i „revoltiranih desničarskih navijača“. Policija je tu samo da spriječi nered, odnosno – da ovi drugi ne ugaze prve. I to je sve. Predsjednik Srbije ima pametnijeg posla nego da se bavi tim tricama i kučinama. Ako mural smeta Skupštini stanara kaže on, neka ga prekreče – problem je na tom nivou.
Naravno, u pitanju je sračunata laž. Njenu srž čini politički život i priključenija Aleksandra Vučića. Konkretno – duboke i neraskidive veze sa „obranom srpstva“ na način Ratka Mladića. Zbog toga se on, koji inače sve zna i o svemu ima stav, mora praviti blesav i izvlačiti komunalnim šibicarenjem.
Jer – što i da kaže? Ukoliko mural posvećen čovjeku osuđenom za genocid i zločine protiv čovječnosti proglasi za patriotsku gestu, ima da mu sa tribina skandiraju „Aco Srbine“ umjesto onog drugog, ali šta će mu u tom slučaju reći Emanuel Makron, Boris Džonson, Džo Bajden, pa čak i Tajip Erdogan? I obrnuto – osudi li skaradnu mazariju Njegoševoj kao sramotu Beograda i Srbije, kako će pred biračko tijelo i mnoge druge uvjerene da je prilikom odricanja od „ružne prošlosti“ držao prekrštene prste iza leđa?
Kao u rijetko čemu, Vučić je uspio u obesmišljavanju svakog suočenja sa prošlošću. U toj politici selektivnog sjećanja, besramnog istorijskog revizionizma, relativizacije, nacionalizma i permanentne autoviktimizacije, zdušnu pomoć je imao od sebi sličnih u svim državama iz bivše Jugoslavije. Međutim, između njega i njih postoji razlika: samo je on morao napraviti radikalni politički zaokret kako bi došao na vlast i samo u njegovom CV-iju nedostaje vrijeme između 1991. do 2012. godine.
Taj period iz političke karijere, Vučić prikazuje kao mladenačko lutanje, nešto nalik na vlastite navijačke dane. Kaže kako i s tim nema problem. A kad nema on, zašto bi iz istih razloga imao bilo tko drugi? Sada su nova vremena – onda je bilo isplativo i poželjno reći da će za jednu srpsku pasti sto muslimanskih glava, danas se priča o investicijama, tenderima, Evropskoj uniji… Zato je mural posvećen Mladiću najbolji spomenik predsjednika Srbije i ekipi oko njega kao ljudima za svako doba, etički, pravno i politički nedodirljivim. Nama potrebe da to izgovaraju, javnost je odavno shvatila namigivanje.
Ti migovi joj, zapravo, poprilično odgovaraju. Umjesto bavljenja uzrocima i posljedicama izgubljene decenije na kraju dvadesetog stoljeća, neusporedivo je lakše prozivati druge za njihova nepočinstva, prebrajati nacionalni sastav osuđenika u Haškom tribunalu i samosažaljevati se zbog nepravdi, duplih standarda, antisrpskih rabota… Ako je nekom to ipak gadno i moralno neprihvatljivo, uvijek može reći da je rat završen prije mnogo godina, što je bilo – bilo je, pred nama su aktualnim problemima i izazovi.
U ovo spadaju i tvrdnje da je mural sa Mladićem puko režimsko skretanje pažnje sa korupcije, kriminala i sličnih tema. No, zašto bi Vučić to radio? Da ne postoje možda u Srbiji snažni mediji ili opozicija na milimetar od vlasti, pa mora pažljivo balansirati zbog javnog mnijenja? Kako ničeg od toga nema, riječ je samo o izvrdavanju da se izjasni o ratovima devedesetih i pokušaju jeftinog podilaženja biračkom tijelu.
Naime, Aleksandar Vučić od čitave države pravi taoce svoje karijere. U tom kontekstu, proglašava rezolucije u kojim se pojedinci osuđuju za genocid u Srebrenici za napade na čitav srpski narod, razbuktava strahove od novih ratova i progona, relativizira one prethodne, proizvodi atmosferu permanentne ugroženosti, međunacionalnog zaziranja, napetosti, distanciranja, mržnje… Da mu to i te kako ide od ruke, svjedoči činjenica da nije mali broj njegovih oponenta koji u svemu ovom ne vide ništa loše, a neki su vrlo spremni i da prekopiraju ovaj politički model. Uglavnom, lik i dijelo Aleksandra Vučića izjednačen je sa samom Srbijom.
Direktne posljedice ovog oktroiranog moralnog sljepila vide se u čitavom društvu. Sve može i ništa ne mora, svaku korupcionašku aferu lako je obesmisliti, odgovornost izbjeći i izigrati, nepočinstva opravdati, nasilje i bahatost legitimizirati. Važno je samo „snaći se“, dobro uvaliti, bezobzirno lagati i podvaljivati, poltronski kimati glavom, bezosjećajno udarati po slabijem i, više od svega, horski zavijati u čoporu.
Niti jedan sistem nije vječan, pa ni ovaj Vučićev u današnjoj u Srbiji. Onaj tko ga želi razmontirati ne može to uraditi fragmentarno, izbjegavajući suočavanje sa njegovim korijenima. A u njih i te kako spadaju Srebrenica i Ratko Mladić.
Shvaćamo li sad zašto mural mora pasti?
