Bitka za Pantovšćak

Prva žena predsednik Republike Hrvatske izabrana 11. januara 2015. kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednica rođena je 29. april 1968. u Rijeci (SFRJ), pre izbora je bila pomoćnica generalnog sekretara NATO-a za javnu diplomatiju (4. jul 2011. — 2015. prva žena izabrana na to mesto), dobro verzirana u pitanja bezbednosti i javne diplomatije (videti: Kolinda Grabar-Kitarovic, Assistant Secretary General for Public Diplomacy Kolinda Grabar-Kitarovic, Assistant Secretary General for Public Diplomacy) ambasador Republike Hrvatske u SAD (2008. — 2011.) ministarka spoljnih i evropskih poslova (17. februar 2005. — 12. januar 2008.) ministarka evropskih integracija (23. decembar 2003. — 17. februar 2005.)

I po očevoj i po majčinoj strani Kolinda Grabar je s Grobinšćine, područja koje sa sjevero-zapada, severa i istoka okružuje grad Rijeku. Ljubomir i Marija, nono i nona (djed i baka) Kolinde Grabar po očevoj strani su iz Martinova Sela pokraj Rječine. Oni su, uostalom, kao i Kolindin otac Branko, bili prilično apolitični, a deda s majčine strane, Viktor Matejčić iz Jelenja, bio je HSS-ovac. U vreme Drugog svetskog rata priključio se antifašističkom pokretu zbog zločina talijanskih fašista u Grobinšćini. Krvave nedjelje 12. srpnja 1942. talijanski vojnici samo su u Podhumu na Grobničkom polju strijeljali 108 muškaraca, a djecu i žene odveli su u logore, a nono Viktor otišao je u partizane da se makne, da ga ne bi uhvatili i streljali.

U borbama s Nemcima za Rijeku, u proljeće 1945., tokom osvajanja kasarne sv. Katarina Viktor (tada 60) je teško ranjen i umro je od posledica ranjavanja. Kolindinu nonu Ivanku Matejčić, rodom iz starog grada Grobnika, spasao je sveštenik od streljanja pa je završila u logoru u Trstu.

Grabari s Grobnika, s Gromiškog poja, kao i Matejčići s majčine strane, koji su iz Jelenja, živjeli su u selu Lubarska pokraj Martinova Sela na Rječini kad se 29. maja 1968. rodila Kolinda kao prvo dete svojih roditelja.

Nakon završene osnovne škole, htela je „ići u najbolju i najtežu srednju školu“. Ta škola bio je Centar za kadrove i obrazovanje u kulturi (danas 1. Riječka hrvatska gimnazija).

No, u Rijeci se u „najboljoj“ školi prvi put suočila s predrasudama.
„U Rijeci su drukčije gledali na nas s Grobnika. Govorila sam hrvatskim književnim jezikom pa u školi nisu primijetili da sam s Grobnika, ali bi saznali. Djeca koja su govorila čakavštinom bila su jako diskriminirana, što nije bilo u redu jer je to predivan dijalekt hrvatskog jezika“, kaže Kolinda, koja se priseća da su neki nastavnici deci koja su govorila naglašenom čakavštinom čak i smanjivali ocjene, ne samo iz hrvatskog nego i iz matematike i fizike.

Kad je krenula u srednju školu, morala je prekidati školovanje zato što su njeni imali krčmu pa je morala raditi.

Čula je za mogućnost studentske, školske, razmene sa SAD-om. Stoga se počela pripremati kako bi, u slučaju razmene, četvrti razred srednje škole završila tamo, pa je kao 17-godišnjakinja otputovala u 1985. Los Alamos u Novom Meksiku, gdje se upisala u četvrti razred srednje škole. U Los Alamosu gradiću laboratorij u kome je napravljena prva atomska bomba u kome živi velik broj istraživača, a njihova djeca, su ambiciozna, Kolinda je bila smeštena u porodici visokoobrazovanih Amerikanaca – hemičarke i nuklearnog fizičara, koji su imali kćer njenih godina. (Videti: Kolinda Grabar Kitarović: Prva hrvatska predsjednica, Večernji list)

Maturirala je na Višoj školi u Los Alamosu, savezna država Novi Meksiko. Diplomirala je engleski i španski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 1993. godine. Kao stipendista Fulbrajtove i Lukšićeve fondacije studirala je u SAD (Fulbright Scholar at the George Washington University, a Luksic Fellow at Harvard’s Kennedy School of Government and a visiting scholar at the Paul H. Nitze School of Advanced International Studies SAIS) of the Johns Hopkins University in Washington, D.C.)

Od 2000. godine nosi zvanje magistra nauka, nakon postdiplomskih studija iz oblasti međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu (teza o američko-sovjetskim odnosima u vreme Reganove administracije i završetku hladnog rata).

Prevela je knjigu „Optuženik Heidegger“ profesora Željka Loparića iz Brazila, i tako došla u kontakt s ondašnjim ministrom znanosti i tehnologije Antom Čovićem, nakon čega je profesionalnu karijeru započela je 1992. kao savetnica u Ministarstvu nauke i tehnologije, da bi se 1993. godine zaposlila u Ministarstvu spoljnih poslova, gde je najpre radila kao savetnica u kabinetu zamenika ministra, a potom kao načelnica sektora za Severnu Ameriku. 1997. godine odlazi u Ambasadu RH u Kanadi, prvo kao diplomatski savetnik, a zatim kao ministar savetnik.

Na parlamentarnim izborima 2003. godine izabrana je za zastupnicu u Hrvatskom Saboru. 23. decembra 2003. imenovana je za ministarku za evropske integracije. 18. januara 2005. postaje šef pregovaračkog tima za pregovore o pristupanju Evropskoj Uniji. Spajanjem Ministarstva spoljnih poslova i Ministarstva za evropske integracije, imenovana je za ministarku spoljnih poslova i evropskih integracija. Na dužnosti ostaje do 12. decembra 2008. godine. Za vreme njenog mandata Hrvatska je započela pregovore za članstvo u EU. Od 19. marta 2008. je ambasador Hrvatske u SAD.

U severnoatlantskom savezu Kolinda Grabar Kitarović zadužena je za javnu diplomatiju, odnosno za, kako sama kaže: „Komunikacijsku strategiju i približavanje NATO-a običnim ljudima“.

Članica je Triletarne komisije. Aktivno govori engleski, španski i portugalski jezik, a pasivno nemački, italijanski i francuski.

Majka je dvoje dece.

Udata je za Jakova Kitarovića, o kome se zna vrlo malo. Ovaj Riječanin suprugu je upoznao u Zagrebu u kojem su oboje studirali – on na FER-u, ona na Filozofskom fakultetu, venčali su se 1996. u Rijeci, a kada je Kolinda Grabar Kitarović dobila posao u hrvatskoj ambasadi (veleposlanstvu) u kanadskoj Otavi. Jakov Kitarović, koji je radio kao profesor Pomorskog fakulteta u Rijeci, je karijeru zaledio karijeru te se predano posvetio deci i supruzi čija je karijera napredovala.