Mrtvo slovo na papiru

Bečki ugovor o sukcesiji sve države bivše Jugoslavije potpisale su 2001. godine, radi djelotvornijeg rješavanja raspodjele prava i obaveza, među koje spadaju pokretna i nepokretna imovina, diplomatska i konzularna imovina, financijska aktiva i pasiva, arhiva, mirovine te ostala prava, interesi i obaveze, poput privatne imovine i stečenih prava; Hrvatski sabor je ugovor ratificirao prije točno deset godina, ali očito je i dalje – sa izuzetkom (i to ne u potpunosti) raspodjele diplomatskih i konzularnih predstavništava bivše SFRJ – riječ tek o mrtvom slovu na papiru.

Pitanje privatne imovine i stečenih prava regulirano je Aneksom G Bečkog ugovora, u kojem jasno stoji da će „prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. decembra 1990. biti priznata, zaštićena i vraćena od te države“. Aneks G propisuje i to da će bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon tog datuma biti ništavan.

OTIMAČINA I NIŠTAVNOST: Ništavan u Hrvatskoj je, međutim, Aneks G jer neriješeni su brojni problemi izbjeglih: od povrata imovine, stanarskih prava, prava vojnih lica na penziju za vrijeme provedeno u Hrvatskoj, prava na isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija građanima Hrvatske koji su rat proveli na „drugoj“ strani, pravo na deviznu štednju… Hrvatski sudovi su, uključujući i Vrhovni sud, odmah po ratifikaciji Bečkog sporazuma usvojili stav da se pitanje sukcesije ne može rješavati bez bilateralnih ugovora, iako to nigdje u potpisanom i ratificiranom dokumentu ne piše.

Problemi s imovinom traju od 1991. godine, kako sa privatnom (stanarska prava su poseban problem) tako i sa imovinom srpskih poduzeća i banaka. I jedna i druga su Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Hrvatske u vlasništvu institucija, republika, tvrtki i drugih pravnih osoba iz bivših jugoslavenskih država praktično podržavljena, a 1995. godine, nakon akcija „Bljesak“ i „Oluja“, država je također u kuće i imanja izbjeglih Srba useljavala građane hrvatske nacionalnosti, u velikom broju Hrvate iz Bosne i Hercegovine. I do danas jedan broj izbjeglih Srba vodi sudske sporove, ili ih je okončala, ali ih nije uspjela vratiti u svoj posjed.

Kad je o imovini srpskih poduzeća riječ, i ona su najprije proglašena hrvatskom imovinom, koja je većim dijelom rasprodana, pogotovo ona atraktivnija na Jadranu, ali i po gradovima, pa se i tu vode brojni postupci. Pritom, Hrvatska je s jedne strane tražila povrat Ininih benzinskih crpki u Srbiji (preuzetih privatizacijom Beopetrola), kao i imovinu nekadašnjeg vukovarskog „Borova“, dok je s druge strane naveliko rasprodavala imovinu Srbije i ostalih republika.

„Novosti“, tjednik srpske manjine koji izlazi u Zagrebu, pokušao je nedavno dobiti odgovore na pitanja o sukcesiji i nepoštivanju Aneksa G: tamošnje Ministarstvo pravosuđa odgovorilo im je da je „napravljena platforma kao podloga za imovinsko-pravna pitanja, da se podaci o evidenciji i statusu imovine kontinuirano nadopunjuju i da je potrebno utvrditi jednoobraznu metodu za izračun vrijednosti nekretnina i oblik obeštećenja za imovinu koja se ne može vratiti“. Tvrde, navodi dalje novinarka Paulina Arbutina, da „Bečki ugovor omogućuje zaključivanje bilateralnih sporazuma, kakve je Hrvatska zaključila sa Slovenijom i Makedonijom, i da je pitanje sukcesije izrazito složen problem koji ovisi podjednako o svim pregovaračkim stranama i o ostalim utjecajima zadanog okruženja, te je stoga teško predvidjeti dinamiku njegova rješavanja. Prema njihovim informacijama, od 2010. održano je sedam sastanaka stručne radne grupe za primjenu Aneksa G, ali je često mijenjan sastav članova i koordinatora te skupine.“

ČIJE SU MILIJARDE EVRA: Prema podacima Ministarstva pravde Srbije, ukupno je podneseno 65.000 zahtjeva fizičkih osoba i oko 300 pravnih, koji potražuju imovinu od Hrvatske, čija je vrijednost od tri do pet milijardi evra. U najvećem broju slučajeva, riječ je o građevinskim objektima, stanovima i poslovnim prostorima u velikim gradovima, kao i dječjim odmaralištima. Radmila Nikšić, koja se pitanjem sukcesije u Ministarstvu pravde bavila od 1996. godine do raspada državne zajednice Srbije i Crne Gore, za „Novosti“ je navela vrlo ilustrativne podatke: da je, na primjer, samo Simpo iz Vranja imao objekte na 4711 četvornih metara, čija je vrijednost bila oko 17 milijuna evra, a u Rovinju u Istri su Srbi do 1991. godine imali 970 kuća, vikendica i stanova.

Bez obzira na sve te činjenice, bez obzira na to što su izbjegličke organizacije Srba iz Hrvatske godinama zahtijevale da se ta – za njih egzistencijalna pitanja – riješe prije no što Hrvatska uđe u Evropsku uniju, to se nije dogodilo.

I kad će – ne zna se.