
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Članovi Skupštine JOK-a, njih 78, biraće ove subote između dve jugoslovenske košarkaške legende, Kićanovića i Divca, ali ovde se ne radi (samo) o demokratiji

Godišnjicu sramnog „gubljenja“ kandidature za članstvo u Sportskoj komisiji MOK-a obeležila su protekle nedelje dva događaja. Prvo je Hokejaški savez Jugoslavije (!) kandidovao Divca za novog predsednika MOK-a, što je on u otvorenom pismu javnosti prihvatio; potom je aktuelni predsednik i kandidat većine sportskih saveza za reizbor, Dragan Kićanović, izašao sa saopštenjem koje je, konačno, bar delimično rasvetlilo „slučaj Divac“. Zapravo, Kićanović je svojom izjavom verifikovao najveći deo onoga što je objavljeno u „Vremenu“ početkom februara. Ostaje nada da će se jednog dana slučaj rasplesti do kraja, odnosno saznati kako je izvesni Zoran Anđić, sa čijim ovlašćenjem i u čije ime uspeo da iz Centrale DHL-a u Briselu vrati u Beograd pošiljku koja je bila na putu za Lozanu. Sumnjamo da je moć bivšeg ministra za sport Velizara Đerića sezala čak do Brisela. U celom prljavom poslu on je bio samo „izvođač radova“. Ostaje da se potvrdi i sazna ko su bili nalogodavci.
Kićanović je svojim objašnjenjem u finišu izborne nedelje zaigrao na sve ili ništa, ali nije odgovorio na ključno pitanje – zašto sve što je rekao 20. marta 2001. nije rekao 20. marta 2000? Ta „greška u koracima“ mogla bi ga koštati predstojećih izbora, ali u celoj stvari smeta što neki kojima Kićanović nije po volji zbog uloge u „slučaju Divac“ ili nečeg drugog nemaju tri čiste da javno izađu sa kritikom i argumentima, ako ih imaju, i kažu zašto su protiv produženja mandata sadašnjem predsedniku. Utisak je, uz sve ograde, da je Vlade Divac ubačen u igru da bi se srušio Dragan Kićanović.
Divac je, kao pametan čovek, sigurno toga svestan, ali – pošten i otvoren, kakvim ga je bog dao – pristaje da uđe u proceduru jer, jednostavno, veruje da može da pomogne jugoslovenskom sportu. U pismu javnosti Divac kaže:
„Imajući u vidu sve okolnosti koje su prethodile izborima za predsednika JOK-a, ali i ono što u narednom periodu očekuje olimpijsku organizaciju, smatram da je u interesu našeg sporta da prihvatim kandidaturu za predsednika JOK-a. Osnovni razlog i ključni motiv je to što verujem da mogu značajno da pomognem našem olimpijskom pokretu i doprinesem još većem ugledu jugoslovenskog sporta u svetu. Dodatni motiv, ali i obavezu, predstavlja poverenje koje mi ukazuju svi koji podržavaju moju kandidaturu za ovu značajnu funkciju.
Činjenica da moja profesionalna košarkaška karijera u SAD i dalje traje, ne bi trebalo da predstavlja otežavajuću okolnost, s obzirom na to da svojim sportskim autoritetom, ugledom i mnogim prijateljstvima i poznanstvima koje sam stekao u košarkaškom i sportskom svetu, mogu da dam značajan doprinos promociji našeg sporta.
Slučaj stopiranja moje kandidature za člana Sportske komisije MOK-a, koji je u našoj javnosti digao veliku prašinu, za mene ne postoji. Međutim, ukoliko budem izabran za predsednika JOK-a, učiniću sve da se slučaj definitivno rasvetli, kako se takve stvari nikada više ne bi ponovile. Insistiraću na rasvetljavanju ne iz ličnih razloga već zbog interesa i ugleda jugoslovenskog sporta u svetu.
Ukoliko ne budem izabran, odnosno ako odgovorni ljudi budu smatrali da neko drugi može više da doprinese, pružiću punu podršku izabranom kandidatu i dalje ću, kao i do sada, činiti sve da naš sport i naša zemlja zauzmu značajno mesto u svetu, koje im po svemu i pripada.“
Divac ne ostavlja nikakvu dilemu oko svog budućeg statusa: on ne namerava da završi karijeru da bi se posvetio predsednikovanju u JOK-u, stavlja svima do znanja da – ako im je potreban – moraju računati sa tim da će on posao raditi uglavnom iz Amerike. Njegova je ideja da, ako bude izabran, primeni sličan recept kao u Partizanu, čiji je takođe predsednik: dobra dnevna koordinacija sa jednim sposobnim operativcem. U Partizanu ima Sašu Danilovića, u JOK-u bi morao da nađe nekoga, ali to je manji problem. On vrlo dobro zna da se od njega ne očekuje da vodi „visoku politiku“ već, prevashodno, da obezbeđuje što bolje uslove, što znači da traži pare, i on je spreman da se suoči sa tom obavezom. Njegovo ime otvara mnoga vrata, i sa te strane izbor ne može biti bolji, ali odmah mora biti jasno koja je njegova pozicija i šta se od njega traži. Pogubno bi bilo da ga neko sutra proziva što „ne dolazi na posao“.
Novi ministar za sport Vojislav Andrić u svojoj izjavi (prema sajtu „Sportske centrale“) o „profilu budućeg predsednika“ JOK-a kaže: „Dozvoljavam sebi slobodu da preporučim neke od kriterijuma po kojima bi trebalo birati čelne ljudi na izbornoj skupstini 24. marta. Čovek koji treba da vodi JOK treba da bude iz sporta koji je Jugoslaviji doneo zlatnu olimpijsku medalju, zatim da ima izuzetan sportski autoritet, kao i da je uvažavan u međunarodnim sportskim organizacijama.“ U nekim našim novinama ta se izjava pojavila i sa malo drugačijom nijansom, umesto „da bude iz sporta koji je Jugoslaviji doneo zlatnu medalju“, pisalo je da bude „sportista koji je Jugoslaviji doneo zlatnu medalju“, što je ram za sliku Kićanovića jer je on bio olimpijski šampion u Moskvi 1980, a Divac „samo“ dvostruki olimpijski vicešampion u Seulu i Atlanti.
Dovoljno da izazove malu zabunu „koga podržava Ministar“, iako se Ministarstvo, ako ga konsultuju i traže mišljenje, „ne meša u izbor“.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve