
Najmlađi
„Zora i San“ prva predstava „Kolevke teatra“, prve scene za bebe
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Režija: Baz Lerman; Uloge: Nikol Kidman, Juan Mekgregor, Džon Leguizamo, Džim Broudbent
Nema mnogo boljih načina da provedete život od traganja za savršenom pozornicom. Baz Lerman je to shvatio u startu: divljao je, divljao, na operskoj sceni u rodnoj Australiji i onda je naglo zakočio. Preleteo je direktno do filma na plesnom podijumu /Ples do ljubavi/. Otklizao je sve do Holivuda i zakucao se na Šekspirove daske /Romeo i Julija/. Odatle je upao kroz plafon u džunglu Mulen ruža, i za sve to vreme ni minut mu nije bilo dosadno. U takvim slučajevima obično su okupljeni pred platnom ti koji ispaštaju, jer, kako znamo iz fizike, hemije i meksičkih serija, nikad se ne možemo svi dobro zabavljati. Kao što, međutim, u takvim pričama sasvim retko i jedva ponekad biva, snaga njegove prepotencije, silina njegove ljubavi prema samom sebi, i ubedljivost njegovog „ego-tripa“ uspeli su da učine svet malo boljim. Tajna njegovog uspeha je, kako već i zvuči, apsolutna vera u čistu destilisanu patetiku. Samo je ona mogla da bude prava osnova za razbludno zdanje razularenog sna o Mulen ružu, iz koga smo zanesvešćeni isteturali u prljavi semivelegradski vazduh nakon dva bezobrazna sata zaustavljenog daha.
Temelji ove Crkve Svete Dekadencije, dakle, najsvedeniji su što ih je čovek ikad smislio. Ljubav zanosne kurtizane koja umire od tuberkuloze i naivnog pesnika čistog srca, kao kod Aleksandra Dime ili kao u vašoj omiljenoj sapunici, zli, ali takođe zaljubljeni vojvoda, i jedna pozorišna predstava. Znajući svoje apetite prema ukrasima, ukrasima i još ukrasa, Lerman pokazuje impozantnu inteligenciju uspevši da u svakom svom filmu sve više svede radnju na sama opšta mesta savremene civilizacije koja svako i baš svako na svetu razume, na ovaj ili onaj način, ali bez daljeg objašnjavanja. Isto je bilo neophodno da bi svu svoju energiju, filmsko vreme i lično ludilo mogao da potroši na jedino što ga je suštinski zanimalo: stvaranje lepote kao takve. Svestan da vekovima pastirice i akademici i kafe-kuvarice i scenaristi i splavari i mačkari i špijuni i demagozi gnjave svakoga pričom za koju tvrde da je najznačajnija na svetu, nije se uplašio od sirovosti saznanja da se, na kraju, svaka priča svede na isto: dvoje se vole, a treći im smeta. I nije pokušao, za razliku od većine onih retkih koji su bili dovoljno hrabri da dođu do istog otkrića, da se napravi lud. Pa da po sto pedeseti put zakamuflira ono što je shvatio, zbog onih koji možda ne bi bili spremni da podele radost saznanja. Ne. Štaviše, na samom početku on otkriva kraj, znači: kurtizana je mrtva, i, kako novih otkrića u tom smislu više svakako neće biti, ne preostaje vam drugo, poručuje nacereni Lerman, nego da uživate u filmu.
A film, za njega kao rokoko fanatika XXI veka to je najperverzniji saundtrek u istoriji filma, to su najraskošnije šarene scenografije u istoriji scenskih umetnosti, to je najsmislenija turbo montaža u istoriji mjuzikla, to je najneočekivaniji glumački par u istoriji patetike i najartificijelnija odlična animacija u istoriji animacije. Stravične emocije prosipaju se uz najljigaviju muziku grupe Kvin ili Polis, suštinski dramski akcenti padaju na Madonine stihove, mešaju se Fil Kolins i Doli Parton…, rečju, horor u prepričavanju i konfeti-fantazija u praksi. Pošto je, znači, 1850. u Parizu, slušate Madonu i znate da je snimano u studijima u Australiji, glavna junakinja živi u ogomnom, šarenom i zlatnom indijskom slonu, a želi da bude Sara Bernar, šta je ono što vam skida ironični smešak s lica, šta je ono što vas sprečava da se osećate nadmoćno, pametno i kul, šta vas bode u stomaku dok pokušavate prezrivo da odmahnete dok, pobogu, Satine /da li satana?/ izjavljuje ljubav Kristijanu /da li Hristu?/ uz, recimo, budističku mantru?
Valjda jedino prosta činjenica da je sve to napravljeno toliko dobro. Valjda Lermanova hrabrost da samog sebe i sopstveno privatno ludilo ponudi kao civilizacijski model novog doba. Valjda njegova savršena predanost dok razigrava scenu, dok puni pozornicu i dok dočarava euforiju mitskog mesta kroz prizmu lasvegaskog iskustva australijskog novomilenijumskog sajberfrika, koji ima sopstveni hit na MTV-ju. Valjda njegova neopisiva iskrenost dok u celu tu gužvu svetskog folklor buvljaka stavlja Kidmanovu i Mekgregora s najrealističkijom mogućom patos glumom i uspeva da rasplače pastirice i akademike i kafe-kuvarice i scenariste i splavare i mačkare i špijune i demagoge u publici, tako da mu više nikad niko ne kaže kako je za film najbitnija priča.
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Kad sam na jednom koncertu razbio glavu pivskom flašom, hirurg me je pitao “zašto?”. “Zbog loše situacije u društvu”, odgovorio sam
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve