
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Slušalac ima svoj deo posla u doživljavanju naše muzike. Ne tek da pusti da mu nešto svira dok usisava kuću ili pere sudove. Prošlo je vreme pasivnog doživljaja umetnosti, i nema više toga da samo posmatraš sa strane i imaš ovakav ili onakav odnos prema nečijem radu
Darkwood dub je u savršenom dosluhu sa svojim vremenom, u njemu je osvojio prostor slobode i ovladao jezikom da bi bez mucanja onima koji imaju uši ispričao šta je tamo zatekao. Povodom izlaska novog albuma Darkwood duba Život počinje u 30–oj, koji se pojavio u izdanju B92, razgovaramo s Vučom, glasom Darkwooda.
Jeste li dali ovakav naziv albumu da bi novinari imali šta da vas pitaju na početku intervjua?
Istina, svaki intervju počinje pitanjem zašto se album zove baš Život počinje u 30–oj. To je rečenica koju je Miki izgovorio na početku snimanja a ispostavilo se da se s njom ceo koncept albuma zaokružuje, bez obzira na izvesnu dozu ironije koju ona sadrži. Pri tom, nismo imali nameru da bilo koga provociramo. To je naprosto bio naš stav u tom trenutku.
Ali čak i bez namere da provocirate, ispada da je samo vaše postojanje u javnom i muzičkom životu provokacija po sebi. Oni koji o vama pišu kao da nemaju pojmovni aparat kojim bi bilo šta o vama rekli, pa se recenzije pretvaraju u lične ispovesti.
Problem s doživljavanjem naše muzike je delimično u tome što je neki ljudi doživljavaju jako intimno i hermetično, dok je za neke druge slojeve društva postojanje Darkwood Duba od samog početka vrsta provokacije. To se vidi i u bizarnoj činjenici što i posle deset godina ima onih koji nas svrstavaju u kategoriju „mladih“, ili „andergraund“ bendova. Percepcija ljudi koji se bave muzikom na bilo koji način, bilo da je slušaju ili uređuju muzički program na radiju i televiziji, u Srbiji je uglavnom ostala negde u osamdesetim godinama. Kad odeš na Divčibare i počneš da vrtiš skalu na radio-aparatu kao da si ušao u vremensku mašinu i našao se u ‘87. godini pa slušaš Dire Straits ili naš novi talas, i to u slučaju da „ukačiš“ dobru muziku. U osamdesetim bi koncept muzike kojom se mi bavimo možda i bio andergraund, ali danas je daleko od toga iako smo već navikli da nas otpisuju rečima: ne, ne, vi ste suviše andergraund. Jedino što nam takav odnos otežava stvar kad treba da odemo negde da sviramo… Eto, ispostavlja se da je naš jedini problem u tome što korespondiramo sa svojim vremenom. Nekoliko puta sam pomislio da bi nam bilo zanimljivo da sviramo muziku kakvu smo svirali pre pet ili šest godina, što bi nam se finansijski sigurno isplatilo (smeh). Ali, to nije razlog zbog kojeg se njome bavimo.
Reč „album“ čini se da najbolje opisuje ono što se nalazi na vašem novom nosaču zvuka.
Da, album kao zbirka sabranih iskustava. I to ne samo iskustava devedesetih, o kojima danas svi trtljaju kako su bile ovakve ili onakve. Mislim i na naše iskustvo u bavljenju muzikom. Sticaj je okolnosti da smo se u istoriju srpske popularne muzike uključili u njenom najgorem trenutku, u vreme kada nije bilo uslova za bilo šta. Tek danas konačno imamo ono što nam je bitno za rad – svoj studio koji smo nazvali Elektropionir, gde konačno možemo da provedemo puno vremena isprobavajući razne stvari, što do sada nismo mogli zbog ograničenja prouzrokovanim vremenom ili novcem. Zbog toga je ovo pravi momenat da s muzičke strane sve počnemo iz početka. Samo, pre toga smo morali da stavimo tačku na ovo dosad, da se osvrnemo, vidimo šta smo uradili, s takvim dosadašnjim iskustvom raskrstimo i krenemo dalje. Odatle na albumu sve te slike, prizori, muzičke asocijacije… S druge strane, uvek sam voleo konceptualne albume koje ne tretiraju album kao zbirku singlova, već kao muzičku celinu. Do sada su nam se pesme gomilale, a nismo ih pravovremeno snimali, tako da su nam albumi bili zbirke pesama nastalih u rasponu od nekoliko godina. Ovoga puta smo u studio ušli bez ijednog unapred pripremljenog tona. I onda se desilo to uzbudljivo putovanje kroz muziku.
Na omotu nema tekstova pesama.
Nikada sebe nisam doživljavao kao nekakvog „pjesnika“. Svojevremeno čak nisam ni zapisivao tekstove, već sam ih sklapao na probama ili ih smišljao u autobusu i pamtio. Smatrao sam da samo stvari koje zapamtim treba da budu „zicer“ za pesmu. Da sigurno moraju da funkcionišu ako mi do sledeće probe ostanu u glavi. Dugo sam se toga držao, ložio se na improvizaciju. Ali kako je vreme prolazilo, pojavila se radna navika pisanja tekstova, što mi se u jednom trenutku učinilo suvišnim. Razlog za sve to je u tome što sebe doživljavam kao muzičara, a ne kao pesnika ili tekstopisca. Tekstove nismo stavili na omot baš zato što su oni ovoga puta apsolutno neodvojivi od muzičkog sadržaja. Pokušao sam da napravim tekst koji bi bio nastavak muzike, tekst koji bi imao funkciju gitare, klavijature ili nečeg trećeg, samo na drugačijem nivou. Osim toga, niko od nas ponaosob ne bi napravio ovako dobar solo album. Zajedno smo ga napravili, a taj zajednički rad je po mom osećaju najlepša stvar u bavljenju muzikom.
I u konačnom rezultatu vidljivi su različiti autorski pristupi istoj stvari svakog člana benda ponaosob, što i od slušaoca zahteva drugačiji pristup muzici.
Možda je to nešto što daje izvesnu širinu, a možda u nekim trenucima može da bude i problem zato što kod slušaoca stvara naročiti šizofreni ambijent. Slušalac ne može iz jednog ugla sve da sagleda, već mora, verovatno na nekom podsvesnom planu, da doživljava muziku iz pet različitih uglova. Nama samima je kreativni postupak dosta komplikovan, ima dosta varnica, konfrontacija na više nivoa, jer svima nam je jako stalo da album bude kako valja, a svako ima svoju viziju kako on treba da izgleda na kraju. Ima trenutaka kada se i posvađamo, ali kada se osvrneš posle nekog vremena na krajnji rezultat, vidiš da je u tome prednost. Uostalom, deset godina smo zajedno u neizmenjenom sastavu, na šta sam zaista ponosan. Deo rok mitologije je ona priča da bend treba da izdrži zajedno prvih deset godina, posle je lako.
Album je završen, doteran, koherentan toliko da se iz njega ne nazire u kojem smeru će se muzika Darkwooda dalje razvijati.
Teško je reći na koju će stranu stvari otići, ali verujem da će sledeći album otići dalje u eksperimentisanje s muzikom. To ne znači odlazak u minimalizam ili u nekomunikativnost, već u istraživanje harmonija, ritmova i poigravanje s njima, za šta sad imamo uslove. Ono što sigurno nikako ne bih voleo da nam se desi jeste da se ponavljamo.
Napisao si kada je trebalo Treći vavilon, Bacam kamenje na sistem, Grad u pustinji, U srcu nosim gnezdo, sada Nova dostignuća, Dorćolac… Mislim da nema potrebe da te išta pitam o vladici Nikolaju, o Miloševiću, Đinđiću ili Koštinici…
Ili Labusu… (smeh). Apsolutno se slažem. Super. Iako sve što se dešava u politici i društvu prolazi kroz naše pesme. Teško mi je da sad tu nešto objašnjavam jer ispada da samo prepričavam ono što sam već rekao. Mnogi ljudi se uhvate za to što naše pesme nisu linearne, pa, kao, ne shvataju o čemu se tu radi. Zašto nema stihova na omotu? Zato što slušaocu ostavljamo da se uhvati u koštac s njima jer i on ima svoj deo posla u doživljavanju muzike. Ne tek da pusti da mu nešto svira dok usisava kuću ili pere sudove. Prošlo je vreme pasivnog doživljaja umetnosti, i nema više toga da samo posmatraš sa strane i imaš ovakav ili onakav odnos prema nečijem radu. Kada smo nedavno na Exitu svirali pesmu Ispod reaktora – koja je i nama po sadržaju konfuzna, nikako da je „ulovimo“, pošto smo je završili, iz publike je krenuo neobičan talas odobravanja. Bez obzira na subjektivno proticanje vremena na bini, što je posebna priča, to je sigurno trajalo nekoliko minuta. Dakle, tamo je bilo nekoliko hiljada ljudi koji su intenzivno reagovali na to što radimo, saučestvovali i preuzimali odgovornost u smislu: O.K., zajedno to iznosimo.
Što je dokaz da je muzika tajna.
Tačno. I koliko tajna može da bude ljudima koji je slušaju, toliko može da bude i nama. Nije ideja da ja dođem sa svojim tekstovima i da nešto važno kažem ljudima, pa da se onda, kao, svi lepo zamislimo nad tim, i koncentrišemo se, i kao… pazimo šta pričamo (smeh). I ja sam se pitam. Vrtim se oko teme. Oko tih reči. I kada ih pevam, postavljam pitanja koja postavljaju i ljudi koji nas slušaju. Mislim da je to je u redu…
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve