Režija Kokan Mladenović; gostovanje Narodnog pozorišta iz Subotice u Ateljeu 212
Zamke „istorijskog usuda“: Bahanalije
U Makedonskom arheološkom muzeju u Skoplju čuva se vredan eksponat – bronzana figura Menade (tj. Bahantkinje) u ritualnom zanosu. O značaju ovog eksponata za grad u čijoj je okolini pronađena govori i podatak da je ona zaštitni znak Makedonskog narodnog teatra, kao i da su po njoj dobili ime neki skopski restorani i klubovi. Za dramskog pisca Gorana Stefanovskog ovaj podatak ne predstavlja samo arheološko-turističku zanimljivost: u komadu Bahanalije, napisanom za vreme poslednjih balkanskih ratova, Stefanovski pokušava da ispita zašto je ova furiozna pratilja boga Dionisa, koja u potpuno iracionalnom zanosu kida sve oko sebe, ponikla baš na balkanskom tlu, zašto je ona „zaštitni znak“ ne samo jednog skopskog pozorišta već i svih istorijskih procesa koji se dešavaju na ovom tlu.
Već iz prethodnog može se naslutiti da komad Bahanalije svodi mitsku građu, istu onu koju obrađuje Euripid u tragediji Bahantkinje, na istorijsku problematiku. Drugim rečima, mitska priča o bogu vina i zanosa Dionisu, koji surovom smrću kažnjava mladog tebanskog kralja Penteja jer je ovaj odbio da poštuje njegov kult, postaje u Bahanalijama sredstvo preispitivanja balkanskog „istorijskog usuda“, oličenog u neprestanom ponavljanju kolektivnih satiranja. Dramsku okosnicu ovog preispitivanja čini odnos Penteja i Dionisa, koji u drami Stefanovskog postaju izraz iracionalnog (čitaj krvožednog) zanosa, odnosno prosvetiteljsko-naprednjačkih napora da se „istorijski usud“ prekine i tako ostvari društvena utopija. Ali, nije sve tako jednostavno, manihejski postavljeno: oštrica komada nalazi se u tome što se zanos koji nudi bog svodi na dobro koje se može iskoristiti na različite načine, što samo od smrtnika zavisi da li će od Dionisovog vina „zaplakati ili zapevati“. A smrtnici, onako kako ih predstavlja hor u drami, jesu oni tipični balkanski navijači, pijandure i kukavice koji ne trpe Dinonisovu samovolju, već je sami žestoko prizivaju.
Međutim, iako je, kao što smo pokazali, ova dihotomija postavljena na nešto slojevitiji način, komad ipak ostavlja utisak nekakve didaktičnosti. Ima se utisak da tu ne postoji punokrvni dramski sadržaj, da se drama svodi samo na veštu dramaturšku obradu inteligentno izabrane mitske građe, obradu iza koje se opasno probija autorov komentar. Pri tom, taj komentar je, nezavisno od drame, intelektualno problematičan jer podrazumeva mešanje društveno uslovljenih istorijskih procesa s nedokučivim sudbinskim tokovima. Svođenje istorije na usud, stvaranje sintagme „istorijski usud“, najpouzdaniji je način da se istorija nikad ne spozna i ne savlada.
Prvo što pada u oči u predstavi Narodnog pozorišta iz Subotice, koja je izvedena u Ateljeu 212, jeste njena scenska dinamičnost, znakovitost i aktuelnost što sve sigurno predstvalja značajan pomak u kontkestu produkcije ovog pozorišta. Međutim, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je reditelj Kokan Mladenović samo razvio scenska rešenja koja predviđa sam komad; tako, recimo, postavka hora koji je „diferenciran“ po nacionalnoj osnovi (predstavnici raznih naroda i narodnosti bivše nam domovine) predstavlja samo scensku artikulaciju, uz izvesno zaoštravanje, piščevog uputstva da se „delovi teksta repliciraju na drugim jezicima“. Drugim rečima, ono što na prvi pogled može delovati kao rediteljski radikalizam zapravo je u punom saglasju sa dramom Stefanovskog.
Međutim, iako ovakav rediteljski koncept pronalazi opravdanje u tekstu (a poreklo u ranijim Mladenovićevim postavkama), on ne postiže scenski efekat i to iz dva razloga. Pre svega, reditelj i njegovi saradnici zatrpavaju pozornicu raznoraznim scenskim znakovima koji se često međusobno preklapaju i potiru, tako da ovakav pozorišni jezik stvara utisak redudantnosti, što bi rekli semiolozi; dakle, utisak suvišnog, prekomernog, izlišnog. S druge strane, u izvođenju glumaca subotičkog Narodnog pozorišta, prevashodno onih koji tumače hor, ova scenska rešenja deluju nekako aljkavo, nedovoljno pregledno i u vizuelnom i u auditivnom pogledu. Tako se na kraju stiče utisak da je Kokan Mladenović zapravo samo pružio svoj prepoznatljiv scenski komentar na tekst koji je i sâm intelektualni komentar određenih istorijskih zbivanja.
Dramsku punoću i, ujedno, jedino pravo teatarsko uzbuđenje u ovoj predstavi ostvarila je igra Gorana Šušljika u ulozi Dionisa. Iako na tragu nekih glumčevih ranijih ostvarenja (recimo, onog iz predstave Zločinnakozjemotoku), ova uloga je sadržala svu (androgenu) ambivalentnost između pritajene surovosti i zavodljive privlačnosti, strasne posvećenosti i intelektualne distanciranosti, koju lik velikog, surovog, ciničnog i šarmantnog manipulatora Dionisa sa sobom nosi.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Dok jedni veličaju ovo filmsko ostvarenje, dobar deo publike negoduje i misli da produkcija nije prišla pevačicinoj priči pažljivo, već da na senzacionalistički način pokazuje brojne mračne trenutke preminule umetnice
U Italiji je prošle godine svaka tri dana ubijena jedna žena. Film o femicidu „There’s Still Tomorrow“ Paole Kortelezi pojavio se u Italiji u vreme burnih protesta protiv femicida, i 2023, postao gledaniji i od "Barbi" i "Openhajmera".Ujedno je i najbolje rangirano ostvarenje koje je režirala jedna Italijanka do sada.
Nakon što smo juče objavili tekst o iznenadnom iseljenju biblioteke „Fontana“, stigli su odgovori Jasmine Ninkov iako smo joj pitanja o ovom slučaju poslali još u četvrtak. Direktorka Biblioteke grada izabrala je da ne rasvetli ovaj slučaj
„Otadžbina zove“ Milicu Đurđević Stamenkovski i ona se javlja na dužnost. Dojučerašnja lažna opozicionarka i nova ispodcenzusna ministarka stigla je tamo gde je htela, a to pokazuje kako se praznim srbovanjem može pravdati bilo šta
Ako smo dobro razumeli Ostoju Mijailovića, državno davanje zavisi od kaprica predsednika Vučića. Ako se nađe još žešće uvređen, možda ne bude ni dinara za Partizan. A Vučić je tako dobar da je čak i u ulozi „pedera“ dao da ostane najtrofejniji trener Evrope
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!