Kao i većina drugih velikih slikara njegove epohe – a reč je o kraju XIX i početku XX veka – Edvard Munk (1863–1944) formirao se umetnički i intelektualno tokom svojih čestih boravaka u inostranstvu (u njegovom konkretnom slučaju ti boravci su bili od zaista presudnog značaja jer je norveška likovna scena onog vremena bila prilično provincijalna). Za Munkov razvoj posebno su bile značajne dve destinacije: Pariz kao mesto akumulacije i učenja (suret sa stvaralaštvom Gogena, Van Goga i Tuluz-Lotreka) i Berlin kao mesto artikulacije i stvaranja (prva velika izložba u inostranstvu i, ujedno, prvi veliki skandal koji je bitno potpomogao umetnikovoj promociji). Na mapi Munkovih putovanja ucrtani su i mnogi drugi gradovi – Kopenhagen, Hamburg, Frankfurt, Vajmar, Bazel, Rim, Njujork, ali, kao što se dâ videti, među njima se ne pojavljuje – Beč. Ako je i boravio u Beču, reklo bi se da ovaj grad nije ostavio bitniji uticaj na njegov umetnički razvoj; zato je posebno zanimljivo što je upravo u prestižnom bečkom muzeju Albertini organizovana velika retrospektivna izložba Edvarda Munka pod nazivom „Tema i varijacije“, koja trenutno broji svoje poslednje dane.
Ipak, treba imati u vidu da se baš u isto vreme kada je Sigmund Frojd u Beču razvijao osnove psihoanalize, u Berlinu grupa mladih skandinavskih i nemačkih umetnika, kojoj je Munk pripadao, žustro borila za „subjektivistički“ pristup umetnosti, koji je omogućavao poniranje u najskrivenije i najdublje delove psihe. Ovakav, nesvesno psihoanalitički pristup slikarstvu i umetnosti uopšte Munk je jasno i, reklo bi se, krajnje samosvesno formulisao: „Baš kao što je Leonardo da Vinči studirao unutrašnjost ljudskog tela i secirao leševe tako ja nameravam da seciram dušu“.
Da je Munkovo slikarstvo zaista bilo seciranjeduše – a to je izraz kome bi se Frojd sigurno radovao – jasno svedoče već nazivi nekih od slika, ili grupa slika, izloženih u Albertini, kao što su Melanholija, Ljubomora i Nemir, ali se ti uznemirujući psihološki sadržaji otkrivaju i na onim radovima koji nisu tako eksplicitno naslovljeni. Pri tom, posebno je značajno – i zato je on bio veliki umetnik – to što je Munk za ove sadržaje pronalazio nov likovni izraz, pa su zbog toga potpuno u pravu oni istoričari umetnosti koji insistiraju na tezi da je on bio preteča ekspresionizma u slikarstvu. Uznemirujući intimni doživljaj sveta Munk je izražavao dramatičnim perspektivama, portretima koji liče na maske ili lobanje, jarkim ili sumornim koloritom, što su sve likovna sredstva koja se prepoznaju na njegovoj čuvenoj slici Krik. Ipak, čini se da je frojdovska dubina ponajviše dosegnuta, samosvojnim likovnim sredstvima, na slici Poljubac, koju je autor varirao u nekoliko tehnika: konture muške i ženske figure gube se u snažnom zagrljaju, međusobno se pretapaju tako da njihova lica postaju jedna jedinstvena površina, baš kao što u životu sveprožimajuća strast vodi do gubljenja svakog identiteta i svake individualnosti.
Posle ovog virtuelnog kontekstualizovanja Munkovog stvaralaštva u duhovni prostor Frojdovog Beča možemo da se vratimo u savremeni Beč, na izložbu „Tema i varijacije“, kojom je, u martu ove godine, otvorena rekonstruisana zgrada muzeja Albertina. Koncept izložbe, pregnantno sadržan u njenom nazivu, ne predstavlja neku nadahnutu konstrukciju ambicioznih kustosa; naprotiv, on je proistekao iz brižljivog uvida u umetnikov stvaralački proces. Naime, za Munkov rad bilo je karakteristično to što se ista tema često varirala u različitim likovnim tehnikama, od crteža i gvaša, preko različitih grafičkih tehnika do ulja na platnu. Autori izložbe su grupisali prikupljenu građu – oko 100 slika i 150 radova na papiru – rukovodeći se upravo tim uvidom; postavka nije pratila hronološki razvoj Munkovog opusa, već likovni razvoj određene teme koji je, kao u slučaju njegove prevratničke slike Bolesnodete, mogao da traje decenijama – tako da su radovi bili raspoređeni po tematskim celinama. Međutim, kao što autori ističu, ovo Munkovo variranje iste teme u različitim tehnikama nije bilo samo sebi svrha, nije se zadržavalo na nivou pukog zanatskog eksperimenta; naprotiv, njegov cilj je bilo dosezanje optimalnog, pravog, istinitog i ubojitog likovnog izraza za određenu temu.
Dodatan razlog za ovakav koncept, koji implicitno teži da izjednači značaj drugih likovnih tehnika s uljem na platnu, može se naći i u činjenici da je muzej Albertina svetski poznat upravo po svojoj kolekciji grafika i crteža. Kolekcija koju je u XVIII veku počeo da sakuplja vojvoda Albert od Sakson-Tešena, a koja je 1921. bila osnova za nastanak Albertine, broji danas oko 65.000 crteža i preko milion grafičkih otisaka čiji su autori Rafaelo Sancio, Mikelanđelo, Leonardo, Direr, Rembrant, Rubens, Delakroa, Mane, Sezan, Klimt, Šile, Kokoška…
Takođe, treba imati u vidu i to da se u Munkovom stvaralaštvu princip temaivarijacije javlja u dve varijante: pored obrade iste teme u različitim tehnikama, postoje i slučajevi da se u delima rađenim u istoj tehnici javljaju slični motivi. Drugim rečima, nije u pitanju samo iskušavanje različitih likovnih tehnika već i misaoni razvoj određene teme. Tako se, recimo, na dva čuvena ulja na platnu, Ženautristanja i Razdvajanje, javlja ista ženska silueta u belom, plave dugačke kose, bez lica, zagledana u pučinu, ali ona postiže različit misaoni i emocionalni rezultat. Na prvoj slici ona je simbol čednosti, prvog stupnja u životnom ciklusu, ali ujedno i prvog stupnja u razvoju ljubavi; na drugoj, ona je simbol mrtveljubavi, vizuelizacija stava da je ljubavni partner čista himera, samo projekcija zaljubljenog.
Možda i najbolji dokaz da su autori izložbe bili potpuno u pravu kada su izdvojili varijaciju kao jedan od najvažnijih stvaralačkih principa u Munkovom delu, kao onaj kojim se postiže estetska, misaona i emocionalna snaga njegovih slika, pruža ciklus nazvan Melanholija. Reč je o morskom pejzažu u sumrak, sa dve male i udaljene, ali spojene figure i jednom izolovanom muškom glavom u prvom planu. Utisak usamljenosti i odbačenosti čoveka u prvom planu – koji ima osnovu i u biografskoj priči o Munkovom prijatelju koji se beznadežno upustio u ljubavni trougao – ističe se pomoću jedne značajne varijacije; dok na svim ostalim obradama ove teme čovek gleda u pravcu pučine, na onoj glavnoj i najpoznatijoj slici on je okrenut leđima celom pejzažu i dvoma ljubavnicima u daljini. Jednom rečju, njegovo odustajanje od sveta je potpuno i vrlo dramatično.
U našoj sredini doskora smo bili navikli da gledamo izložbe ili sa vrednim delima ali bez autorskog koncepta (po principu „uzmi i okači“) ili sa zanimljivim i provokativnim konceptom ali bez potpore u umetničkim delima. Izložba radova Edvarda Munka u bečkom muzeju Albertina, nazvana „Tema i varijacije“, odličan je primer onog srednjeg i najozbiljnijeg pristupa: inteligentnog koncepta koji proističe iz brižljivog uvida u bitne odlike jednog značajnog autorskog opusa.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!