Ako je u svjetskom filmskom kontekstu najvažniji festivalski trougao onaj čiji su vrhovi u Berlinu, Veneciji i Cannesu, onda mu je na prostoru eks-SFRJ analogan onaj koji tvore Motovun, Beograd i Sarajevo. Raspadom Jugoslavije Pula i Arena, nekadašnje metafore ovdašnjeg filma, ostale su samo nostalgičan spomenik boljoj prošlosti, a uspostavljena je neka nova geografija. Beogradski FEST se u posljednje vrijeme polako vraća starim danima ponosa i slave, Motovunski festival je skoro fabulozna pričica o mjestašcu u unutrašnjosti Istre s trocifrenim brojem stanovnika i gostima poput Stephana Daldryja i Paula Thomasa Andersona, a Sarajevo Film Festival je pak primjer ideje začete u najgorim ratniom danima što je prerasla u nešto zbiljski veliko i glamurozno.
Kao i većina dobrih stvari u Bosni, a slično je čini se i na cijelom Balkanu, Sarajevo Film Festival je u dobroj mjeri one man show. Jer direktor festivala Mirsad Miro Purivatra jest dobri duh cijele te manifestacije, čovjek koji je najzaslužniji da sve funkcioniše na najbolji mogući način. Od samih početaka festivala, kad ovaj nije bio mnogo više od obične promenade svjetskih filmskih hitova i prilike da Sarajlije pogledaju filmove koji se gledaju u ostatku svijeta, Purivatra i njegovi suradnici imali su viziju kako profilirati festival. Kako je vrijeme prolazilo, selekcija je bila sve stroža, gosti sve jači, ugled festivala sve veći, a publika sve probirljivija. Među dosadašnjim gostima SFF-a neizbježno je spomenuti Johna Malkovicha, Steva Buscemija, Mikea Leigha i naravno Bona.
BALKANSKA MREŽA: Danas, za vrijeme trajanja samog devetog festivala, jasno je da se politika SFF-a primarno koncentrirala na takozvanu regiju, odnosno prostor bivše SFRJ plus Bugarska, Rumunija i Albanija. Zato je ove godine prvi put najjači i najvažniji program upravo onaj regionalni. Filmovi iz regionalnog programa prikazuju se na centralnom mjestu, u sali Narodnog pozorišta, a ekipe filmova ulaze u pozorište preko simboličnog crvenog tepiha, što dodatno potcrtava centralno mjesto ovog programa na cijelom festivalu. Bosanskohercegovačka publika s najvećim je nestrpljenjem dočekala premijere domaćih ostvarenja: Ljeta u zlatnoj dolini Srđana Vuletića te filma Gori vatra Pjera Žalice koji je i otvorio festival. U Bosni je, inače, u posljednjih nekoliko godina zavladala prava filmska euforija, podstaknuta Tanovićevim Oskarom i Imamovićevim Felixom. Nakon što je Dino Mustafić prošle godine snimio Remake, ove godine tu su još dva dugometražna filma domaćih autora od kojih se već poslovično mnogo očekuje. U samoj noći otvaranja stigla je i vijest iz Švicarske kao savršen šlagvort: naime, upravo je film Gori vatra osvojio Srebrenog leoparda na filmskom festivalu u Locarnu. Inače, u oba ova bosanska filma važne uloge pripadaju glumcima iz Srbije: u Vuletićevom filmu igra Svetozar Cvetković, a u Žalicinom Bogdan Diklić. Treba reći da su u regionalnom programu prikazane još tri premijere. Tu su dva slovenačka filma, no oba su povezana s Bosnom. Režiser Kajmaka i marmelade je, naime, Branko Đurić Đuro, poznati sarajevski nadrealista, a koscenarista filma Mihe Hočevara Na planincah je bosanskohercegovački književnik i novinar Ozren Kebo. Naposljetku, tu je i premijera filma jednog srpskog autora. Riječ je o filmu Mali svet režisera Miloša Radovića. Nagrada za najbolji film regionalnog programa iznosi 15.000 eura.
Festival ipak ni ove godine nije prošao bez svjetski slavnih gostiju. Ponajprije je tu Peter Mullan, prošlogodišnji venecijanski laureat kojem je ove godine posvećen tribute program. Tu je zatim i Patrice Chereau, autor Kraljice Margot i kontroverzne Intimnosti, predsjednik ovogodišnjeg kanskog žirija. Ne treba, međutim, zaboraviti ni Stephana Frearsa (Opasne veze, Hi–Fi, Moja lijepa praonica… ) te Brada Silberlinga (Casper, Grad anđela, Moonlight Mile).
U RITMU FILMA: Festival i ove godine ima brojne propratne programe, no možda je tu najvažnije izdvojiti ove godine startan Cinelink market za koji je planirano da postane tradicionalan. SFF je, naime, u suradnji sa Roterdamskim filmskim festivalom pokrenuo program čiji je cilj da se ponajboljim scenarijima sa ovih prostora olakša put do svjetskih producenata. U tu svrhu je ove godine prvi put pokrenut konkurs, a nakon dvostruke selekcije izabrano je šest scenarija koji su već usavršeni uz pomoć tzv. script doctora i koji su ovih vrelih augustovskih dana u Sarajevu ponuđeni brojnim producentima. Želja organizatora je da barem neki od ovih scenarija budu i pretočeni u filmove te prikazani na nekom narednom SFF-u.
Cijelo Sarajevo u devet dana festivala živi u ritmu projekcija. Za gotovo sve filmove traži se karta više, a gotovo ginisovski zvuči podatak da su svi kompleti ulaznica prodati preko interneta za samo sat vremena. A kad su se u centralnom box officeu počele prodavati pojedinačne ulaznice, formiran je kilometarski red u kojem su ljudi i satima čekali po paklenoj augustovskoj vrelini da bi došli do željene karte.
Crvene tragove granata na sarajevskom asfaltu prekriva ovih dana mekota crvenog tepiha. Upravo Sarajevo i jest pravo mjesto za susret filmskih umjetnika sa Balkana. Jer kako reče izraelski režiser Amos Gitai: film nije samo showbiz, film jest ili bi barem trebao biti način da se nešto kaže. A najbolji ovdašnji filmovi u protekloj deceniji i jesu oni na tragu znamenite Malrauxove rečenice što završava riječima da ništa nije vrijedno jednog života.
U Sarajevu je u četvrtak 14. avgusta, dan uoči otvaranja Sarajevo Film Festivala, u prostorijama Kinoteke Bosne i Hercegovine, predstavljena knjiga Kinematografija u Bosni i Hercegovini 1897–1945. koju je napisao naš poznati istoričar filma dr Dejan Kosanović. Knjiga je rezultat višegodišnjih istraživanja početaka filmskih delatnosti na tlu jugoslovenskih zemalja i obuhvata sve filmske aktivnosti u Bosni i Hercegovini od prve filmske projekcije u Sarajevu 1897. godine do kraja Drugog svetskog rata. Sakupljen je i objavljen velik broj dosad nepoznatih podataka o radu putujućih bioskopa, aktivnostima pionira filma i filmskim snimanjima u Bosni i Hercegovini od početka prošlog veka do 1945. godine. Knjiga ima 250 strana, uz tekst je data i detaljna filmografija, najveći deo ilustracija potiče iz zbirke Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, a izdavač je časopis „Sineast“ iz Sarajeva.
J. K.
