Nepotrebno je oduzimati novinski prostor podacima iz biografije Radeta Šerbedžije. Ali, pomenimo da je od nedavno postao stanovnik Holivuda s radnom dozvolom, da je pre tri godine osnovao u Istri teatar „Ulysses“, da je poslednjih desetak godina snimio petnaestak filmova za inostrane producente, da je prvi glumac s prostora SFRJ s karijerom u Holivudu a da je pre toga bio prvi koji je zaigrao u londonskom teatru, da se odselio iz zemlje zbog nekih kojima je smetalo kako misli, da ga je zbog uloge u filmu Pre kiše kritičar „Dejli telegrafa“ poredio s Lorensom Olivijeom, da je za tu istu ulogu dobio Nagradu kritike na Venecijanskom festivalu, da je u SFRJ snimio osamdesetak filmova i mnogo televizijskih serija, da je igrao na svim pozorišnim scenama te države, da je jedan od najboljih, najpopularnijih, najatraktivnijih glumaca na prostorima bivše države a tako je i sada, da je objavio nekoliko CD-ova i zbirki poezije. U beogradskom Studentskom kulturnom centru prošle subote koncertno je promovisao CD Orihi orihi (Nika Records/Mascom, 2002) pun istarskog melosa, koji je prošle godine snimio sa Livio Morosin Bandom, što je i povod ovog razgovora.
„VREME„: Odakle vaše interesovanje za istarski melos, kako biste ga opisali?
RADE ŠERBEDžIJA: Istrijanski melos je specifičan, prije svega postoji ta istrijanska ljestvica koja je čudna. Onda, u tom melosu ima čakavskog, starohrvatskog jezika, a ima i italijanštine, utjecaja Slovenije. Cijeli taj istarski trokut je vrlo vrlo interesantan upravo zbog te multikulturalnosti koja ne traje 50 godina, već stoljećima. Zbog toga je to interesantan sklop. A s druge strane, ima još nešto u tom melosu, ima istarskog težaštva, tog glasa istarskog sela, koji nije kao Dalmatinska zagora recimo, nego nosi neku čudnu profinjenost koja gotovo da ima beketovštine u sebi. To nije onaj ruralni narodni, kao lički ili crnogorski ili dalmatinski iz Zagore, to nije ono zavijanje vukova naših. Pri tom, ne mislim o tome ništa loše, ja volim i te narodne korijene i sve te izraze, ali kod Istre ima nešto čudno, neke čudne mekoće i topline i začudnosti. Valjda zato što ni istarsko selo nije obično selo, već tu ima neke prave ljepote Mediterana, nečega čega ima, kako ja zamišljam, u staroj Grčkoj sa tim malim polisima, malim zidovima, tom prirodom i ljudima koji se u nju uklapaju.
Otkako živite u inostranstvu, više puta ste dolazili u Beograd, ali uvek kao muzičar, nikad kao glumac.
Teatar zahteva grupu ljudi da dođu ovamo, ali nije samo zato. Lični razlog što nisam dolazio s teatrom je taj što sam ja izišao iz svih teatara na našem području i preuzimao umjetničku sudbinu kao pojedinac. Dolazio sam i ovamo i u druge krajeve bivše države pjevušeći neke stvari, podsjećajući svojim pjesmama, govoreći nešto što mi se čini da je bitno reći mojim ljudima. Osim tog mog, kako da kažem, političkog angažmana, recimo kroz moju poeziju i pjesme, postojao je i drugi razlog za to. Pjevati svoje pjesme jeste način da sačuvaš svoj vlastiti jezik unutar sebe, da ga ne zaboraviš. A sad imam i svoj teatar u Puli, „Ulysses teatar“, i sad smo se prvi put maknuli sa Brijuna, bili smo u HNK u Zagrebu i nadam se da ćemo se uskoro moći pokazati Beogradu.
Najnoviju produkciju „Ulyssesa„, predstavu Maraa Sad s kojom ste ovog meseca gostovali i u Zagrebu, uradili ste sa Zlatkom Vitezom, kolegom čija je politička karijera vezana za HDZ, partiju kojoj, blago rečeno, niste bili simpatični početkom devedesetih. Da li je takvu saradnju moguće tumačiti kao vaše prevazilaženje?
Može da se tumači kao prevazilaženje bilo čega jer ja zastupam stranu koja bi ponovo željela graditi život na ovim prostorima, zajednički život. Jer što ako čovjek stoji na busijama cijeli život, kuda nas to vodi, ponovo u neke ratove? Život je sam po sebi i previše kompliciran i u ovom kratkom našem vijeku treba dati svoj individualni doprinos građenju dobroga, biti čovjek dobre volje, znati oprostiti, znati razumjeti drugoga, znati saslušati drugoga. Ja kažem ovako: nije Zlatko Vitez jedini član HDZ-a kojega ja znam i s kojim mogu popiti piće. Imam ja dosta baš bliskih prijatelja koji su i dan-danas možda članovi HDZ-a. Mene to ne smeta, da s njima popijem piće, da radim. S nekima, kažem, mogu biti i prijatelj. To spada u neku vrstu i prave demokracije ako hoćete, u svijetu ljudi tako i žive. Dakle, to spada u građenje demokracije i to je ono što mi moramo učiti na ovim prostorima. Zlatko Vitez je čovjek koji je meni uvijek bio drag i dobri smo prijatelji, čovjek koji je mene često za vrijeme rata zvao da dođem. Čovjek koji je mnoge dobre stvari učinio za vrijeme dok je bio ministar za kulturu u toj vladi, čovjek za kog znam da je hrvatski nacionalista, al’ ona vrst nacionaliste koji je dobar, koji voli svoju domovinu, čovjek koji ne mrzi ništa drugo. Gotovo svim Srbima glumcima u Hrvatskoj je pomogao, zaštitio ih od nekih ljudi koji ne prezaju ni od najgorega u tim teškim vremenima, tako da je on bio častan čovjek sve to vrijeme. A ja sam, kao što znate, uvijek skloniji ljevici, to je moj svjetonazor, iako nisam bio član SK-a, ja vjerujem u lijevi pokret, vjerujem u socijalizam. Naročito sam počeo vjerovati u tu ideju nakon iskustva vani, po svijetu, jer sam shvatio koliko je kapitalistički svijet nepravedan, koliko je zapravo užasno poguban po običan narod i koliko je običnom čovjeku teško u tom sistemu, a koliko je sistem socijalizma bolji i pravedniji. U tom smislu želim pridonositi izgradnji takvog sistema. Ali taj sistem se ne može izgraditi u nešto gdje bismo bili smrtni protivnici HDZ-a ili bilo koje stranke. Ja mogu imati mnogo protiv pojedinaca, protiv recimo Šuška, Šešelja, protiv krajnjih ekstremista, i s njima ne bih sjedio za stolom. Izgleda da to što glumim sa Zlatkom Vitezom više smeta mojim prijateljima koji su u ljevici nego li desnici u Hrvatskoj, što je vrlo čudno, ali i govori o svemu tome. Samo još ovo: ne moram ja to sve od tih ljudi zaboraviti, to se nosi u sebi kao gorčina, kao tuga, nepravda koja ti je učinjena, a opet kao sreća što nisi gore prošao u tim olovnim vremenima.
Da li je i Mira Marković u toj grupi?
Meni je njih žao. Može neko reći da sam glup zbog toga. Pa, ja ne želim likovati ni nad čijom nesrećom, ja mogu zamjerati, kao što ću zamjerati vječno, ima mnogo ljudi koje bi čovjek mogao imenom i prezimenom nabrojiti, razumijete. Ali neću nikad likovati nad ničijom nesrećom.
Razgovaramo u SKC–u, gde ste pre mnogo godina igrali predstave
Ljubiše Ristića u zajedničkom K.P.G.T.-u. Da li je još aktuelna vaša želja da igrate u predstavi koju bi režirao Ljubiša Ristić?
Ja bih lično igrao, ali znam da je takva predstava nemoguća zbog cijele ove konstalacije i oko njega i oko svega. To bi dobilo različite političke predznake, pa je bolje da zaboravimo na takvu mogućnost. Ne treba uopće gajiti iluziju o tako nečemu.
Jednom ste izjavili da nema čistih i nevinih političara, pa ipak ste podržavali Ivicu Račana, bilo vam je nuđeno i mesto odbornika.
A ja sam odbio. Podržavao sam Račana i opet bih ga podržao. Opet bih podržao SDP jer ga vidim konstruktivnijim i boljim od ostalih. Pa i sada. Glasao sam za njega zato što čovjek ne mora biti stalno defetista, a u smislu neke svoje građanske dužnosti, ako ne daš svoj glas stranci za koju misliš da je ipak najpovoljnija i da može najviše učiniti da to društvo ide bolje i da bolje živi, ako ti ne dođeš na izbore, a članovi one druge stranke svi dođu, to znači da će tvoja stranka izgubiti jedan glas. A jedan po jedan i – izgube se izbori. Eto, tako je bilo.
Da li se još osećate apatridom, kako ste sebe često nazivali proteklih godina?
Ne, ne osjećam se. Jedno vrijeme sam se tako osjećao, naročito kad nisam mogao doći u svoje krajeve, kad nisam mogao tu raditi svoj posao. Pa sam se odjedanput stvarno počeo osjećati tuđinom i strancem u svijetu, ne samo u svojoj zemlji nego u cijelome svijetu. Ali, onda na neki način, najprije zbog mojih djevojčica od kojih su dvije, Vanja i Milica, rođene u Londonu, Nina je rođena u Beogradu… One rastu s engleskim jezikom, s tim narodom. One odjedanput, sa svojim intenzivnim životom među tim svijetom, stranim i drukčijim, od mene čine aktivnog, a ne razočaranog čovjeka koji misli samo o svojoj sudbini, o nepravdi, o svemu onome što je izgubio. Nego, odjedanput, ja sam aktivan otac, idem u školu, govorim engleski sa svim tim ljudima, borim se za ovo ili ono… I na koncu konca, najviše zbog njih nisam umro kao glumac, nego sam na neki način uspio, dobro, nekom srećom zbog uspjeha filma Before the rain, koji me je na neki način pokazao filmskim režiserima i producentima u svijetu, dao mi krupni kadar u njihovoj svijesti. Sada tamo živim ravnopravno s njima, nisam apatrid. Ono što mi fali, a fali mi duboko, to je teatar. A evo, i to smanjujem, jer sam u „Ulyssesu“ i to riješio, barem preko ljeta, tako da mi je, zapravo, fantastično.
Okupirani filmom, da li vam nedostaje pozorište? Do nas često stižu vesti o vašim projektima sa veoma zvučnim imenima.
Ja sam se na neki način zaljubio u film. Odjedanput sam u filmu osjetio sjajnu energiju, na neki način sam se do kraja oslobodio pred kamerom, osjetio da jače komuniciram s kamerom nego li s teatrom. Možda zbog toga što sam toliko mnogo odigrao u teatru i što je to sve ispucalo u meni. Dao sam toliko golova i dodavao lopte za golove. Tako da mi je teatra na neki način dosta. Tek sad planiram da snimam, tek sad sam se doselio u Los Anđeles, sa cijelom familijom, živim u Santa Moniki. Tamo je divno, stalno je vrijeme fantastično, najbolja klima na svijetu. Jedno vrijeme nisam mogao raditi tamo čekajući papire, sad sam dobio radnu dozvolu. Ali, to vrijeme je bilo fantastično, bio sam koncentriran samo na familiju. Ja sam inače kocentriran na moju familiju, i na moju decu iz bivšeg braka i na ovu sada. Tako smo moja Lenka (Udovički – p.a.) i ja imali puno vremena i za sebe i za djecu, i odjedanput je život divan. Mislim šetati se, raditi oko djece, pomagati im, to je fantastično. Da, moj život je divan.
Stenli Kjubrik – Živojin Pavlović, Vilijem Šekspir – Miroslav Krleža odrednice su vaše filmske i pozorišne karijere.
Spomenuli ste sve same vrhove, sve su to za me Himalaje. Nevjerovatna je sličnost između Kjubrika i Pavlovića. Obojica čudni, obojica vezani za literaturu, obojica nadnaravno inteligentni i obrazovani i obojica imaju tu neku strogost u umjetnosti, zahtijevajući da bude sve najtočnije moguće. Specijalno u Žikinom crnom filmu ima velike sličnosti sa Kjubrikovim oštrim filmovima. Krleža i Šekspir za mene su vrhunci, Šekspir kao svevremenski, kao nadnaravan genije, i Krleža kao nadnaravan čovjek, takođe velik, ali rođen u malom narodu. Krleža je uz bok Strinberga, a po filozofiji verovatno i više, ali nije dobacio ni do Austrije. To je prokletstvo našeg rođenja u malim narodima. Teško je biti pisac u malom narodu.
Verovatno bi bilo izuzetno atraktivno čuti sada, ovde, vašu monodramu Moj obračun s njima po Krležinim tekstovima.
Pa to sam davno prestao govoriti! To sam govorio dok je bilo smisla upozoravati na sve moguće opasne stvari za ovaj prostor koje je Krleža tako briljantno opisao. Na koncu konca, njegovi strahovi su se i potvrdili, njegova stravična proročanska rečenica koju je rekao godinu dana prije smrti: „Opet će se pogasiti svjetla u balkanskoj krčmi, bljesnuće noževi u mrkloj noći“, i tako još nešta u njegovom stilu. A onda je rekao: „A kad se to dogodi, Bogu hvala, nas ovdje više neće biti.“ Često se sjetim te njegove rečenice.
Pesma Arsena Dedića Ne daj se Ines, koju je i vaša interpretacija učinila da traje, sad se doživljava skoro kao himna.
Sjajno je kako je ta pjesma preživjela sve ove godine. Napisana je 1972. godine, Ines dakle ima 31 godinu! Najbolje godine! Čudno je to, u to vrijeme još se po priredbama recitirala Stojanka majka Knešpoljka i te ratne stvari. Netko bi bio uspješniji kada bi recitirao Izeta Sarajlića, kod koga se osjeća utjecaj Prevera, neke moderne poezije. Odjedanput je došao Dedić sa svojom poezijom, koja je zapravo bila poezija novog građanstva koje nikada nije ni zaživjelo na ovim prostorima. Neko pravo građanstvo izišlo iz studentskog zajedništva. To su ta iskustva, neke generacije studenata, siromaštva, tog pepoznavanja, tih ljubavi, tih naših soba po studentskim domovima. Odjedanput je ta Arsenova poezija, ta iskrenost, našla toplinu među svima koji su je slušali. A onda je tu bilo i nekih mojih zasluga, jer sam baš tada bio popularan mlad glumac u serijama i filmovima, pa su to ljudi spojili sa Ines. Postoji i treća stvar. Recimo, ja Ines danas govorim mnogo vještije nego onda. Al’ ponekad osjetim da to nije to. Ne mogu više vratiti onaj naivni glas, ono nostalgično izgovoreno na jednoj žici bez patetike, samo glas koji govori ne daj se Ines..
