Smrt Alije Izetbegovića još je jedan od pokazatelja koji govore kako Bosna i Hercegovina funkcioniše kao država. I dok se u jednom njenom entitetu ovaj događaj posmatra kao veliki gubitak borca za „demokratsku BiH, državu ravnopravnih naroda i građana u kojoj se poštuju sva ljudska prava i univerzalne civilizacijske vrijednosti“, u drugom njenom dijelu na vijest o Izetbegovićevoj smrti pojačava se muzika u kafićima. Za jedne je umro velikan, za druge malo kulturnije rečeno „običan građanin“. Nešto grublje, zločinac i zakleti neprijatelj.
Na televizijama u jednom bh entitetu mogu se vidjeti samo specijalne emisije posvećene Izetbegoviću, na onim drugim se kurtoazno, istina korektno, ali šturo pominje njegova smrt. U zavisnosti od televizije, negdje već kao prva vijest, a negdje tek u sredini. Pouzdano se jedino zna da se u knjigu žalosti u Banjaluci do sada upisao od zvaničnika u Republici Srpskoj samo Adil Osmanović, potpredsjednik RS iz redova bošnjačkog naroda.
VELIKI DRŽAVNIK ILI ZLOČINAC: Čak ni najviše rukovodstvo BiH nije se moglo dogovoriti o proglašenju dana žalosti na državnom nivou jer „se ta odluka“, po riječima Dragana Čovića, prvog čovjeka u Predsjedništvu BiH, „ne bi mogla provesti na prostoru cijele zemlje“. Najviše što je prvi predsjedavajući poslijeratne BiH od državnih kolega dobio jeste knjiga žalosti, spuštanje zastava na pola koplja i zaduživanje kabineta Sulejmana Tihića, sadašnjeg člana kolektivnog šefa države za sve aktivnosti oko Izetbegovićeve sahrane.
Reakcije na smrt Alije Izetbegovića su dosta oprečne – od onih koji smatraju da bez Izetbegovića danas BiH ne bi ni postojala do onih koji žale zbog njegove smrti jer je na taj način „izbjegao da bude optužen za ratne zločine pred Haškim sudom“.
Za prvog čovjeka BiH Pedija Ešdauna Izetbegović je bio „otac svog naroda“.
„Mnoge stvari će sada biti rečene ili napisane o Izetbegoviću. Mnogi će ovo osjećati kao zemljotres, ali naš zadatak sada, kada žalimo zbog njegove smrti, jeste nastaviti graditi BiH – osigurati njene granice u službi svih njenih građana“, rekao je Ešdaun.
Dok hrvatski predsjednik Stjepan Mesić ističe „neospornu državničku ulogu Alije Izetbegovića u ratnim i poratnim godinama u BiH“, dotle iz srpskog nacionalnog korpusa stižu optužbe po kojima je Izetbegović odgovoran za ratne zločine u BiH. Tako ministar pravde Srbije Vladan Batić smatra da „smrt Aliju Izetbegovića ne oslobađa od odgovornosti za ratne zločine, koji su počinjeni na prostorima BiH“. Predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić također žali što „počasni predsjednik SDA Alija Izetbegović nije doživio da bude optužen za ratne zločine pred Haškim sudom“. Na drugoj strani, Sulejman Tihić, član Predsjedništva BiH, kaže da je „Alija Izetbegović bio plemenit čovjek. Na teritoriji gdje je on vladao nije bilo osvete, zločina i revanšizma.“ Mladen Ivanić je obrazlažući optužnicu pred Haškim tribunalom protiv Alije Izetbegovića rekao „da je Izetbegović tokom rata obavljao značajnu funkciju i znao za zločine, a nije učinio ništa da se oni zaustave“.
ČIJI SIMBOL: Portparol Srpske demokratske stranke Dušan Stojičić rekao je da „Alija Izetbegović praktično odlazi sa ovog svijeta kao simbol politike koja je rušila prethodnu zajedničku državu u kojoj smo, htjeli to ili ne priznati, živjeli svi dobro i koja je mogla da se transformiše na jedan miran način“. Za lorda Dejvida Ovena, nekadašnjeg mirovnog izaslanika Evropske unije za bivšu Jugoslaviju, Izetbegović je bio „vrlo hrabar čovjek, koji je odigrao ključnu ulogu u opstanku BiH“. „Kada bude pisana historija BiH, on će imati glavnu ulogu u njoj“, istakao je Oven.
Ministarstvo pravde Republike Srpske podnijelo je protiv Izetbegovića Tužilaštvu Haškog tribunala proširenu optužnicu protiv bošnjačkog ratnog lidera Alije Izetbegovića za zločine počinjene nad Srbima tokom rata u BiH.
Tadašnji premijer RS Mladen Ivanić ocijenio je da će Haški tribunal nakon što mu budu predočeni dodatni dokazi o Izetbegovićevoj odgovornosti za počinjene zločine nad srpskim stanovništvom tokom rata u BiH „morati da se izjasni“. Inače, tuženje RS sa Alijom Izetbegovićem počelo je 11. septembra 1996. podizanjem optužnice od strane Osnovnog javnog tužilaštva u Banjaluci zbog sumnje da je počinio ratne zločine.
Burne reakcije u bošnjačkim krugovima izazvala je izjava Milorada Dodika, prvog čovjeka Nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske. Tako je bivši savjetnik Alije Izetbegovića u Predsjedništvu BiH Ademir Jerković ocijenio licemjernom Dodikovu izjavu da je „Izetbegovićeva smrt na neki način zaustavila istragu i sve ono što je trebalo utvrditi njegovu odgovornost za događaje u ratu u BiH“.
„Dodik je bio najčešći gost iz RS u njegovom kabinetu i Izetbegović je smatrao da je on najmanje loše srpsko rješenje“, izjavio je Jerković.
Zlatko Lagumdžija, također socijaldemokrata, za razliku od svog ideološkog kolege Dodika, siguran je da „ni u Bosni i Hercegovini ni u SDA nakon smrti gospodina Izetbegovića ništa više neće biti isto. Izazovu koji pred sve političke stranke postavlja vrijeme nakon Alije Izetbegovića treba odgovoriti na način koji će voditi jačanju državnosti BiH kao jedne demokratske, evropske i multietničke zemlje.“
Jedan od rijetkih političara iz redova srpskog naroda koji je imao sa Izetbegovićem „tolerantan, ljudski i korektan odnos“ jeste Živko Radišić: on je radio sa Izetbegovićem od 1998. do 2000. godine u Predsjedništvu BiH. „Mislim da je bio veliki protagonista interesa svog naroda i tim opredjeljenjima davao je prednost posebnim odnosima u odnosu na ostale vrijednosti. Izetbegović je ličnost specifična po mnogo čemu o čijem opusu će se tek kazati istina“, rekao je Radišic.
Na sud istorije i vremena o liku i djelu Izetbegovića pozivaju se i jedni i drugi. Mnogi se nadaju, poput Nikole Špirića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma državnog parlamenta, da će vrijeme koje dolazi biti „vrijeme u kojem će lik i djelo, te djelovanje Alije Izetbegovića unutar BiH, biti rasvijetljeno iz više uglova“. Ono što Izetbegovićeva smrt svakako u ovom trenutku pokazuje jeste podijeljenost države i to po već dobro uhodanom nacionalnom principu. Istina, niko od onih koji vjeruju sudu vremena i istorije o Izetbegoviću ne odgovara na pitanje kako uskladiti dijametralno suprotne poglede na istoriju Bosne i Hercegovine.
Alija Izetbegović je rođen u Bosanskom Šamcu, 8. avgusta 1925. godine; 1928. sa porodicom prelazi u Sarajevo, gdje završava gimnaziju.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata kratko je bio član SKOJ-a, nakon čega postaje i član Mladih muslimana. Zbog „panislamske aktivnosti“ i pripadnosti organizaciji Mladi muslimani, komunistički režim ga osuđuje na tri godine robije. Nakon izlaska iz zatvora studira i završava pravo. Radi kao pravni savjetnik u firmi „Bosna“. Godine 1970. Izetbegović je napisao Islamsku deklaraciju. Proglašen je nacionalistom i u poznatom „sarajevskom procesu“ osuđen na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, a na kraju je odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odslužio u Foči, odakle je pušten 1988.
Izetbegović je 1989. osnovao Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ), a 1990. osniva Stranku demokratske akcije – SDA. Nakon prvih višestranačkih izbora u BiH izabran je za prvog predsjednika sedmočlanog Predsjedništva Republike BiH. U martu 1992. u Bosni i Hercegovini je održan referendum za nezavisnost BiH; većina Bošnjaka i Hrvata glasala je za nezavisnost BiH, dok su Srbi bojkotovali glasanje. Istog mjeseca objavljena je Deklaracija o nezavisnosti BiH, a 6. aprila 1992. godine BiH je međunarodno priznata i postala je članica UN-a. Kao odgovor na to, Srbi su proglasili vlastitu državu – Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, kasnije Republiku Srpsku.
U novembru 1995. godine Izetbegović je s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i predsjednikom tadašnje Savezne Republike Jugoslavije Slobodanom Miloševićem potpisao Mirovni sporazum u američkom gradu Dejtonu. Prema tom ugovoru, 51 odsto teritorije BiH pripalo je Federaciji, ostatak Republici Srpskoj. Tada su multinacionalne vojne trupe NATO-a (IFOR) raspoređene u BiH da se brinu o održavanju mira. Izetbegović se krajem 2001. godine na Kongresu SDA definitivno povukao iz politike, napuštajući mjesto predsjednika stranke. Od tada je postao počasni predsjednik SDA.
Izetbegovićeva vlast među Bošnjacima bila je neograničena i neupitna. Protivnici su mu zamjerali preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano loš odabir kadrova i kolebljivost. Oni oštriji su mu prebacivali da od Bosne pravi klasični begovat. „Mi smo na neki način i Istok i Zapad; jer smo muslimani – mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod – mi razumijemo dileme Zapada“, teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom.
Pritisnut sa svih strana – izmedu različitih svjetskih interesa, želja i političkih nauma, ukliješten i u samoj Stranci demokratske akcije od strane vlastitih jastrebova, ipak je uspio stvoriti harizmu prvog Bošnjaka. Deklarativno se nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku BiH; efektivno, njegova se politika svodila na bošnjačko-muslimansku i na zadržavanje osobne vlasti.
