Jedna karijera

Ima filmova, a ima i knjiga u kojima se glavni junak, kad se nađe iza rešetaka, prisjeća svog života od djetinjstva, dječaštva, mladosti pa do onog što ga je dovelo u zatvor. Da li će se isti postupak primijeniti kada na red dođe romansiranje biografije Milorada Lukovića Legije – kritičko ili apologetsko, svejedno – ostaje da se vidi. Trenutno, neosporno je samo to da se nalazi u Centralnom zatvoru u Beogradu.

Legija je rođen je 15. marta 1968. (mada se kao godina rođenja navodi i 1965) u Beogradu kao Milorad Ulemek. Porodica mu je – otac Milan, podoficir JNA, i majka Natalija, domaćica – porijeklom iz sela Pecka na Kordunu, Hrvatska.

Kakav je Milorad bio kao klinac? Svjedočenja se razlikuju. Prema dijelu ljudi koji su ga poznavali u to vrijeme, riječ je o normalnom dječaku, sa normalnim brigama, koji pohađa muzičku školu i koga zovu Miša. Drugi pak navode da je veoma rano pripadao grupi tinejdžera iz okoline hotela „Jugoslavija“ na Novom Beogradu gdje je stanovao, s kojim se nije bilo uputno družiti, a još manje kačiti.

Izvjesno je samo to da je Legija, tada s nadimkom Cema, u jednom trenutku upao u loše društvo: školske knjige i muziku zamjenjuje tegovima od cementa, trbušnjacima i sklekovima, „važnim“ držanjem i snovima o lakoj lovi. Učestvovanje u pljački Elanove prodavaonice na Novom Beogradu i bijeg iz zemlje da bi izbjegao hapšenje nekako su bili logičan slijed stvari.

Prema nekim navodima, kratko je okušavao sreću u Londonu, a onda je, zahvaljujući bicepsima i fizičkoj snazi, našao posao u Parizu kao izbacivač u nekom noćnom klubu. Tu je, u jednoj tučnjavi, iz nehata, ubio čovjeka. Oslobođen optužbe za ubistvo ali pod prijetnjom deportacije i zatvora u Jugoslaviji, Cema je jedini izlaz vidio u francuskoj Legiji stranaca.

O tome šta je u Legiji stranaca radio podaci su, opet, proturječni. Legija stranaca o svojim aktivnim i bivšim pripadnicima nikad ne daje obavještenja preko telefona, a kada je riječ o pismenom putu, sve je samo ne ažurna. Informacije da je kao legionar proveo sedam godina, da se borio u Čadu, na Bliskom istoku i slične potiču od samog Legije; ako je rođen 1968, u Legiju stranaca nije mogao stupiti prije 1987.

Prema jednoj verziji, Cema je četiri godine proveo u “6eme Régiment Etrangér de Genie“ (6 REG). Ova jedinica formirana je 1. jula 1984, u kasarni St. Morice I’Ardoise, Avinjon; činila su je dva bataljona – CCS & Combat (750 inžinjeraca, specijalista i građevinaca). Prema drugoj, Milorad Ulemek je od 1988. do 1992. u činu narednika služio u 4. bataljonu „2eme Régiment etrangèr des parachutistes“ u Calviju na Korzici (bataljon specijalizovan za sabotaže, diverzije i snajpersku borbu). Iz verodostojnog francuskog izvora „Vreme“ je dobilo informaciju da Legija za Legiju stranaca ima status dezertera.

O tome kada se pojavio u Srbiji podaci se, opet, ne slažu. Jedni tvrde da je to bilo u jesen 1991, drugi pak da se na poziv strica, Mihajla Mileta Ulemeka, „pukovnika“ Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, priključio ovoj paravojnoj formaciji početkom 1992.

U Arkanove Tigrove Milorad Ulemek, sada već zvani Legija, unosi strojevu obuku, dril i razne vrste „tradicija“ iz Legije stranaca; priča se da je u kasarni SDG-a u Erdutu imao kamenčinu sa natpisom „gospodin disciplina“, čija je svrha bila da ga neposlušni kilometrima nosaju u ruksaku i da ga je kasnije, poslije povlačenja, prenio u bazu Jedinice za specijalne operacije u Kuli. Njegov odnos prema Arkanu opisuju kao mješavinu poštovanja i opčinjenosti likom i djelom Komandanta što je često bilo puko oponašanje. U svakom slučaju, kao operativni komandant Tigrova, ratuje u istočnoj Slavoniji, Krajini, Bosni i Hercegovini… Ratni put Arkanove SDG predmet je izučavanja i optužnica Haškog tribunala; međutim, mnogi koji su ga upoznali u tim vremenima Legiji ne osporavaju veliku ličnu hrabrost.

Uz Arkana Legija nije samo ratovao već je ulazio i u razne vrste biznisa, kako u istočnoj Slavoniji i Republici Srpskoj tako i u Srbiji; na primjer, sredinom devedesetih „držao“ je diskoteku Zombi u Beogradu. Iz samo njemu znanih razloga, Legija 1994. na vjenčanju svoje prezime mijenja za ženino – Luković. Taj brak će biti kratkotrajan.

Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma okončavaju se ratovi u Bosni i Hrvatskoj: Legija, za razliku od svog Komandanta ne prelazi u civilstvo. Od 1996. zamjenik je komandanta Jedinice za specijalne operacije Franka Simatovića Frenkija; MUP Srbije mu priznaje čin pukovnika koji je imao u SDG-u – što nekako dođe i logično, jer bar polovinu sastava JSO-a u to vrijeme čine „arkanovci“.

Tokom 1997. Legija de iure preuzima komandu nad Jedinicom a, nakon Simatovićevog penzionisanja, početkom 1999. postaje i de facto njen komandant. U tom svojstvu ratuje na Kosovu 1998/99. i, kako se tvrdi, bio je jedini čovjek nakon smjene načelnika Resora državne bezbjednosti Jovice Stanišića koji je ostao i u kolegijumu novog načelnika – Radomira Rade Markovića. Njegovo iskustvo iz ranijih godina izgleda da je tada na posebnoj cijeni: atentat na Ibarskoj magistrali, ubojstvo Ivana Stambolića i još vjerojatno mnogo toga svjedoči da je bio glavni „čistač“ bračnog para Milošević–Marković.

Legiju nitko nije opisao kao budalu: Peti oktobar 2000. dočekao je svjestan da je Miloševićev režim neodrživ i da mora na vrijeme promijeniti stranu: poznati su njegovi pregovori sa Zoranom Đinđićem, održani 4. oktobra 2000. godine uveče, u blindiranom džipu parkiranom ispred zgrade u ulici Admirala Geprata, iz koje će dve i po godine kasnije premijer biti ubijen. Legija je tada pokojnom premijeru rekao da ima naredbe za likvidaciju liderâ DOS-a, ali da će JSO biti na strani građana ukoliko ne bude napada na nju.

Poslije formiranja Đinđićeve vlade, Jedinica i njen komandant uživali su javnu pažnju i poštovanje novih vlasti. Međutim, nakon hapšenja Rade Markovića u februaru 2001, kada je prvi put nagovješteno da bi JSO mogao biti rasformiran, za Legiju su počeli problemi. Naime, iako mlake i mlohave, mnoge istrage o raznim zločinima i profesionalnim ubojstvima, poput atentata na Ibarskoj magistrali, vodile su ka Legiji; pored toga, Jedinica nije bila samo duga ruka RDB-a već i važna mašina za pravljenje para u rascvalom svijetu organiziranog kriminala.

Poslije ubojstva Arkana u januaru 2000, Legija je stekao nove prijatelje – Dušana Spasojevića Duću, Mileta Lukovića Kuma i ostalu družinu iz Zemunskog i Surčinskog klana. Navodno, do poznanstva je došlo preko Legijine druge supruge, inače udovice jednog „oficira“ SDG-a. U svakom slučaju, koristeći Jedinicu koja je odgovarala samo njemu i koja je bila bez praktično ičije kontrole, Legija je postao ortak u biznisu s drogama, otmicama, ubojstvima…

Ipak, JSO uprkos sve većem podozrenju Đinđića i nekih drugih u njegovoj vladi i dalje obavlja posebne zadatke kao što je slamanje pobune na području općina Bujanovac, Medveđa i Preševo ili hapšenje Slobodana Miloševića… Međutim, Legija nije više onaj „stari“. Već nekoliko godina pravio je razne ispade po kafanama i diskotekama, trudeći se da postane gradski, mangupski mit. Postrojavao je tako vlasnike skupih automobila, postavljao slike Radovana Karadžića uz prijetnju gazdama da, ako im je neko jači pokuša skinuti, zovu njega, a ako se na to osmjeli neko slabiji, da je brani, šamarao vlasnike kafana i splavova ukoliko su maltretirali konobare, ostavljao velike bakšiše tim istim konobarima, ali se i iživljavao na njima ukoliko ga ne bi poslužili kako treba (čaša „džek denijelsa“ bez leda kao „stražar“ – ona se nikad ne dira; druga čaša „džeka“ sa ledom iz koje se pije; konzerva „red bula“ sa lijeve strane – čaša za „red bul“ sa desne), pucao u tavanice, ali i oko ljudi prislonjenih uza zid… Podriven alkoholom i drogama, do grla sa Spasojevićem u klasičnom organiziranom kriminalu, Legija najprije pali diskoteku u Kuli, poslije čega tobože biva suspendiran, a nakon pucnjave na rođendanu Svetlane Cece Ražnatović u klubu „Stupica“ i trodnevnog pritvora napušta Službu i postaje penzioner.

Sve to nipošto ne znači da se Legija smirio. Njegov krug prijatelja i poznanika iz bivše i tadašnje vlasti je značajan, velik i uticajan; posredovanje između mafijaških klanova, biznismena i vlasti traži se iz dana u dan i iz noći u noć; moć u policiji i Službi mu je neokrnjena pa po mjeri svojih interesa jedanput „hrani“ jedan dio posvađanog DOS-a, drugi put drugi; konačno, momci iz Jedinice i dalje su mu lojalni do imbecilnosti, a „biznisi“ zemunskog klana ne znaju za granice profita… U BMW-u, s pratnjom dva „Pucha“ i kontrapratnjom, s cijelom četom tjelohranitelja iz Jedinice, Legija je krstario gradom i činilo se da je nedodirljiv. Kada su ga za ubojstvo četvorice funkcionera SPO-a na Ibarskoj magistrali osumnjičili zastupnici porodica oštećenih, Tužilaštvo nije smatralo da postoje čvrsti dokazi. Na suđenju za ovaj zločin, u trenutku kada je Legija po drugi put saslušavan kao svjedok, odigrala se (8. novembar 2001) oružana pobuna JSO-a u njegovoj režiji. Kao povod je iskorišteno učešće Jedinice u hapšenju braće Banović po zahtjevu Haškog tribunala; u osnovi radilo se o Legijinoj potrebi da se obezbjedi i zaprijeti. Dobio je sve što je tražio: njegov organ bezbjednosti iz Jedinice Milorad Bracanović postao je zamjenik šefa Službe, a JSO je od 15. novembra 2001. transformiran u resque unit i stavljen pod direktnu ingerenciju ministra unutrašnjih poslova, odnosno Vlade Republike Srbije i pod komandu načelnika Resora javne bezbjednosti, general-pukovnika Sretena Lukića. Treba li reći da nitko nikad nije kažnjen za ovaj puč i da je odnos prema pobuni, to jest Legijinim interesima, bio povod za jedan od najžešćih sukoba unutar tadašnjeg DOS-a, odnosno savezne i republičke vlasti. „To uopšte nije bila pobuna“, izjavio je Legija. „Da je to bila pobuna, ja ti garantujem da bi te večeri sve vladine prostorije i organizacije bile zauzete, a da oni to ne bi ni primetili.“ Koliko je bilo istine u njegovim riječima, svjedoči i to što su gotovo svi članovi obezbjeđenja Vlade Srbije u tim kritičnim danima napustili zgradu.

Ovaj stil života i sve što je nosio krili su u sebi i klicu propasti. Posebno nakon oružane pobune Jedinice, Zoran Đinđić je u Legiji i zemunskom klanu sve više vidio nekoga tko napada ne samo svaku vlast u Srbiji, već i samu supstancu države; njihova bahatost nije znala za granice. Dragoljub Mićunović kaže da mu je svojevremeno Đinđić rekao da – kada bi JSO htjeo da ih otme – ne bi bilo nikog tko bi bio u stanju da ih brani. Poslije javnih optužbi Ljubiše Buhe Čumeta da su Legija i Spasojević odgovorni za brojne otmice i ubojstva i poslije njegove spremnosti da o tome svjedoči, faktični komandant Jedinice ponovo je stupio u akciju. Nakon pokušaja ubojstava Čumeta, odletio je u zrak i njegov Difens roud, a onda se Legija obrušio na vlast otvorenim pismom javnosti naslovljenim sa „Gde su granice ljudskog i srpskog dostojanstva“, a završio ga konstatacijom: „Mera mog života je veličina nacionalnog dostojanstva i patriotizma koji nosim u sebi, a ne količina podaništva i snishodljivosti koju pokazujem prema drugima.“ Za Legiju je Đinđić postao neprijatelj broj jedan: prema tekstu optužnice, planiraju se atentati jedan za drugim uz istovremenu političku kampanju i šurovanje sa svim tko šurovati hoće, u čemu je lider radikala Vojislav Šešelj jedan od najvažnijih megafona… A onda je osvanuo 12. mart.

Oni koji su poznavali Legiju opisuju ga kao čovjeka nestabilnog ponašanja, surovog, sirovog, okrutnog, neosporno natprosječno inteligentnog i sposobnog, vještog lažova, ubjedljivog, karizmatičnog u svom svijetu. Sve je u njemu odavalo krajnost i neku vrstu patologije: šaren od tetovaža kao zmija, bio je sklon svim mogućim prerušavanjima; nakon terevenki u noćnim klubovima i poslije incidenata po Beogradu, među svojim bi se ujutro ponašao kao najnormalniji čovjek – ispucao bi na kakvom strelištu određen broj metaka, dao razumne i precizne naredbe i, uopće, djelovao kao solidna, smirena osoba. Jedan od ljudi koji su ga poznavali kaže: „Legija je zvijer. A zvijer ne ide dobrovoljno u kavez ako ne misli da će iz njega brzo izići ili ako ne misli da joj je on posljednje sklonište od drugih zvijeri.“