Sva sumanuta lepota koncertnog života u nas sadržana je u ovim neočekivanim momentima kad nas bukvalno u beogradskom dvorištu strefi nešto što je drugde izuzetan ekskluzivitet. Tartit („Jedinstvo“) tuareški je sastav o kome se već par godina raspredaju legende u promoterskim i kritičarskim krugovima, a kog je do skoro bilo moguće videti samo u pustinjskom ambijentu, na lokalnim festivalima, gde ih je bez daha gledao i o tome svojevremeno izvestio i izvesni Robert Plant. Afel Bocoum, opet, odavno je štićenik i već viđeni naslednik legendarnog gitariste Alija Farka Tourea, do te mere posvećen poštovanju njegovog lika i dela, da ga je u jednom trenutku koncerta nazvao „svojim šefom“. Zajedno, oni predstavljaju senzacionalnu smešu kulturnih idioma kakvu ostatak sveta nije imao prilike da upozna, i to pravo iz Malija, zemlje koja se opravdano smatra izvorom najbolje afričke muzike trenutka.
Razloge za specijalnu kulturnu poziciju Malija na karti afričke muzike, i to pored svetu bližih Senegala, Nigerije i Južne Afrike, treba tražiti u nekoliko određujućih momenata: Mali je jedna od retkih afričkih teritorija na kojoj je u srednjem veku postojala autentična lokalna država, a od ponovnog sticanja nezavisnosti dugo je imao relativno stabilnu političku situaciju, zahvaljujući socijalističkoj diktaturi Musea Traorea; ima snažnu, i dalje živu muzičku tradiciju, koja se napaja iz bar tri različita etnička zaleđa; konačno, sam Mali je raskrsnica svetova i predziđe crne Afrike, odnosno onaj njen deo koji je (uz Sudan) od najranijih vremena bio izložen svim evropskim i bliskoistočnim uticajima, zahvaljujući činjenici da se u drevnom Timbuktuu počinju i završavaju karavanski putevi preko Sahare. Zato nam muzika Malija ponekad zvuči kao da je sastavljena od prepoznatljivih elemenata, ali izvrnutih na neobičan način, i zato se kritičari često utrkuju da upotrebe oznake kao „pustinjski bluz“ ili „afrički soul“… Nečeg tu ima, što znamo već jako dobro, ali nam je rečeno drugim sledom reči u rečenici.
Afel Bocoum
Socijalna uloga muzike u Maliju ništa se nije izmenila od starih vremena – tako je već pomenuti Ali Farka Toure, posle pošteno zarađenog svetskog uspeha krunisanog albumom TalkingTimbuktu (1994), u saradnji sa Ryom Cooderom (komentar nepotreban), konačno rešio da se povuče u svoj rodni kraj Niafunke i pomogne izgradnju novog irigacionog sistema vezanog za reku Niger, koja život znači tamošnjim seljacima suočenim sa stalnom sušom. Šta više, sam Afel Bocoum je po struci agroinženjer, školovan od strane države upravo za projektovanje sistema za navodnjavanje – mada je bio nagrađivan i popularan muzičar, svojevremeno je morao da se preseli i radi u sasvim drugom delu zemlje, gde je njegova pomoć bila potrebna. Na kraju je Ali Farka Toure uspeo da ga vrati kući, ali i da uveze i montira pravi ekskluzivan studio u Niafunkeu, u kome je Bocoumov debi album naposletku snimljen. Ova, ali i ostala najveća imena malijske muzike – Salif Keita, Oumou Sangare, Bubakar Traore, Habib Koite – nikad nisu zaboravila da su i sami važne društvene figure i da je muzika u njihovoj zemlji isto što i mediji – onaj ko ima moć nad njom, ima i posebnu odgovornost, jer ga svi slušaju.
Dok su Afelovi vižljasti gitaristi čvrsto stajali na sceni izvlačeći improvizacije sa karakterističnim malijskim zvukom, a zatim zaneseni i zaigrali minimalnim koracima jedan pored drugog i oko svojih gitara, još je sve to izgledalo kao očekivani afro spektakl, ali kad smo shvatili da je pojavno obličje grupe Tartit sačinjeno od ravno pet Esmi Redžepovih, te dva muška Tuarega, otvorila se potpuno nova dimenzija ovog događaja. Ispod gitarskih melodija bili smo poliveni ubitačnim ritmovima udaraljki i nekom vrstom afričkog ženskog ojkanja a potom i zablesnuti ritualnim muškim plesom – sve to orkestrirano sa preciznošću vrhunskih umetnika pred kojom ostajete nemi, dok noge same rade svoj posao. Nije bilo trenutaka tokom nastupa ovih muzičkih sastava kad je međusobno dopunjavanje u improvizacijama ličilo na nadigravanje i nadjačavanje – najčešće je to bila tonalna sinergija za koju nismo slutili da uopšte može da postoji.
Ali Farka Toure je svoje praktično povlačenje iz muzičkog sveta objasnio, otprilike, rekavši „da mu duhovi više nisu govorili šta da svira“. Slušajući i gledajući Tartit i Afela Bocouma, bili smo sigurni da će im duhovi još mnogo toga reći, i da tamo odakle dolaze, između najsnažnijeg sunca na nebu i najdubljeg siromaštva na zemlji, očigledno postoji samo muzika, i ništa osim muzike.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Reditelj, scenarista, istoričar umetnosti i likovni kritičar Đorđe Kadijević preminuo je u 94. godini. Autor kultne „Leptirice“ i serije „Vuk Karadžić“ ostavio je neizbrisiv trag u domaćem filmu i televiziji, a Jugoslovenska kinoteka najavila je retrospektivu njegovih ostvarenja
U Beogradu su članovi benda nastupali u dresovima koji su ličili na dresove hokejaške reprezentacije Sovjetskog Saveza. Za vreme koncerta inscenirao je svađu na sceni i potom tuču sa svojom grupom. Šou je završen stvarnim izbijanjem pola zuba Oliveru, koga je udario scenski rekvizit bačen iz publike. Granica između realnosti i performansa kod njega nije postojala. Tako je voleo
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Šta govore ubistvo Aleksandra Nešovića Baje i ranjavanje Milana Ostojića Sandokana? Zašto su porasli apetiti podzemlja? Kakvu tu ulogu igra policija? I zbog čega Vučić stalno najavljuje najave izbora
Pođimo od toga da Vučićev režim prvo uspe da pokrade parlamentarne pa onda raspiše predsedničke izbore koje bilo koji njegov kandidat teško da može da dobije. Častan predsednik Republike u nečasnom sistemu bio bi poput oveće rupe u tkanini koja se već dobrano oparala
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.