Obeležavanje 400 godina od prvog štampanja najpoznatijeg dela Migela Serventesa povod je da Španci masovno ponovo upoznaju neponovljivu ličnost sopstvene, ali i svetske literature
Migel de Servantes
Ako mislite da će vam svaki Španac od prve ispričati neku od dogodovština Dok Kihota i njegovog vernog pratioca Sanča Panse, varate se. Daleko od toga da će vas gledati „belo“ ako pitate o Migelu Servantesu i njegovom junaku, ali stepen stvarnog poznavanja, i još više razumevanja, besmrtnog dela, prvi put objavljenog pre 400 godina, 1605, zavisi umnogome od stepena ličnog obrazovanja, interesovanja pa, bogami, i uže nacionalnosti. Dok je za stanovnike pokrajine La Manča, kojom Don Kihot krstari u svojim avanturama, pitanje časti znati što više o njemu, u šta smo se svojevremeno uverili boraveći par dana u Sijudad Realu, za druge delove Španije ne bi se moglo reći da je poznavanje Servantesovog dela „pitanje časti“. Što se škole tiče, Servantes se u osnovnoj školi uči samo fragmentarno, kroz nekoliko odabranih scena čiji opis ne prelazi nekoliko stranica, dok je u srednjoj školi fakultativan, što bi se kod nas reklo „može ali ne mora“. Jubilej pojave prvog izdanja DonKihota zgodan je povod da se Španci ponovo sretnu sa „tužnim vitezom“ i njegovim irealnim svetom. U svakoj španskoj knjižari ovih dana mogu se naći nova izdanja DonKihota, u opremi za svačiji džep. Cene se kreću od 6,95 evra pa do 59,90. Ovo poslednje izdanje štampao je institut koji nosi Servantesovo ime a knjiga je u dva toma sa 1349 i 1446 stranica. Kroz štampu, televiziju, razne izložbe, predavanja, Servantes je od početka godine prisutniji nego obično u svakodnevnom kulturnom životu zemlje. U poplavi tekstova o piscu koga Španci s pravom porede sa Šekspirom, naravno ne po stvaralačkom obimu, već po duhu i večnoj aktuelnosti njegovog glavnog dela, može se naći bukvalno svašta, od biografija do svakojakih analiza.
Rođen u brojnoj i skromnoj porodici, po nekim izvorima „jevrejskog porekla“, što je sam pisac tokom života energično demantovao, seljakao se iz grada u grad. Otac mu je bio zatvaran zbog dugova, ni on sam nije krenuo najboljim putem jer je u mladosti morao da beži pred optužbom da je mačem ubio nekog zidara… Lutao je po Italiji i Alžiru, gde je proveo pet godina o kojima se ne zna mnogo. Neki istraživači njegovog života tvrde da je u Alžiru bio ljubavnik svog gazde, ali njegova homoseksualnost nikada nije dokazana. Po povratku u Španiju dugo je neuspešno tražio posao, pomišljao da emigrira u Ameriku, dobio je vanbračnu ćerku, oženio se dvostruko mlađom ženom od sebe sa kojom nije imao dece, probao je sve i svašta da bi završio u zatvoru. Kada je izašao, sasvim se posvetio literaturi, i tih poslednjih deset godina njegovog burnog života su, zapravo, njegove najbolje stvaralačke godine. Objavio je DonKihota i još dva dela, zbirku kratkih priča i jednu komediju. Kasnije, 1615, objavljuje drugi deo DonKihota i posthumno Persiles.
Uspeh DonKihota ubrzo je prešao granice Španije. Tomas Šelton prevao ga je na engleski 1612. a Sesar Udin (Oudin) 1614. na francuski. Od tada postaje jedno od najprevođenijih dela svetske književnosti a glavni junak „najdraži ludak svetske literature“. Tema ludila u Servantesovom delu bila je predmet istraživanja Karlosa Kastilja del Pina, psihijatra i pisca, koji u svojoj knjizi MudrostiludostkodServantesa zaključuje da se u knjizi reč „ludilo“ pojavljuje 182 puta i kaže da „Don Kihot postaje lud kada shvata da ne može da prihvati realnost“. Autor, međutim, tvrdi da je Servantes „genije koji je napisao prvi savremeni roman“. Temom ludila u DonKihotu delimično se bavio i Milan Kundera. U jednom eseju Kundera objašnjava scenu u kojoj je Don Kihot pozvan u kuću u kojoj vlasnikov sin u momentu otkriva njegovo ludilo, ali upada u zamku da mu recituje i pred naletom pohvala zaboravlja sve. „Ko je, dakle, više lud? Ludak koji hvali normalnog ili taj normalni koji veruje u pohvale ludaka?“, pita se Kundera. Slavni češki pisac kaže za Alonsa Kijadu, alias Don Kihot, da je „jedan veoma originalni ludak“, ali podseća da i sam Serventes upozorava svoje čitaoce da „ništa ne uzimaju previše ozbiljno“ jer on samo prenosi ono što je čuo od nekog Arapina… Kundera je oduševljen Servantesovim postupkom da u drugom delu knjige ličnosti koje Don Kihot sreće prepoznaju junaka, debatuju s njim o prethodnim avanturama i on može da popravi svoj literarni utisak. „Pogled u ogledalo dotad nikad viđen i primenjen“, uzvikuje oduševljeni Kundera.
DonKihot je bio inspiracija za mnoge umetnike drugih žanrova, pre svega za slikare i muzičare. Dali, Pikaso, Šagal, Andre Mason, Munjoz Degrain i mnogi drugi slikari ostavili su dela posvećena Servantesovom junaku. Zanimljivo je, međutim, da prvi filmski zapis o Don Kihotu nije nastao u Španiji, nego u Francuskoj, 1898. Nažalost, ništa od materijala nije sačuvano, ali se zna da je producent bila kuća Gomon. Pet godina kasnije, na 300. godišnjicu objavljivanja dela, konkurentska kuća Pate snimila je film u trajanju od 20 minuta, AvantureDonKihotaodLamanče, uz pojašnjenje da je reč o „komediji u 15 slika“. Od tada pa do danas bilo je više od 60 pokušaja ekranizacije DonKihota. U Španiji je prvi pokušaj napravljen 1910, sledeći tek 1934! Poslednji dokumentarni pokušaj napravio je Keith Fulton 2002. u LostinLaManča, a slavni Orson Vels snimio je 1992. svoju verziju.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!