„Što se tiče fudbala, toliko malo znam o tome da nikad ne bih umio reći ko je ko, ili ko je pobijedio, a ko izgubio„
Horhe Luis Borhes
Fenomenalan naslov ima knjiga eseja Bože Koprivice: Kiš, Borhes, Maradona. Šta god Borhes mislio o fudbalu, Maradonino ime bolje pristaje uz Borhesovo nego ijedno književno. Zanimljivo bi zapravo bilo razmotriti kakav je stav pojedinih pisaca spram nogometa (a nije da takvih pokušaja već i nije bilo). Onako iz glave i na prvu padaju mi na pamet: golmani Kami i Nabokov, pa odmah asocijativno Handke Strah golmana od penala, zatim Olešina Zavist; Krleža nogomet, čini mi se, baš i nije podnosio, kao ni Borhes. Danas je, rekao bih, prilično pomodno voljeti fudbal, pa ako se neko i predstavlja kao fan ne treba mu uvijek vjerovati. Čini mi se nekako da u Evropi (možda i u Južnoj Americi?) fudbal tek sad počinje da zadobiva ono kulturološko mjesto kakvo primjerice u Sjevernoj Americi odavno ima bejzbol. Treba, međutim, razgraničiti fudbal kao kulturnu činjenicu i fudbal kao spektakl. Fudbal kao spektakl, fudbal na silu sastavljenih zvjezdanih timova, fudbal reklama i frizura, liči zapravo na poeziju kakvu je prezirao Gombrovič. Jer makar se kolokvijalno gotovo sve lijepo naziva poezijom – misli se zapravo na onu poeziju o kojoj i Gombrovič govori kao o pravoj poeziji, poeziju šekspirovski pomiješanu s dramom (vidi Čudo u Stambolu) ili sa prozaičnim elementima kao kod Dostojevskog ili Paskala. Utakmica Engleska–Francuska sa prošlog evropskog prvenstva slika je jednog takvog fudbalskog umjetničkog djela. Prozaičan tok, zanimljiv, no ne i spektakularan, a onda na kraju, kad se svršetak odavno naslutio slijedi – Poezija! Zinedine Zidane! Dva gola u dvije minute: minijatura iskonskog genija. Kao u Paracelzusovoj ruži, jednoj od posljednjih Borhesovih priča, mudrac kao za sebe pokazuje da to jednostavno može. To je onaj fudbal i ona poezija kakva se mora voljeti, to nikakav spektakl ne može pojesti, tome se skida kapa. Gombrovič veli: „Umjetnost je aristokratska do srži u kostima kao feudalni knez. Ona je poricanje jednakosti i obožavanje višosti. Ona je pitanje dara, ili čak genija, odnosno prvenstva, istaknutosti, jedinosti…“
Vrijedi to jednostavno za svaku umjetnost. Ovo sam napisao u noći nakon utakmice Engleska–Francuska:
Zinedine Zidane
Zašto da akrostihe i sonete
Imaju samo Laure, Julije;
Neću ni spominjat autoritete
Etičke, političke, kakvih sve nije?
Divljenja pjesmu želim pjevati
Igraču jednom nogometa,
Niko ko on je, mudrac krilati,
Euklid s loptom travom se šeta.
Zašto da nema svoju odu
I on što našeg doba je heroj
Današnji Pele i Maradona?
Alžirskome hvala rodu
Ne na povijesti ratničkoj, slavnoj;
Ejvala za Zidane Zinedinea
