img
Loader
Beograd, 12°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nuspojave

Doš’o Maca na vratanca

07. septembar 2005, 15:00 Teofil Pančić
Copied

Da li je zaista dovoljno da neki zlikovac strada od ruke komunista pa da se odmah premetne u sveca?

Eh, te zlatne osamdesete! Doba „novog talasa“, ranog esida, darkerske i mančesterske dekadencije, buđenja potrošačkog društva usred veštačkog socijalističkog raja, doba uzbuđenog iščitavanja ruskih i istočnoevropskih (mnogo manje domaćih…) disidenata… Poslednja epoha pre side (bar prva polovina osamdesetih). I jašta, poslednja dekada u kojoj je antikomunizam još imao nekog smisla. Naprosto zato što je nekakav komunizam vladao polovinom Evrope, od Albanije do Češke, od Estonije do Srbije. Svi bolji duhovi tada su bili „protiv komunista“, baš kao što su u devedesetim bili „protiv nacoša“. Normalno – buniš se protiv onoga ko te tlači. Protiv neprijatelja ljudske slobode. Protiv siledžija i ubica.

Osamdesete su godine bile i poslednje doba u kojem je oko Crkve – katoličke, pravoslavne, whatever – lebdeo oreol nevinosti, stečen u decenijama marginalizovanosti; a moja i okolne generacije neko drugačije doba nisu ni pamtile. Čak, aura istorijske žrtve, skrajnute brutalnom intervencijom Zlih Boljševika. Štaviše, poluzabranjenosti, slatke misterioznosti… Sam dobri Bog zna koliko sam tih davnih godina pročitao religijskih spisa, kao i spisa „o religiji“ – od hard-core klerikalnih pa do ultramarksističkih, sociologisvujuščih. Iako kršten još kao beba, ipak sam odrastao u dominantno ateističkom i antiklerikalnom okruženju, te me je radoznalost za sve što ima veze sa verom i crkvom sasvim prirodno (silom otpora vladajućem-poretku-stvari) ščepala iz sve snage. Sećam se svojih žučnih rasprava sa ocem, skromnim običnim članom Es-ka-jota, koji je duboko prezirao „popove“ zbog njihove uloge u Velikom Ratu, tom sveopštem pokolju koji je gledao velikim, uplašenim detinjim očima. Iako sam saosećao sa njegovim razlozima, mislio sam da je sve to ipak veliko preterivanje, Komunistička Propaganda: ta, nemoguće je da ti samozatajni ljudi čija su usta puna ljubavi & samo ljubavi, bilo kome budu pojam zla i licemerja?! Na kraju krajeva, oni su hrišćani, a hrišćanstvo nije vera Plemena, nego uzvišena svečovečanska ideja spasenja…

Hajde sada da probamo da zamislimo da se devedesete godine na SFRJ terenu nikada nisu dogodile, da naprosto nije bilo ničega čega je bilo. U tom slučaju, verujem da bih i dan-danas bio ubeđen da je moj otac, zajedno s milionima drugih, bio samo žrtva ideološkog ispiranja mozga. Međutim, devedesete su se dogodile, i bile su baš onako krvave i užasne kakvima ih pamtimo. I vidi čuda, sve ono što je moj otac govorio o južnoslovenskim „popovima“ iz četrdesetih, gledao sam i slušao u direktnom prenosu devedesetih: tretiranje ljudi kao stada ovaca („naših“ i „njihovih“), sistematsko širenje svakovrsnih predrasuda i strahova prema Drugima, hiperprodukcija nacionalnih i konfesionalnih stereotipa, netrpeljivosti i amaterski zakamuflirane mržnje; paktiranje sa ratnim zločincima u civilu i u uniformi; ignorisanje, opravdavanje ili relativizovanje svakog zla i nepočinstva samo akoli je „naše“, a teatralno vrištanje do neba na sve to isto, samo ako je „tuđe“; na kraju krajeva, direktno šurovanje i jatakovanje sa zlikovcima, a bogme i neposredno učešće nekih sveštenika (župnika, hodža… koga god) u maltretiranju, proterivanju, pljačkanju i ubijanju Inovernih. To je impresivan bilans „tradicionalnih“ verskih zajednica južnih Slovena u devedesetim! Naravno, daleko od toga da su „svi“ to radili ili odobravali, razume se da je bilo i ima divnog sveta i pod kamilavkama i drugim formama ekscentričnog odevanja, ali malo je, upravo tragično i depresivno malo, bilo onih koji bi se Zlu u „svojim“ redovima javno i aktivno suprotstavili. I tako na strašnom mestu i u strašnom vremenu (a da kad će ako ne tada i tu!) svedočili Boga koji je Ljubav. Osim ako oni odnekud možda bolje ne znaju ko je i šta je On?!

Sve je ovo već odviše mučno, i teško, i tmasto, i grozno, i zato četiri petine ovog teksta odoše na uvod. A vi znate već, morali ste čuti, da je Srpska pravoslavna crkva proglasila sveštenomučenicima – štono bi se reklo: kanonizovala ih – pljevaljske sveštenike Milorada Vukojičića zvanog Maca i Slobodana Šiljka. Dotične je potkraj Drugog rata dao streljati partizanski sud – ne zato što su bili sveštenici, nego zato što su u četničkim odorama lično i entuzijastički učestvovali u pokoljima civilnog stanovništva, što pravoslavnog, što muslimanskog. Dan-danas ima živih svedoka njihovih zločina, ljudi kojima su ovi Širitelji Hristove Reči naočigled pobili roditelje, braću, sestre. Međutim, pošto su ih, eto, „komunisti osudili“, za Crkvu su oni automatski na pravdi Boga postradala božija jagnjad. Pa se nešto mislim: možda je i Hitleru bilo bolje da živ dočeka Ruse u Berlinu – jeste da bi ga Crvene Baćuške obesile o prvu banderu, ali možda bi se neko zato naknadno dosetio da ga proglasi Žrtvom Komunizma… Ne, zaista, cela je stvar odveć gadna, ali meni svejednako ne da mira: da li je zaista dovoljno da neki zlikovac nastrada od ruke komunista, pa da se odmah volšebno premetne u sveca? I važi li to onda i za, recimo, kardinala Stepinca, takođe komunističkog osuđenika? Naravno da ne važi – osim kod katolika… Komunisti su onda, kao i Hag danas, bili dobri – čak nekako odviše blagi! – kad sude Drugima, a zli i nepravedni kad sude Nama. Ista je priča, dakako, i kod „njih“, samo sa obrnutim predznakom. I ništa se tu, ispada, nije promenilo za ovih uludo utucanih pola veka, i četrdesetih i devedesetih i sada dolazi nam Maca na vratanca – spasavaj se ko može! A bestidni filistri u mantijama i u civilu sve to aminuju, baš im milo da vide, neka se lije krvca, kao da svaka njena nazlo i uludo prolivena kap nije iz Njegove rane!

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
27.april 2026. Nemanja Rujević

Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

24.april 2026. Filip Švarm

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Nikola Selaković

Komentar

21.april 2026. Sonja Ćirić

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Pregled nedelje

17.april 2026. Filip Švarm

Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa

Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem

Peter Mađar, lider opozicione Tise, obraća se svojim glasačima u tamnom manitilu sa tamnom kravatom i belom košuljom

Komentar

13.april 2026. Andrej Ivanji

Kako je Peter Mađar pobedio Viktora Orbana

Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa

Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Nemanja Rujević
Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Filip Švarm
Nikola Selaković

Komentar

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Sonja Ćirić
Vidi sve
Vreme 1842
Poslednje izdanje

Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji

Koliko živ čovek može da podnese Pretplati se
Represija i dirigovana anarhija (III): Informerov rijaliti sa “dekom”, pozornikom i Vučićem

Združeni napad na zdrav razum

Paralele: Srbija i Mađarska

Borba za duše nagnute nadesno

Intervju: Srđan Dragojević, režiser i pisac

Pokažite kičmu, pokažite obraz

Roman

Poigravanje pravilima igre

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure