Porast agresivnosti

Taman oko godišnjice još nerazjašnjene pogibije dvojice vojnika u kasarni na Topčideru u Beogradu, u samo dva dana (13. i 14. oktobar) javnost je bila potresena s dvije nove vojničke smrti, u kasarnama u Mladenovcu i Pirotu.

„Za vreme planskog izvođenja redovnog periodičkog pregleda sa čišćenjem ličnog naoružanja, 14. 10. 2005. godine u kasarni ‘Treći pešadijski puk’ u Pirotu oko 10.15 sati došlo je do samoranjavanja vojnika Milovanović Darka iz automatske puške“, glasilo je saopćenje Generalštaba Vojske Srbije i Crne Gore. I taj slučaj, da nije medija, ostao bi tek na tom šturom saopćenju, pisanom „ovim strašnim vojnim jezikom“, kako je to u razgovoru za „Vreme“ definirao beogradski psihijatar Alek Vučo.

Nakon nekoliko dana istrage, saznalo se da je vojnik Milovanović počinio samoubojstvo pred svojim drugovima u vojsci, u vrijeme dok su čistili lično naoružanje. „Serijski broj ispaljenog metka odgovara seriji municije koja je vojnicima deljena dva dana ranije na bojevom gađanju“, kazao je medijima Radomir Mladenović, dežurni istražni sudija Okružnog suda u Nišu. Kako je vojnik neopaženo uspio sakriti „pravi“ metak, službena istraga još nije saopćila, no činjenice su ove: Milovanović je na odsluženju vojnog roka, posle svečanog ispraćaja uže i šire rodbine u Lajkovcu, od 2. septembra ove godine. Nakon 27 dana imao je prvo bojevo gađanje (27. septembra), 4. oktobra drugo, a posljednji puta s bojevom municijom imao je kontakt dva dana prije tragedije, 12. oktobra – tad se, kako izgleda, i dočepao metka kojim je sebi oduzeo život. Da li je bilo propusta nadređenih, koji su – po strogim vojnim pravilima službe – bili dužni i nakon tog, kao i svakog drugog gađanja, izbrojati sve čaure od ispaljenih metaka iz pušaka vojnika na vježbi, tek bismo trebali čuti.

Istražni sudija Mladenović, međutim, osim činjenice da se vojnik ubio municijom koju je preuzeo na posljednjem gađanju 12. oktobra („Upoređivanjem čaure ispaljenog metka kojim je vojnik izvršio samoubistvo sa municijom koja je korišćena na gađanju nepobitno je utvrđena podudarnost“), dodaje još jedan važan podatak – da je vojnik Milovanović, po svemu sudeći, bio psihički labilna osoba. „Tri puta od 2. septembra ove godine, kada se javio na odsluženje vojnog roka, vojnik Milovanović bio je na razgovorima kod psihologa u kasarni. Žalio se da teško podnosi obuku i da je teško savladava. Predlog psihologa da bude upućen na komisijski pregled i eventualno bude otpušten kući i da bude privremeno oslobođen služenja vojnog roka, međutim, odbio je rekavši da to ne sme da učini u strahu od majke“, kaže sudija Mladenović, a to je medijima ovih dana potvrdila i psiholog Lidija Paunović-Spasić, koja je Milovanoviću i predlagala odlazak kući.

Vojnik Milovanović, kako danas pričaju njegovi drugovi iz vojske, prije samoubojstva je tvrdio da se ne može vratiti kući, jer bi mu to zamjerili majka, djed i ujak, a bio bi suočen s osudom sredine, zbog koje se ne bi mogao ni oženiti, a – po tvrdnji nekih – vjerovao je i da će mu, zbog „nesposobnosti“ za vojsku, oduzeti čak i vozačku dozvolu. Sahranjen je u nedjelju 16. oktobra, bez prisustva popova, koji ne ispraćaju samoubojice (za razliku od ubojica koje ispraćaju i blagosiljaju), u lijesu pokrivenom zastavom i – kako prenose mediji – uz majčine riječi: „Ova te zastava, sine, u grob oterala.“

Osim službene istrage u Nišu, vlasti su formirale vojnu komisiju koja je „ispitala okolnosti samoubistva“: u detaljnom izvještaju, koji u trenutku nastajanja ovog teksta službeno još nije objavljen, ne ukazuje se na odgovornost starješina vojnika Milovanovića, te se odgovornost za njegovu smrt smješta u vrijeme između preporuke nadležnog psihologa da napusti vojsku i konačne odluke koju je trebalo da donese nadležna liječnička komisija. Kako je poznato, nadležna vojna liječnička komisija nije imala o čemu odlučivati, nakon što je vojnik Milovanović sam donio neopozivu odluku.

UPITNIK I STVARNOST: Ministarstvo odbrane pak cijeli problem svodi na činjenicu da regruti prije dolaska u kasarnu popunjavaju psihološki upitnik, koji sadrži osnovne socijalno-psihološke podatke (49 pitanja o obrazovnom nivou, materijalnom statusu, porodici, stavu o vojsci, motivaciji itd.), te je na osnovu njih utvrđeno da se 82,35 odsto regruta psihički dobro osjeća, 15 odsto prosječno, a nešto više od dva odsto izjavilo je da se loše osjeća.

Od upitnika mnogo više govori stvarnost: prema službenim vojnim podacima, u 2004. godini stradalo je ukupno deset vojnika. U dva slučaja bila je riječ o ubojstvu, u četiri samoubojstvu, a isto toliko je nastradalo u saobraćajnim nesrećama za vrijeme vojnog odsustva. Ove godine, stradalo je šest vojnika: četiri samoubojstva, jedna prirodna smrt i jedna smrt od predoziranja narkoticima (iz upitnika, uzgred, proizilazi i podatak da više od osam odsto budućih regruta ima iskustvo s drogama). Ocjena vojna je, međutim, da je to „relativno mali postotak“, s obzirom na prošlogodišnjih 32.258 regruta, te 18.570 ovogodišnjih. Samo iz septembarske klase, također je podatak, 260 vojnika upućeno je nazad kućama, privremeno ili trajno, zbog problema koje su ispoljavali.

„Testovi koji se provode mogu na regrutaciji biti od pomoći, ali neuspešni su u predviđanju kako će se neko ponašati u iole ekstremnim uslovima“, kaže Alek Vučo, dodajući da cijeli sistem regrutacije ima problem koji nije riješila ni bivša JNA, niti današnja Vojska. Regrutacije budućih vojnika se, naime, obavljaju u njihovoj 16. ili 17. godini, u „cvijetu adolescencije“, a u vojsku se odlazi od 18. godine nadalje. „Taj period je veoma osetljiv, a niko ne radi kontrolni pregled i ne proverava promene koje su se u strukturama tih mladih ličnosti desile u vremenu koje je proteklo od regrutacije“, upozorava Vučo, dodajući da se mora voditi računa da je osamnaestogodišnjak u vojsci „telo junca, a mozak teleta“.

DRUŠTVENO RASTROJSTVO: Posljednja istraživanja o psihosocijalnom stanju vojnika, inače, pokazuju da je problem njihove regrutacije daleko veći nego što to praksa priznaje. Naime, iz svake klase novaka izdvaja se od 15 do 20 odsto vojnika kod kojih se uočavaju određeni porodični ili razvojni problemi. U ovogodišnjoj martovskoj klasi zapažen je i porast agresivnosti vojnika, a kad je o njihovom zdravstvenom stanju riječ, manje zdravstvene probleme imalo je 26,7 odsto vojnika, dok je detaljna analiza pokazala da je oko 38 odsto njih imalo psihijatrijske ili organske dijagnoze. Po strukturi psihičkih poremećaja dominira kategorija nedozrele ličnosti (9,34 odsto) i ispodprosječne inteligencije (3,99 odsto). U odnosu na ranije vojničke generacije, zaključak je istraživanja, uočeno je povećanje nezrelih ličnosti za dva odsto, a porodičnom patologijom je opterećeno oko devet odsto ispitanih, problem alkoholizma u porodici ima 6,69 odsto vojnika, duševne bolesti ima 1,83 odsto, a samoubojstvo na toj ljestvici problema zauzima 1,04 odsto.

Podaci kažu da ni prethodnica današnje Vojske SCG nije bila imuna od stradanja vojnika, iako se tada o tome manje govorilo. U bivšoj SFRJ, prema podacima Ministarstva obrane, godišnje je ginulo u prosjeku između 115 i 125 vojnika (na 160.000 uniformiranih, od 22 miliona stanovnika, u to mirnodopsko vrijeme), a uzroci su najčešće bili samoubojstvo, prirodna smrt, nestručno rukovanje oružjem, ili saobraćajna nesreća. I tada se vraćalo nesposobne za vojsku: Vučo, koji je bivšu JNA služio u svojstvu vojnog liječnika kaže da je vidio popriličan broj vojnika s psihičkim problemima u dvije klase koje su došle za vrijeme njegovog „vojevanja“, te da je tad pet do osam vojnika od njih 80 moralo biti vraćeno kući. Neki drugi vojni obveznici iz tog vremena, međutim, ističu da im se čini da je u bivšoj JNA bilo manje maltretiranja vojnika od strane nadređenih i starijih u kasarnama, vojnika s već „odguljenim“ dijelom duga domovini. Po nekim svjedočenjima, ta je praksa uveliko promijenjena, zbog ukupnih društvenih okolnosti, ali i – kako je već rečeno – povećanja agresivnosti kod onih koji služe vojsku, jednako kao i kod onih koji žive civilne živote i kojima su i danas, u velikoj mjeri, heroji oni koji su proteklih godina ubijali pozivajući se na „patriotizam“, razno-razni legije, arkani i sličan šljam.

U cijeloj toj priči, kaže Vučo, „ljudi se ubijaju kad više ne mogu da podnesu ili unutrašnji problem iz sebe ili neki spoljašni problem, ili mešano oba ta slučaja“, a činjenica je da današnji vojnici na odsluženje vojnog roka odlaze „s krajnje ambivalentnim osećanjima“.

„S jedne strane, oni slušaju da je služenje vojske ponos i dika, a s druge strane, na njih se gleda kao da su sve ove godine držali prste u ušima, pa nisu mogli da čuju sve te strašne ratne priče koje su zaleđe patriotskog ushita“, kaže on, dodajući da je problem i u generalnom stanju u društvu, u odsustvu međusobne brige i nježnosti, na kraju krajeva. Samoubojstva vojnika se ne mogu odvojiti od „nivoa duševnog rastrojstva cele nacije“, kaže Vučo, jer s jedne strane imamo pravu glorifikaciju nasilja i podizanje praga nasilja, a s druge – iako mnogo malobrojniji i tiši – pokret osvješćivanja onoga što se događalo proteklih godina, pa se i sudovi u posljednje vrijeme bave ratnim zločinima, u kojima – mora se dodati! – i vojska i mnogi njeni današnji kadrovi imaju svoje neslavno mjesto.

No, kao što i danas, na primjer, rušitelji Vukovara 1991. godine ne žele priznati odgovornost, istu ne priznaju niti oni čiji se vojnici ubijaju po srbijanskim kasarnama: maksimum koji od njih dobijamo nekakva je komisija, koja će zaključiti da nitko nije kriv. „Krivica je emotivno stanje od kojeg se branimo svim mogućim sredstvima“, definira Alek Vučo, dodajući da jedino hladni psihopata neće osjećati nikakvu krivnju ili patnju zbog izgubljenog mladog života za koji je bio odgovoran.

Vojna mašinerija se, međutim, maksimalno trudi da ne dozvoli bilo kakvo javno pokazivanje krivice ili patnje, otuda i jedino što nakon svake tragedije – pa i one još neriješene, vojnika ubijenih na Topčideru – javnosti bude servirano tek saopćenje pisano tim strašnim vojnim jezikom.