Žan-LikLagars: Samkrajsveta Režija: VlatkoIlić Uloge: MihailoLađevac, JelicaVučinić, BojanLazarov, SnežanaMilojević i DušicaSinobad Malo pozorište "Duško Radović", Beograd
SA REPERTOARA POZORIŠTA „DUŠKO RADOVIĆ“: Iz predstave „Sam kraj sveta“
Ono što se pre svega drugog izdvaja u projektu mladog reditelja Vlatka Ilića, realizovanog u Malom pozorištu „Duško Radović“, jeste smeo izbor samog teksta; reč je o, na planu forme, veoma zahtevnoj drami Samkrajsveta, savremenog, rano preminulog francuskog autora Žan-Lika Lagarsa. Tematsko polje ovog komada deluje prepoznatljivo, gotovo konvencionalno: to je građanska, porodična drama u kojoj povratak mladog intelektualca u rodni, provincijski grad, naglo razotkriva, kao u Čehovljevim komadima, dugo taložene i prikrivene sukobe, nezadovoljstva i frustracije u njegovoj porodici. Najjači dramski momenat nalazi se u tome što, zbog tih oslobođenih porodičnih demona, junak ne uspeva da saopšti najbližima vest zbog koje je i došao; on je, naime, hteo da im kaže da je neizlečivo bolestan i da će uskoro umreti.
Međutim, glavni umetnički značaj Lagarsovog komada – eto opet mogućnosti za poređenje s Čehovom – nalazi se u načinu na koji je ova tipična građanska priča dramski oblikovana. Ovde se veoma mnogo govori, tekst se svodi na dugačke, rastrzane, ponekad i poetične monologe i na dijaloge ispunjene ponavljanjima, varijacijama istog iskaza, mučnim pokušajima da se govornik što jasnije artikuliše. Glavni paradoks leži u tome što ova ambicija postiže potpuni kontraefekat; što se junaci više trude da budu shvaćeni, to se oni sve manje razumeju. Kao svi veliki pisci, tako je i Lagars našao formu koja direktno inicira značenje, formu koja je u potpunom skladu s tematskom postavkom dela: priča o otuđenju u porodici, artikulisana je kroz izrazitu raspričanost, gde je količina izgovorenih reči obrnuto proporcionalna ostvarenom stepenu komunikacije.
Vlatko Ilić razvija vrlo radikalan rediteljski koncept, ali ga, za razliku od većine svojih vršnjaka, ne nameće tekstu, već ga iščitava iz analize dramske forme. On scenski podvlači i pojačava Lagarsov raskorak između govora i komunikacije, između pričanja i razumevanja, a to postiže tako što likove pretvara u govorne mašine. Svaki lik ima svoju, artificijelnu govornu fakturu – s ubrzavanjem, usporavanjem, lažnom sentimentalnošću, mehaničkim prekidima – čime se, u duhu Lemanovog postdramskog pozorišta, izbegavaju mimetičnost, narativnost i psihologija, a vrši autonomizacijagovora. Osamostaljivanjem i oneobičavanjem govora, reditelj pretvara sve likove u jednu ili više društvenihpoza, ispražnjenih od individualnog, psihološkog sadržaja (na primer: artificijelno naglašavanje reči kažu i nedelja kao malograđansko izigravanje skromnosti, odnosno malograđansko veličanje nedeljnog porodičnog druženja).
Kao bitan gradivni element tih poza, javljaju se i automatizovani, opsesivni, od govora otuđeni telesni stavovi i pokreti, koji stilizovano, direktno, pa i ironično iskazuju (ospoljavaju) neke društvene ili psihološke odlike lika: feminizirano uvijanje Lujevog tela zaraženog, najverovatnije, sidom; malograđansko milovanje sina po kosi i prebiranje po prstenju; napadački položaj tela mlade i buntovne ćerke… Bilo bi veoma zanimljivo videti, u nekoj budućoj teorijskoj raspravi, da li i koliko ove društvenepoze odgovaraju prilično enigmatičnom Brehtovom pojmu gestusa. Pošto su ove telesne posture, u svojoj stilizovanosti, izrazito statične, njima nije bio potreban veliki prostor, tako da su reditelj i njegov scenograf Siniša Ilić osmislili malu scenu, koju označavaju samo kulise s tipičnim malograđanskim tapetama i odgovarajući itison; male dimenzije pozornice uslovljene su, verovatno, i željom da se ostvari što prisniji, gotovo voajeristički uvid u rasturenu idilu građanske porodice. Sličan efekat pročišćenosti i minimalizma postižu i tačni, diskretno označavajući, crnom bojom stilizovani kostimi Jelene Mihajlović.
Ovako izričit rediteljski koncept može da se ostvari samo ako mu glumci potpuno veruju, ako su predani i disciplinovani; takvu igru sprovodili su svi akteri ove predstave – Mihailo Lađevac (povratnik Luj), Jelica Vučinić (njegova majka), Bojan Lazarov (njegov brat Antoan), Snežana Milojević (njegova sestra Suzan) i Dušica Sinobad (njegova snaha Katrin). Međutim, poverenje i disciplina su nužne, ali ne i dovoljne vrednosti glumačke igre u ovakvoj postavci; optimalni rezultat se postiže samo ako glumci suštinski usvoje taj koncept, ako ga intelektualno i/ili intuitivno shvate i s njim se „sažive“. Takav rezultat već nije bio postignut u svim ulogama, a kao najcelovitije izdvojilo se ostvarenje Jelice Vučinić: u njenom vrlo duhovitom tumačenju, lik majke se svodio na izrazito stilizovan socijalni stav, ali je imao i dozu verodostojne, plastične i prepoznatljive malograđanštine.
Ta verodostojnost i plastičnost mogle su da bude kontrapunkt u okviru ovog veoma formalizovanog koncepta, ali reditelj na njima nije insistirao, pa se one, kao što se vidi, javljaju samo u pojedinim ulogama. To je glavna mana predstave, jer je Lagarsov tekst, iako se odlikuje vrlo apartnom formom koja priziva scensko čitanje u duhu postdramskog pozorišta, ipak dramski; iza svih formalnih osobenosti, nalazi se nemoć jednog čoveka da porodici saopšti svoju dramu – to da će uskoro umreti. Ovaj nedostatak je najozbiljniji i najveći upravo u rediteljskoj postavci Lujevog lika, čiji monolozi nemaju onu poetičnost, emocionalnost i ubojitost koju imaju u tekstu, i koji je trebalo da se nekim „ljudskim sadržajem“ razlikuje od društvenihpoza iz njegovog porodičnog okruženja. Drugim rečima, u ovoj postavci, Lujeva drama se gubi… Ipak, ne treba preterivati: sve i da nije reč o diplomskoj režiji, ovako studiozno promišljanje teatarske forme, ovako utemeljeno razvijanje rediteljskog koncepta iz odgovarajuće dramske forme, zaslužilo bi pažnju i podršku.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Iznenađuje to što, sasvim oprečno od onoga što se na istom mestu, na Letnjoj pozornici u palićkom parku, moglo videti prethodnih leta, predstavljene filmove odlikuje i u isti kontekst smešta upadljivo odsustvo očiglednije političnosti, dok je polifonija, kulturološka i svetonazorska, na sreću i dalje tu, kao efektna i prikladna “uteha”
Vest je u novom filmu ponudio prilično britku vivisekciju holivudskog sistema vrednosti, uz to uspevajući da sve vreme bude zabavan i, što je veoma važno, ciničan. Gorak je ovo film, lišen iluzija, ali istovremeno pokreće nihilistički polet koji je toliko jak da povremeno može da podseti na optimizam
Gita Serenji: Odlazak u tamu.
Od ubijanja iz samilosti do masovnog ubistva
prevod Nataša Kampmark
Partizanska knjiga, Kulturni centar Novog Sada, 2023.
„U Hrvatsku, na primer, sada dolaze strani radnici od Pakistana pa dalje i budale ih mlate po ulicama, ni ne pitajući se da je taj čovek možda bio lekar u Pakistanu, šta je on trebalo da napusti da bi došao ovde. Sve zato što on izgleda drugačije, zato što ne razmišljamo kako je tim ljudima“, govori u intervjuu za „Vreme“ reditelj filma „Bosanski lonac“ Pavo Marinković
U zajedničkoj akciji BIA, VBA i MUP su uhapsili trojicu „špijuna“ u Valjevu – inženjere zaposlene u „Krušiku“. Za režimsku pljačku u fabrici oružja niko nikada nije priveden
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!