
Baština
Zašto Narodno pozorište kostime baca na kontejner
Pozorišnim kostima nije mesto na kontejneru. Fotografija koju objavljujemo snimljena je ispred zgrade Narodnog pozorišta
Dejvid Silvijan, Dom sindikata, Beograd, 15. 10. 2007.

U nedostatku dokaza da je i on ikako bio u vezi s Džeri Hol, nekadašnji vođa grupe Japan (koja se više bavila Kinom) došao nam je pod okriljem pokreta Osamdesete tiranišu – Zašto su Ti kose potamnele, druže? Nekada upadljivi plavušan, pametni lepotan i stilista pre nego što nas je Ašok podučio da je to zanimanje, Dejvid Silvijan (David Sylvian, pravim imenom David Alan Batt) je i četvrt veka posle vrhunca svoje slave i te kako/jednostavno elegantan, očuvan i upeglan, ne samo doslovno. Iskusno spiritualan, možda više ne tako težak za saradnju, ali i dalje perfekcionista, na pragu pedesete, dečački smeran, svoje lagano kretanje od roka ka artu nastavlja kao izdanak osovine Lu Rid/Dejvid Bouvi/Roxy Music, ne narušavajući smernice i granice koje oni postavljaju. Kao što su se Japan spretno uklopili u novi talas i gotovo pa ostali zapamćeni kao perjanice novog romantizma, tako je i Dejvid svoju solo karijeru od vrhunca/razlaza matične grupe vodio uzlaznom tangentom, lišivši se komunističkog šika i dekadencije, nabeđenih. Posle koktelčića pompa & poza, na platformi primenjene elektronike produžio je pesmama kojima je atmosfera još uvek malo važnija od ambijenta, a prepakivanje (CD, DVD, digipak…) i obrade grupnih i samostalnih radova održavaju ga u pristojnom poslu. Silvijan je svojevremeno u Jugoslaviji popularisan licencnim objavljivanjem nekoliko LP-ploča grupe Japan i njegovog solo debija Brilliant Trees ‘84. Obnovljena izdanja i kompilacije za preko dve decenije s etiketom Virgin kod nas su dostupne kroz Dallas.
Iz samovoljne lartpurlartističke zabačenosti, Dejvid se posle četiri godine vratio turnejom nazvanom The World Is Everything/Svet je sve, koja – s finim osvetljenjem i apstraktnim pozadinskim projekcijama – prolazi i kroz istočnu Evropu, Zagreb, Beograd i Skoplje. Uz uobičajenu promo – žvaku Poslednji put, program je presek raznih faza njegove karijere s naglaskom na sastavu/projektu Nine Horses (album/pesma Snow Borne Sorrow, 2005) odakle su mu uglavnom i sadašnji pratioci. Agencija Long Play sve češće se dokazuje i gostovanjima zvezda koje ne potiču iz bivše Jugoslavije, pa je i ovo uspešno uradila s Domom omladine Beograda u izgnanstvu – dok se zgrada DOB-a renovira donacijom SAD, iskorišćena je nedaleka a veća dvorana Doma sindikata, koju je po cenama ulaznica od 1200 do 1800 dinara ipak popunilo do 2000 posetilaca značajnog raspona starosti, no vidno i čujno kultna, baš Silvijanova publika. Oduševljene reakcije tokom 80 minuta koncerta pouzdano su rasle u prave ovacije, pa iako je Dejvid jedva izgovorio nekoliko reči preko šturog zahvaljivanja, završio je s dva duža bisa i čak rukovanjem s nekolicinom na rampi!
Kao da je Art Of (All Tomorrow’s) Parties u potpunom zaboravu, Silvijan je stalno sedeo na barskoj stolici, električnu a češće akustičnu gitaru svirajući jedva nešto više nego npr. Bregović u svom Orkestru za SIS. Cela postavka i jeste ličila na unplugged: klavijaturista Takuma Vatanabe najviše je upotrebljavao klavir, Kit Lou u kiltu menjao je električni kontrabas i bas gitaru, Hejden Cizolm saksofon, flautu i klarinet, a za malim kompletom bubnjeva i semplerom sedeo je Dejvidov rođeni brat, Japan-ispisnik i najčesšći saradnik Stiv Džensen.
Kao i sam Silvijanov lagano zagreban bariton, bio je to sasvim prijatan, doteran pop koncert za zahtevniju publiku. Dinamike mu je nedostajalo toliko da bi svaki ne-ljubitelj Dejvida opravdano ustoličio za Princa dosade, no u ovom slučaju melanholija ipak nije isto što i malokrvnost. Međutim, ni euforisanju nema mnogo mesta, ako se podsetimo kako je Japan bio/ostao potpuno derivativan, sekundaran, pa je tako i preterivanje veličati Silvijana kao umetnika. Njegovi eksperimenti odvijaju se u sigurnosti hobi-laboratorije, ali ništa ne fali ni kad si kvalitetan post tehnološki trubadur.

Pozorišnim kostima nije mesto na kontejneru. Fotografija koju objavljujemo snimljena je ispred zgrade Narodnog pozorišta
Nova sekretarka kulture Grada Beograda Jelena Medaković, najavljuje promene atmosfere u kulturi ove „ove nezgodne godine“, i smatra da treba pomoći Bitefu i Festu da ostanu veliki festivali

Sa smanjenim budžetom za 25 odsto, bez konkursa Grada i Ministarstva kulture, Udruženje primenjenih umetnika ULUPUDS i njegova galerija „Singidunum“ su na ivici opstanka. „Solidarnost. Umetnost nije sama“ naziv je izložbe kojom pokušavaju da izađu iz krize

Posle zaposlenih u Narodnom pozorištu, i šest filmskih udruženja zahtevaju da ministar Selaković podnese ostavku. Poslali su mu pismo sa tri pitanja

Istorijska godina Bitef festivala, u kojoj se odlučuje njegova sudbina, bliži se kraju. Već sad je jasno zašto je došlo do najveće krize ovog evropski važnog festivala, i ko je njen autor
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve