U prošlom broju "Vremena" Dejan Anastasijević je hladno i faktografski, uz mnogo uzdržavanja, ispričao šta se sve desilo i šta se sve nije desilo za šest meseci od kada su mu na prozor stavili dve aktivirane bombe, od kojih je jedna eksplodirala. Onda je nastalo naglo uzbuđavanje (adv. Srđa Popović) među radikalima i njihovim saradničkim vezama, kojom prilikom je palo mnogo uvreda, kleveta i teških reči. Druga pomenuta strana, Jovica Stanišić i njegova nevladina organizacija SDB, nisu se, međutim, uzbuđavali: oni su po ko zna koji put uzeli bolovanje, kao i svaki put kad stvari zaguste
ŠOK I ZAPREPAŠĆENJE POSLE NAPADA: B. Tadić i D. Anastasijević
U ovakvim neprijatnim situacijama teške reči slabo pomažu. Posle prošlonedeljnog teksta Dejana Anastasijevića („Ko mi je stavio bombe na prozor“; „Vreme“ br. 876 od 18. oktobra), nastalo je ono što Piroćanci lepo zovu „nož vadenje i majku psovanje“ u Srpskoj radikalnoj stranci i pratećoj medijskoj podršci. Tako nervozna reakcija („A zašto ste nervozni?“; Aleksandar Vučić kad ga pritisnu argumentima) ima svoje poreklo u već dovoljno objašnjenim vezama Srpske radikalne stranke i paravojnih formacija koje su ubijale i pljačkale u ratovima 1991–1999, a na koje je veze nedavno ponovo ukazao i tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević. G. Vučić gorko se žalio na „pritiske“ Haškog tribunala na Ljubišu Petkovića da sada svedoči o onome o čemu je 1993. otvoreno govorio za medije kao glavna operativna veza između prof. dr Vojislava Šešelja, Državne bezbednosti i Vojske, a u poslovima slanja radikalskih dobrovoljaca na ratišta još od 1991. Jeste Ljubiša bio u svađi sa Vojom, ama su se pomirili, nego Tribunal to nikako da shvati, kaže Vučić. E, sad: kakve sve to ima veze sa Dejanom Anastasijevićem?
Ima, jer da nema – radikali bi ćutali. Nego, idemo redom, hronološki.
Pre svega, u svom svedočenju pred Tribunalom u Hagu, a na suđenju Slobodanu Miloševiću (oktobar 2002), Dejan Anastasijević citirao je izjave Vojislava Šešelja, date u itervjuima, da je svoje dobrovoljce slao na ratišta po nalogu Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Tada prof. dr Vojislav Šešelj još nije bio na optužnici, pa se preko toga prešlo, da bi se Voja setio tek u knjizi ZločinačkipapaikurvadelPonte ili kako se to već zove – kad je bilo kasno.
Kad je Dejan Anastasijević u svom članku od prošle nedelje naveo da je gđi Jadranki Šešelj Tribunal uskratio posete bez nadzora jer je nosila spiskove svedoka optužbe za Beograd, nastalo je uzbuđavanje. Taj tekst izašao je 18. oktobra, a već u vikend dvobroju „Pravde“ (20–21. oktobar) Jadranka Šešelj najavljuje „Tužiću tog psihopatu“, tj. Dejana Anastasijevića: „Taj čovek me je predstavio kao nekog teroristu… Strašno je šta taj čovek radi zbog publiciteta“ i u tom pravcu, jer da je tako ugrozio njenu decu; kao da je Jadranki pukla bomba na prozoru zbog Dejana Anastasijevića. Tome se pridružila i neizbežna „TV Alapača“ iz istog broja „Pravde“: „Pošto policija nije uspela da reši bombardovanje stana novinara-policajca, on je to rešio sam. To mu je Voja preko žene poslao kašikaru da ovaj ne bi pušikario na sudu.“ Pa su onda Dejan Anastasijević i Miloš Vasić izjednačeni iz nekog razloga sa Oliverom Dulićem kao kandidati „za dugogodišnju vremensku kaznu“, jer da se „sva trojica“ „sada nalaze na ivici Anastasijevićevog simsa za koga se pokazalo da nije tako siguran“, ali nema veze – „potrebna im je stručna lekarska pomoć… U zatvorskoj bolnici“. Lepo, odmah nam je lakše: nismo zlikovci, nego psihopate, sva trojica.
Za „Anastasijevićev sims“ znamo od aprila da „nije tako (a kako „tako“?) siguran“ i upravo o tome je reč – o bombama, a ne o zatvorskim bolnicama.
Odmah u četvrtak, kad je „Vreme“ izašlo, Aleksandar Vučić je sa uobičajenom rutinski hinjenom indignacijom izjavio da će „Jadranka Šešelj u najkraćem roku podneti tužbu protiv Dejana Anastasijevića i lista ‘Vreme’“, koristeći uobičajene ružne reči kao što je „ološ“. Kraj jedne vesti o tome iz „Pravde“ malo zbunjuje, jer glasi: „Generalni sekretar SRS kaže da bi Sekretarijat ponovo po nalogu tužilaštva doneo odluku da supruga i porodica nemaju pravo da posećuju Vojislava Šešelja.“ Da li je Sekretarijat doneo odluku? Ili bi je doneo, ako već nešto? Uostalom, kao što ćemo videti, to je nevažno, osim što je nepismeno i nelogično. Uzgred, izveštaj o toj konferenciji za štampu od četvrtka pojavio se na veb-sajtu SRS-a u petak, ali je već u subotu bio sklonjen i nema ga više: pojela maca.
Da je došlo do neke smetnje u saradničkim vezama postalo je jasno u ponedeljak 22. oktobra uveče u jednoj emisiji na TV Most u kojoj je gostovao narodni poslanik SRS-a Zoran Krasić, od ranije poznat čitaocima. G. Krasić je tada rekao da je 19. septembra 2006. Sekretarijat Tribunala u Hagu doneo odluku da Jadranki Šešelj zabrani posete bez nadzora Voji Šešelju, jer da je ona prilikom njihovog prethodnog takvog susreta odnela u Beograd spisak od osam svedoka optužbe, među kojima su i Dejan Anastasijević i Jovan Dulović, obojica novinari „Vremena“. Voja Šešelj se žalio, tvrdeći da nikakav zvanični spisak svedoka još ne postoji, a sudsko veće je u svojoj mudrosti tu odluku onda ukinulo. Toliko o posetama i spiskovima.
Jedini odgovor one druge ekipe koju je Dejan Anastasijević u svom članku pomenuo, Stanišićeve, bio je predvidiv: „Kurir“ je u utorak 23. oktobra objavio da je Stanišić teško bolestan i na VMA – kao i obično. Na temu krajnje neprijatne koincidencije o kojoj Dejan Anastasijević piše – da mu je bomba pukla baš nekako kad su Stanišićevi advokati obavešteni da će on biti svedok protiv njega, Jovice, a on, Dejan, nije bio obavešten – ni reč nigde. Nevladina organizacija Jovice Stanišića, SDB, očigledno je pametnija od aparata SRS-a, pa ćuti, dok ovi balegaju o „pravim i verbalnim bombašima“, pri čemu je Dejan Anastasijević „verbalni bombaš“ kome je prava bomba pukla na prozoru.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nedelja iza nas deluje kao uvod u poslednju fazu kuvanja kosovske žabe. Šta se saznalo prethodnih dana? Ima li Srbija “crvene linije”? Gde je napravljena najveća greška? Koliko je kosovske Srbe, u kombinaciji sa proračunatom tišinom vlasti, koštalo busanje predsednika u grudi i hvalisanje da će ih Beograd zaštititi po svaku cenu? Koliko ih je koštala podrška Srpskoj listi i ćutanje na pogrešne poteze srpske države? Ponovo se čuje ono – a šta sad? Problem je što svaki put kada se to pitanje postavi, obično kao reakcija na još jednu akciju kosovskih vlasti usmerenu protiv srpske zajednice, istovremeno mogućih i konstruktivnih odgovora sve je manje. Korak po korak
Šta god da je bila suštinska svrha Vulinove posete Moskvi, ona se po Vučića nije završila onako kako je želeo. Vulinov zadatak je valjda bio da ovom posetom demonstrira daljnju bliskost Srbije i Rusije. Umesto toga, Vučić je kao rezultat sastanka Vulina i ruskog predsednika dobio šamarčinu od Putina, koji ga je pozvao da prisustvuje samitu BRIKS u Kazanju
Istraživanje NSPM
11.septembar 2024.Đorđe Vukadinović i istraživački tim NSPM
Za dva meseca intenzivne režimske kampanje procenat protivnika Rio Tinta je sa 55,5 porastao na skoro 60 odsto. A opao je – doduše, neznatno – i broj pristalica projekta “Jadar” (na ispod 25 procenata od ukupnog broja izjašnjenih). A na pitanje ko će imati najveću korist od eventualnog otvaranja rudnika litijuma, samo 21,7 odsto ispitanika reklo je da su to “građani Srbije”, dok ukupno skoro tri četvrtine smatra da će najveću korist imati Rio Tinto, Nemačka i “sadašnja vlast”
Ko se usudio da nezakonito prisluškuje inspektore za borbu protiv droga koji su otkrili Jovanjicu i uhapsili Koluviju, kao i da takve razgovore iz nezakonitog prisluškivanja poturi među dokaze u postupku protiv njih
Ako se zaista uvede obavezno služenje vojnog roka najviše će se radovati vlasnici kafana i šatora - eto njima posla oko ispraćaja. Što se svih drugih tiče – isuviše je nedorečenosti u predlogu koji je na stolu, kao da se grupa neukih malo poigrala sa Vojskom Srbije
Od tri koraka koja je ministar kulture Nikola Selaković najavio u cilju vraćanja upotrebe ćiriličkog pisma, jedan je besmislen, drugi štetan, a treći nije ništa novo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!