Priča o zlu i slučajnosti

Dva dana nakon sedamdeset treće godišnjice rođenja Danila Kiša, dvojica njegovih „rođaka“ trijumfovali su u noći dodjele Oskara. Kažem rođaka jer njihova prezimena „pamte“ istog pretka: Arona, Mojsijevog starijeg brata, onoga što je s riječima bio mnogo vještiji od brata-proroka. Hebrejska riječ kohein označava kohanite, Aronove potomke, a ista je riječ u različitim ortografijama prisutna u prezimenima Eduarda Kona (Kohn), Danilovog oca, koji je svoje prezime „mađarizovao“ u Kiš (otac Đerđa Konrada se, usput budi rečeno, takođe prezivao Kon i takođe je „mađarizovao“ svoje prezime, ali, eto, na drugi način), Leonarda Koena (Cohen) te braće Džoela i Itana Koena (Coen).

Stariji od braće Koen, Džoel, rođen je 29. novembra (na Dan Republike!) 1954. godine u Mineapolisu, savezna država Minesota. Džoel ima i middle name koje se u javnosti vrlo rijetko spominje, a koje ga također „veže“ s Kišom; srednje je ime – Danijel. Itan, mlađi brat, rođen je u istom gradu (nepune) tri godine kasnije – 21. septembra. Roditelji su im radili kao univerzitetski profesori, a braća su se još u djetinjstvu, kao u prologu kakvog biografskog filma, igrali s kamerom.

Braća Koen 1984. godine snimaju Krvavo jednostavno, svoj prvi dugometražni igrani film i jedan od najboljih debija u istoriji svjetske kinematografije. Od prvog filma su radili kao tandem, makar se sve do njihovog (zasad) posljednjeg filma uvriježilo da režiju formalno potpiše Džoel, produkciju Itan, a da scenarij potpisuju zajedno. U vizuelno fascinantnoj priči o ljubavnom trouglu u postmodernističkom noir–revisited ključu briljirala je Frensis Mekdormand, buduća supruga starijeg brata, i glumica koja je u filmovima Koenovih odigrala najbolje uloge u životu, između ostalih i onu za koju je dobila Oskara za glavnu žensku rolu (film Fargo).

Tri godine kasnije braća snimaju svoj drugi film – bizarnu komediju Arizona junior. Ako bismo proširili paralelu s Kišom, mogli bismo kazati da prva dva filma Koenovih nagovještavaju dva kolosijeka njihove filmografije, na sličan način na koji Kišov opus simbolički određuju Mansarda i Psalam 44. Svi filmovi braće Koen mogu se (približno) smjestiti u dvije kategorije: postmodernistički noir i bizarna komedija, s tim što u nekoliko filmova možemo prepoznati elemente oba „koenovska“ žanra. Milerovo raskršće (1990), Fargo (1996), Čovjek koji nije bio tamo (2001) i Nema zemlje za starce (2007) spadaju u noir ladicu; Barton Fink (1991), Mister Hulahop (1994), Razvedi me, zavedi me/Intolerable Cruelty (2003) i The Ladykillers mogli bismo prozvati bizarnim komedijama; dok Veliki Lebovski (1998) i O, brate, gdje si? (2000) na specifičan način spajaju noir i komediju. Svaki film braće Koen ima prepoznatljiv duh mjesta i svaki je također period piece: geografija za njih nikad nije puka kulisa, protagonisti su obilježeni i mentalitetom i akcentom; isto tako, u njihovim su filmovima jasno prepoznatljive „decenijske epohe“ vremena radnje, hoću reći – bilo da se film dešava u tridesetim ili u osamdesetim godinama dvadesetog vijeka, to se vidi iz svakog kadra.

Nema slabog filma u opusu braće Koen, no ipak postoje vrhunci. Među njih zasigurno spadaju: Fargo – filmski povratak u rodnu Minesotu, komad zimskog crnila u kojem, kao u onom famoznom Marfijevom zakonu, čim stvari mogu krenuti loše, one i krenu loše; Veliki Lebovski – veličanstvena himna individualizmu u isto je vrijeme i jedan od najsmješnijih filmova devedesetih i napušeni omaž Rejmondu Čendleru; O, brate, gdje si? je Uliks braće Koen, u kojem se, sasvim prirodno, glavni junak i zove Uliks – ova je Odiseja sa američkog juga, za razliku od Džojsove dablinske, izuzetno pristupačna, makar je u oba slučaja odnos spram velikog uzora podjednako labav; u Čovjeku koji nije bio tamo bricu-ubicu neće spasiti ni Hajzenbergov princip neodređenosti, makar će njegov advokat i za to hvatati – riječju black and white triler sa filozofskom pozadinom.

Ipak, zahvaljujući oskarovskoj žetvi od 24. februara (najbolji film, najbolja režija, najbolji adaptirani scenario, najbolji sporedni glumac), Nema zemlje za starce zasigurno je najuspješniji film braće Koen, ako čak i nije, kao što po mnogima jeste, najbolji. Snimljen po istoimenom romanu čuvenog američkog pisca Kormaka Mekartija, Nema zemlje za starce je istovremeno i vjerna ekranizacija odličnog književnog predloška i novi dokaz originalnosti braće Koen te osebujnosti i samosvojnosti njihovog autorskog svijeta.

Mekartijeva inspiracija za naslov je, naravno, literarna: riječ je o slavnoj frazi (no country for old men) iz prvog stiha jedne od najljepših pjesama Vilijema Batlera Jejtsa – Plovidba za Vizantiju. A opet, kako je primijetio prinstonski profesor Majkl Vud u eseju o filmu braće Koen i Mekartijevom romanu, i film i knjiga više nego na Jejtsa „vuku“ na Džozefa Konrada, tačnije na njegovo Srce tame.

Nema zemlje za starce je, naime, priča o zlu i o slučajnosti. Puka slučajnost pokreće slijed zbivanja u filmu, a slučajni udes (engleska riječ accident ovdje je dvojako adekvatna) obilježit će i svršetak. Nema sretnog kraja, nema utjehe, nema čak ni prešućivanja kao u Srcu tame. Ako neko u ovoj priči i ima sreće – to je onaj zli, ako tu uopšte možemo govoriti o sreći.

Između Teksasa i Meksika, u surovom pejzažu i među surovim ljudima, jedan čovjek, kao kakav junak Dostojevskog, u novcu traži spas. Umjesto spasa – stiže zlo. Šerif pak ovdje biva više ombudsman, nego garikuperovski superjunak. Taj šerif zna da mu budućnost ne pripada.

I saw the future, brother, it is murder – pjeva u pjesmi o budućnosti Leonard Koen, a braća bi se, po svoj prilici, složila.