Iz nekog razloga prošlonedeljni NIN pomenuo je "Vreme" kroz jednu zlonamernu i opasnu aluziju, u nadi da su svi zaboravili šta se sve zbivalo sa živopisnom karijerom bivšeg engleskog špijuna Ričarda Tomlinsona. Taj britanski Aleksa Žunić nije se proslavio u službi, pa je onda napisao knjigu koja je nakratko izazvala buru u čaši vode i onda bila zaboravljena – sve dok se NIN nije setio
„KONSPIRATIVNI SUSRET“: Železnička stanica u Beogradu
U NIN-u od 6. marta 2008, na strani 25, u članku koji se bavi planovima britanske obaveštajne službe da likvidira nekoga u Srbiji, autor Slobodan Ikonić piše i sledeće: „Na Tomilsonovom spisku nema imena ‘domaćih saradnika’, sem jednog opisa u knjizi, kada govori o svom dolasku u Beograd, posle obavljenog posla u Bosni. Sa konspirativnim imenom i opremljen novinarskom legitimacijom, u Beograd je stigao vozom iz Budimpešte, a na željezničkoj stanici sačekao ga je kolega iz beogradskog nedeljnika ‘Vreme’.“ Ikonić ne objašnjava dalje ništa.
Hajdemo sada lepo iznova, od početka: čovek se zove Ričard Tomlinson, a ne „Tomilson“; služba je Secret, a ne „Sekret“ IntelligenceService; nedeljnik „Vreme“ se u njegovoj knjizi Velikiprelom ne pominje u takvom kontekstu, a ni „kolega“ za koga ostaje nejasno da li je „kolega“ novinar – ili „kolega“ špijun. Zaključak je da Slobodan Ikonić engleski ne zna, knjigu nije čitao, nego mu je neko servirao nekakav polupismeni „presek“ neke Službe ili neke njene frakcije za crnu propagandu, nekog „Laufera“, kao i do sada.
Mi smo se u „Vremenu“ prisećali danima, ali niko nikada nije na željezničkoj stanici dočekivao nekoga ko se (kaže sam Tomlinson) predstavljao kao novinar londonskog „Ekonomista“. Uostalom, „Ekonomist“ je imao redovnog dopisnika u Beogradu, poznatog novinara Tima Džudu, bez koga poseta kolege iz Londona ne bi prošla, niti je bila praksa poznatog londonskog nedeljnika da svog dopisnika mimoiđe.
Da se NIN malo potrudio, našao bi mnogo iscrpniju i istinitiju priču o balkanskim avanturama Ričarda Tomlinsona u knjizi Tima Maršala Igrasenki (Samizdat B92; Beograd 2002; str. 165–166). Naime, u svojoj knjizi Tomlinson tvrdi da se u Beogradu (to je neka 1993-1994), praveći se da je novinar „Ekonomista“, našao u nekom kafiću sa „Zoranom Obradovićem“. Sasvim pogrešno ga je opisao – kako ćemo sad videti – i nije mu se dopao, a „šesto čulo“ ga je upozorilo da pobegne iz Beograda glavom bez obzira. Nije bilo „šesto čulo“, nego je bio Zoran Kusovac (tada reporter SkyNewsa), koji je posle Timu Maršalu ispričao šta se zapravo desilo. Ukratko: Tomlinson je Kusovcu ponudio da „sarađuje“, a ovaj je to shvatio kao pisanje za „Ekonomist“; ne, nego za Intelidžens servis, rekao je Tomlinson, a Kusovac ga je oterao od stola (rečima „Andnowfuckoff!“), sa veoma uverljivom pretnjom da će ga prijaviti ako u roku od tri sata ne napusti Beograd.
Ispostavilo se da Beograd i Zoran Kusovac nisu bili jedini primeri nezgrapnog pristupa i teške ruke Ričarda Tomlinsona: taj britanski Aleksa Žunić, koji samo što nije delio one vizitkarte, prvo je u Sarajevu probao da regrutuje poznatog tamošnjeg novinara, pokojnog Mensura Čamu, koji ga je odbio i upozorio druge kolege na njega.
Onda je početkom 1993. došao u Beograd i telefonirao Srđanu Kusovcu (Zoranovom bratu; od svih ljudi!) sa predlogom da se vide u bašti hotela „Moskva“. Nije se predstavio kao novinar, siguran je Srđan, ali je zato odmah predložio saradnju sa britanskom obaveštajnom službom. Srđan ga je hladno odbio, platio svoj račun i otišao.
Teren bivše Jugoslavije u britanskoj je službi smatran kao nezahvalan. U svojoj poznatoj knjizi Samozabritanskeoči (UKEyesOnlyAlpha) koja se smatra za neslužbenu noviju istoriju MI6, Mark Urban navodi reči jednog analitičara koji je obrađivao sirove izveštaje agenata sa terena: „Problem je na Balkanu to što previše ljudi previše priča, tako da smo imali mnogo obaveštajnih podataka, ali i problem odvajanja žita od kukolja.“ Verovatno stoga su i poslali Tomlinsona, koji nije bio baš najoštriji nož u fioci. Uskoro su se njegovi odnosi sa Službom pogoršali, kažu zbog ambicije: otišao je i iz Australije napisao knjigu Velikiprelom, koja i danas pada pod udar Zakona o službenoj tajni u Britaniji. Glavni razlog bio je to što je objavio imena 116 operativaca MI6 širom sveta. Od balkanskih igrača tu je jedino važan Entoni Monkton, uostalom odranije poznat kao deklarisani oficir za vezu britanske obaveštajno-bezbednosne zajednice u nekim ovdašnjim državama, uključujući i SR Jugoslaviju. Neki tadašnji kontraobaveštajci iz Državne bezbednosti kažu za „Vreme“ da Tomlinsona nisu primetili u tom periodu. „Ma, to je neki njihov Boža Spasić“, rekao nam je jedan od njih.
Pitanje je sada: zašto je NIN našao za shodno da uvede „Vreme“ među „domaće saradnike“ Intelidžens servisa, a bez ikakve osnove za to i prilično izvan konteksta priče o planiranim atentatima, onako, usput? Tomlinson je mogao da izmisli svašta, kao što je izmislio priču o „Zoranu Obradoviću“ i „šestom čulu“; mogao je da izmisli i da je imao „domaćeg saradnika“ u „Glasu divljine“ iz Teslića. Da li bi i tada NIN to preneo zdravo za gotovo? Sve se nekako čini da je i ovo bio doprinos hajci na „izdajnike“, skarednom sportu koji je kulminirao pre skoro deset godina, kada su ona tri lažljiva falsifikatora, Voja Šešelj, Ratko Marković i Milovan Bojić, izmislili „tajni dokument“ CIA – ili ste i to zaboravili?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!