Ko ubija po Zagrebu i zašto

Činjenice su, nažalost, krvave i nesporne: medijski izdavač Ivo Pukanić i šef marketinga zagrebačkog „Nacionala“ ubijeni su prošlog četvrtka predvečer, 23. oktobra, u dvorištu redakcijskog parkirališta u centru Zagreba, nakon što je aktiviran eksploziv skriven kraj motocikla u trenutku kad su Pukanić i Niko Franjić bili blizu Pukanićevog parkiranog „lexusa“, ili čak već sjeli u taj automobil.

Hrvatska policija, do trenutka pisanja ovog teksta (utorak navečer), privela je tridesetak ljudi koji su po nekom osnovu sumnjivi ili bi mogli (po vještini postavljanja eksplozivnih naprava) imati neka saznanja o atentatu, a usput je javnosti podastrijela i nekakav foto-robot koji kao da je izašao iz stripa o Kortu Maltezeu u najboljem slučaju, ili bolje Alana Forda, na osnovu kojega bi se po njihovom moglo uhvatiti barem posljednju kariku zločina, osobu koja je dovezla „eksplozivni motocikl“ u dvorište „Nacionala“, ili pak osobu koja se trkom udaljila s tog područja nakon eksplozije i evidentne smrti dvojice ljudi.

Sve ostalo je danas, gotovo tjedan dana nakon atentata, službena nepoznanica, jednako kao što je i dalje nerazriješeno ubojstvo kćerke zagrebačkog advokata Zvonimira Hodaka (i važne potpredsjednice hrvatske Vlade za vakta Franje Tuđmana Ljerke Mintas Hodak), mlade advokatske pripravnice Ivane, koja je ubijena desetak dana ranije u haustoru roditeljskog stana.

PUKI: Ivo Pukanić, za prijatelje i poznanike Puki – za razliku od „kolateralne štete“, ubijenog Franjića, po svemu sudeći čovjeka bogate biografije koji je tek u posljednje vrijeme odlučio život nastaviti, nakon Amerike i Čilea, u rodnoj Hrvatskoj – od samih svojih profesionalnih početaka, u najmanju ruku je koloritan lik. Stipendista Titovog fonda, sin siromašnih roditelja, početkom 90-ih se počeo probijati u medijski svijet najprije slikanjem misica i ostalih curica koje su sebe vidjele na estradi, da bi sredinom 90-ih s grupom ambicioznih novinara i urednika osnovao tjednik „Nacional“. Te su novine, ne može se osporiti, u jednom svom razdoblju napadale tuđmanizam i režim Velikog Vođe Franje, sve do trenutka kad su originalni osnivači – izigrani ili odustali – izašli iz priče i stvar prepustili dotad svima samo simpatičnom i pomalo uzletjelom Pukaniću. Do danas se ne zna tko je od dotadašnjih vlasnika (među kojima su znana imena poput Denisa Kuljiša, Jasne Babić i još ponekoga) otkupio vlasništvo (mjereno inicijalnim ulogom od koje hiljade maraka), ali upućeni pretpostavljaju da je to bio jedan od Tuđmanovih bankara iz Dubrovačke banke, koja je nakon tajkunskog vremena propala, noseći u „ropotarnicu povijesti“ i sve vinovnike velike pljačke Hrvatske koja se odvijala tih godina.

Pukijev „Nacional“ bio je tih godina i na braniku demokracije u Hrvatskoj: on demaskira tuđmanizam i publicira silne afere, postaju mu bliski i „odemokraćeni“ Mesić i ostali dotle nepodobni likovi sa hrvatske scene, a našao se tu i poneki tekst o notornim ratnim zločinima koji su dotad bili, po tumačenju predsjednika Vrhovnog suda Vice Vukojevića, nepojamni jer „Hrvat u obrambenom ratu ne može počiniti zločin“ (a kamoli ratni). U godinama nakon tih, međutim, „Nacional“ je svrstavan uglavnom u glasilo „druge Hrvatske“, one kriminalne, koja je kulminirala neuspješnim procesom protiv kriminalne skupine 1999. godine, te navodne hrvatske mafije začinjene zvučnim imenima. Nekih imena u koja se kleo, poput tate Hrvoja Petrača i trojice sinova, od kojih je jedan i osuđen za otmicu sina svog navodnog suparnika, generala Tomislava Zagorca, pa još nekih, Puki se nikad nije odrekao. Čak ni u trenutku kad je, nedavno, Zagorec – kojega optužnica (kažu: klimava!) tereti za „mažnjavanje“ dijamanata kojima je trebala biti naoružana Hrvatska tokom 90-ih – izručen iz Austrije Hrvatskoj, niti kad je Petrač, izručen iz Grčke po hrvatskoj potjernici, pisao pisma u kojima je hrvatskog premijera nazivao „smranaderom“, a koja je njegov drug Puki uredno objavljivao.

Teško je prosječnom čitaocu objasniti bez mnogo faktografije lik i djelo Pukijevo, ali dodajmo još ovo: nesporno je bio odličan fotograf razgolićenih cura koje su težile međunarodnoj karijeri; nesporno niti jedan tekst kojega je napisao nije mogao biti odštampan bez priličnog truda redaktora i nesporno je da je Hrvatsko novinarsko društvo bilo impresionirano njegovim intervjuom s odbjeglim haškim bjeguncem, generalom Antom Gotovinom 2003. godine, pa mu je dodijelilo i godišnju nagradu, bez obzira na postojanje sumnji da je intervju bio čak i izmišljen. Možda i nije, ako osumnjičenom ratnom zločincu, kao javnost, povjerujemo: Gotovina je iz Sheveningena ovih dana poslao telegram sućuti zbog Pukanićeve smrti.

FAKTI: Pukanićev javni život posljednjih su (mnogo) mjeseci obilježile mnoge afere: od spomenutog generala Zagorca, privilegiranog uvoznika ilegalnog oružja, čovjeka koji je od ne-zna-se-kako proizvedenog generala dogurao do osumnjičenog za makinacije državnim dijamantima. Dijamanti, po nekima (saborski zastupnik Damir Kajin), potječu iz vremena tzv. NDH, od pomorenih Židova, i navodno ih je, po nekim izvorima, Crkva U Hrvata iz trezora izvadila da bi se Hrvatska mogla naoružati. A Zagorec je bio taj veliki hrvatski trgovac oružjem.

Njegov najprije prijatelj, a potom dušmanin, bio je Hrvoje Petrač: hrvatski tajkun koji je od malog socijalističkog lika koji je živio „po mjeri čovjeka“ došao do tajkunskog položaja: nema što u Zagrebu i okolici nije kupio, a u kultnom kafiću „Čarli“ (gdje i predsjednik Mesić dolazi na „kavu s građanima“ subotom) i danas, kad dobije slobodan robijaški vikend, ustaju u stav mirno na njegovu pojavu.

Njegov sin nedavno je, u januaru ove godine, taman izašao iz zatvora gdje je gulio kaznu zbog otmice Zagorčevog sina; jednom izvoru „Vremena“ je tada izjavio: „Puki je pička koja neće dugo.“ Našem izvoru tada je to zvučalo više kao objektivna procjena nego kao prijetnja.

U to vrijeme, Puki je i dalje bio u žiži javnosti: svoju ženu – s čijim je kapitalom započeo biznis (njena majka je bila ozbiljna birtašica u Njemačkoj i voljela je zeta) – spremio je u psihijatrijsku ustanovu, po svemu sudeći zloupotrebom i poznanstvima s „onima s kojima treba“. U toj je sramnoj priči sudjelovala maltene cijela država, od novinara do političara, ali i boraca za ljudska prava, pa su se tad posvadili i bivši i tadašnji čelnik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski i Ivo Banac; jedan je vjerovao više Ivi Pukaniću, drugi njegovoj supruzi Mirjani Pukanić, a javnost je ostala kako-tko, čak i nakon što je Pukijeva Mirjana – nakon svih strašnih i javnih drama – otišla u sigurnu kuću, u kojoj je i danas.

TEORIJE: Pukanić je u aprilu ove godine tvrdio da je pokušan atentat na njega i malo tko je u to povjerovao. Usprkos brojnim čudnim detaljima navodnog atentata, danas nakon stvarne njegove nasilne smrti mnogi u Hrvatskoj kažu: „Izvini, Puki, što ti nismo vjerovali.“ Tko god što mislio o toj njegovoj storiji (a kažu da ni policija nije ozbiljno shvatila njegove strahove i slutnje), ima nešto što povezuje tadašnji navodno neuspjeli i danas stvarni atentat na Ivu Pukanića: tad je on sam „targetirao“ navodne dilere kokainom njegove psihički „zabludjele“ supruge, danas – nekoliko dana nakon atentata – to čini redakcija „Nacionala“.

Javnosti su u prvom broju tog tjednika izdatom nakon ubojstva svog glodura, ovog utorka, podastrli tri teze: najvjerojatniju, ubojstvo je naručila supruga koja je dužna svojim dilerima, sve ne bi li naslijedila njegovu imovinu, pa ih isplatila, a svi koji su ga prije nekoliko mjeseci označavali kao obiteljskog nasilnika „okrvavili su ruke“ (slijede zvučna novinarska imena u „Nacionalovom“ tekstu). Nema, međutim, činjenica koje to podupiru, jer Pukanićeva supruga (ročište za razvod trebalo se odigrati koji dan nakon što je on mučki ubijen u atentatu) po pisanju istog tjednika nema nikakve imovine, osim eventualno stana u zagrebačkoj Ilici uknjiženoga na njeno ime prije no što se njena pokojna majka odlučila svu svoju imovinu ostaviti unuci, Mirjaninoj i Ivinoj maloljetnoj kćeri. Kad je o „Nacionalu“ riječ, u čijem je kapitalu navodno i Mirjanin novac, pitanje je da li je Ivo Pukanić prodao sav svoj udio, ili mu je ostalo još 25 posto dionica, koje bi ona po toj teoriji dijelila sa svojom kćerkom na ravne časti.

Teorija koja je odmah ocijenjena kao skroz blesava jest ona po kojoj je u cijeloj priči srpski element: onaj isti Sretko Kalinić, kojega ovdje u Srbiji terete bar dvije 35-godišnje zatvorske kazne (atentat na premijera Zorana Đinđića i presuda „zemunskom klanu“), teško da je – po podacima MUP-a Srbije, ali i bratskog MUP-a Hrvatske – sjeo na onaj motor i lično nadzirao Pukanićevo umiranje.

Ta je teza, kao i ona iduća – da je u cijelu stvar upetljan Stanko Cane Subotić – neosnovana, kako se sada čini. Najlakše je okriviti Srbe, odnosno srpske kriminalne klanove, kao da u Hrvatskoj takvih „umjetnika“ nema; a ima ih onoliko. Priča o Subotiću potječe iz sasvim drugog miljea (videti okvir) i to da su Pukanića ubili neki „drugi“, duhanska mafija, bivša supruga, novinari koji mu nisu vjerovali (na kraju krajeva) i tko zna što još, samo vjerno odražava priču u kojoj se Hrvatska kao država i društvo danas nalazi.

Ta je država, naime (kao i ostale nastale na razvalinama bivše Jugoslavije), otpočetka sama organizirala kriminalne tokove i organizacije, u koje su oni-koji-znaju upetljavali sve koje su mogli, od ministara do novinara. Ta ista hrvatska država početkom 90-ih slijedila je politiku pravih i krivih krvnih zrnaca, pa je iz policije, sudstva i tužilaštva (i svega ostalog, što nije bitno za ovu priču) izbacila sve koji joj nisu po mjeri. Tako je iz tužilaštva, na primjer, izletio jedan Toni Nobilo ili Čedo Prodanović: kad su se godinama nakon toga našli u procesu „zločinačkoj organizaciji“, ispostavilo se da je jedna od tužiteljica bila prisna mafijaška kuma, da su ti isti mafijaši bili proizvedeni u društveni krem i elitu, a da su Nobilo i Prodanović kao jedini profesionalci jedini bili u stanju svoj posao obaviti onako kako treba.

Ubijeni Pukanić je, u svojoj posljednjoj kolumni objavljenoj u „Nacionalu“, napisao da je u Hrvatskoj, zahvaljujući medijima, posrijedi „kolektivna nacionalna paranoja od nekakve mafije“. U istom broju, za Ivanu Hodak – kćerku advokata spomenutog generala Zagorca, koja je bila u ljubavnoj vezi s advokatom Hrvoja Petrača, Pukijevog prijatelja – napisano je, ničim izazvano, da je bila žrtva pljačkaša, a ne mafije.

Jako je zanimljivo da je automobil „lexus“ vozila ubijena Ivana Hodak, kao i potom ubijeni Ivo Pukanić; u posljednjem broju „Nacionala“ kojega je potpisao Pukanić, objavljena je fotografija njenog „lexusa“, koji – po pričama koje se valjaju po hrvatskim portalima i medijima – košta sto hiljada eura, bez PDV-a.

Otac ubijene Ivane možda je imao, u svojoj uhodanoj advokatskoj kancelariji, novac za taj automobil. Ivo Pukanić ubijen je pokraj svog „lexusa“, a otkud to njemu, koji je ove godine kupio i kuću na zagrebačkom Ribnjaku po cijeni od osam i pol milijuna eura, nitko nije pitao.

A možda je i u tim ciframa i poreskim začkoljicama, u koje je utkan državni kriminal koji traje dva desetljeća, rješenje zagonetke tko je ubio tu zlatnu djecu hrvatske budućnosti.

I možda upravo zbog toga odgovore na pitanja tko je ubio Ivanu Hodak i Ivu Pukanića nećemo dobiti.

Auto-bombe

Po saznanjima hrvatske policije, Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su daljinski aktiviranim uređajem od oko 2 kg plastičnog eksploziva PEP-500. Metod aktiviranja još nije poznat, ali tu nema mnogo načina. Delovi štampe licitirali su i do 5 kg, ali bi u tom slučaju učinak bio znatno razorniji. Drugi su odmah ustvrdili da eksploziv potiče iz Srbije, ali je opštepoznato da je bivša JNA ostavila po teritoriji bivše SFRJ stotine tona tog eksploziva bez ikakve evidencije i zaduženja, tako da ga ima na svim crnim tržištima.

Takav se uređaj dade aktivirati iz daljine na više načina. U moderna vremena preferira se infracrveni daljinski upravljač (kao za televizore), ali je on donekle rizičan zbog mogućnosti da neko u blizini ima isti takav. Omiljeni način je mobilni telefon, ali on zahteva malo veću stručnost u koju ne bismo ulazili. Recimo samo da ima načina da se mobilni telefon podesi tako da eksplozivnu napravu aktivira samo i isključivo na poziv ili SMS poruku sa jednog broja. Daljinsko opaljenje daje počiniocu tu prednost da sam bira trenutak eksplozije, za razliku od drugih metoda (mehaničkih, jevtinih i jednostavnih) kod kojih po postavljanju naprave više nema izbora. To bi značilo da je počinilac bio u vizuelnom kontaktu sa metom – ili da je u takvom kontaktu bio neko ko bi mu javio kada da aktivira uređaj, što pruža mogućnost analiziranja kontakata ostvarenih preko baznih stanica mobilne telefonije u tom području.

M. V.