

Festival
Nišvil opstaje zahvaljujući mazohizmu
Hedlajner prve večeri Nišvila bio je Inkognito, Vlatko Stefanovski je podigao publiku na noge sa „Skopjem“, a ceo festival se odvija bez državne pomoći – zahvaljujući mazohizmu




Kada neki automobil doživi 50 godina, navodno postaje (zlobnici će reći krš) oldtajmer, iliti muzejski primerak. Po tome ispada da je moj „jugo“ dvadesetogodišnji dečarac. U petak 21. novembra televizija je u Srbiji napunila 50 godina. Svetski dan televizije kod nas narod slavi i kao Aranđelovdan, zgodan svetac, najbliži do Boga, baš kao i televizija uz svaku Vlast. Savremeni medijski eksperti bi rekli i „televizičan“, u ruci mač kojim predvodi nebesku vojsku protiv Lucifera, slika dostojna holivudskog blokbastera. Ja sam se u dotični petak sa grupom tv-manijaka našao na Sajmu u obilasku našeg prvog tv-studija sa adresom – Bulevar vojvode Mišića 14. Domaćini ove slave bili su Bojana Andrić i Mića Orlović, a ja sam toga dana doživeo neverovatno putovanje kroz vreme i još jednom shvatio koliko je istorija televizije vezana za lična i kolektivna iskustva moje generacije.
No krenimo redom, od dvorišta gde su parkirana dva reportažna vozila, ponos tehnike RTB-a. Sama zgrada tv-studija sagrađena je 1958. prema projektu arhitekte Milorada Pantovića i predstavlja repliku tadašnjeg tv-studija BBC–ja. Činjenica da je zgrada pravljena namenski pokazuje koliko se ozbiljno shvatala televizija pre 50 godina.
Međutim, pravo putovanje kroz vreme doživeli smo kada smo ušli u zgradu tv-studija, prošli kroz magacine, skladišta, laboratorije, arhivu papirne dokumentacije, režiju i konačno u sam tv-studio. Video sam ćošak u kojem je stajao čuveni sto sa telefonom za kojim je sedeo Mića Orlović i čitao vesti, prošao sam kroz desk u koji su stizale vesti iz Tanjuga i kroz prozor gledao prugu i Savu u kojoj su se nekadašnji spikeri u pauzama kupali. Na zidovima još vise posteri Miće i Aćima, Ive Lole Ribara, u podrumu su tetkice u svetloplavim uniformama, a režija danas izgleda kao kabinet doktora Kaligarija nakon što mu je Frankenštajn upao na gajbu i polupao sve do čega je uspeo da stigne. Postoji i skladište vojne opreme, sa rashodovanim uniformama, pancirnim prslucima, vojničkim čizmama i šapkama sa oznakama JNA. Danas čovek više ne zna da li su u pitanju kostimi za ratnu tv-dramu ili autentična oprema jer se televizija kao i svi mi prvo igrala rata – da bi ga konačno i prizvala. Ova tv-turneja na trenutke je neverovatno snažno uticala na mene – jer je u pitanju mesto moći, potpuno prepušteno svom propadanju, mesto ogromne koncentracije istorije, danas lišeno svoje funkcije, nezgodan svedok osuđen na samoizolaciju.
Upravo zbog svega navedenog čini mi se fantastičnom ideja da Srbija dobije svoj Muzej televizije. Tv-muzej je još 1982. u emisiji „Petkom u 22“ vizionarski pomenuo pokojni Zoran Radmilović kada je rekao: „Sada je vreme da mislimo o tv-muzeju, jer jednog dana, ako ne mislimo danas, neće nas biti nigde, čak ni u muzeju.“ Taj muzej (čije osnivanje je, uzgred budi rečeno, potpisao pokojni Dušan Mitević po predlogu Radničkog saveta još 1988) u sebi bi čuvao materijalnu baštinu (tv i radio tehniku koja je zaslugom entuzijasta prikupljana, seljena, održavana i čuvana) a danas je čini više od 300 predmeta koji imaju neposrednu vezu sa realizacijom programa RTB-a. Nematerijalna baština je jednako vredna jer sadrži programski arhiv RTB-a, papirnu dokumentaciju, skice, fotografije, kritike i novinske tekstove. Verovali ili ne, sve tv-kritike su sistematski sakupljane i pažljivo analizirane.
Osećanje koje smo imali tokom ove mini turneje potpuno me uverilo da nam je ovakav muzej neophodan, muzej koji bi sakupio celokupno tv-stvaralaštvo na našim prostorima. On bi pokazao da su televizije u poslednjih 50 godina najbolji svedoci i akteri naše istorije, kulture, tehnike, medijske baštine i stvaralaštva – jednom rečju, značajan deo identiteta ovog društva. Bila bi to ustanova koja bi sabrala baštinu svih ovdašnjih televizija, jer od 1990. i na ovom polju postoji pluralizam. Takođe, Muzej televizije bi po svom konceptu morao biti interaktivan, dakle ne nekakav prašnjavi arhiv, već izvor iskustva i materijala za aktuelne tv-produkcije. To bi takođe bilo mesto gde bi svoje istraživačke projekte mogli da sprovode studenti i postdiplomci novinarstva, društvenih nauka i fakulteta dramskih umetnosti. Postojeći tv-studio (kojem na akustičkim performansama mogu pozavideti mnogi koji su trenutno u upotrebi) mogao bi postati mesto medijskog istraživanja. Muzeji televizije u ovom trenutku postoje u Njujorku, Los Anđelesu i Torontu, tako da bi sledeći tradiciju Muzej televizije u Beogradu nasledio pionirski duh prvog tv–studija na Sajmu.
Na kraju – logično je upitati se kako su uopšte ovako vredna baština i ovako značajno mesto došli u sadašnje stanje. Sasvim se slažem sa Stankom Crnobrnjom, koji je ovaj nemar nazvao „virtuelnom lomačom„. Televizija je moćno oruđe koje vremenom postaje neprijatan svedok vremena, ljudi i pojava. Brisanje snimaka i zapuštanje arhive (naročito onog dela vezanog za devedesete godine) predstavljaju pandan uništavanju arhiva DB-a. Zato bi Muzej televizije, opet po nekakvoj kosmičkoj pravdi, ostao savest našeg društva.


Hedlajner prve večeri Nišvila bio je Inkognito, Vlatko Stefanovski je podigao publiku na noge sa „Skopjem“, a ceo festival se odvija bez državne pomoći – zahvaljujući mazohizmu


S obzirom na uslove u kojima živi, može se reći da je 16 filmova na Sarajevskom festivalu veliki uspeh ovdašnje kinematografije


Kultura sećanja treba da postoji ali da se obostrano ne koristi kao izvor novog narastajućeg nacionalizma, koji nije ništa drugo nego rađanje mržnje prema onom drugom. Tu malo mesta preostaje za ljubav. Kad svake godine sipate so na tu ranu, ta rana se sve više i više otvara. Ponavljam, postojalo je jedno vreme i u Hrvatskoj i u Srbiji kad su ljudi koji odlučuju nastojali da nekako taj život jednih pored drugih bude moguć. Sada to izgleda potpuno iracionalno, bezizlazno. Rat nije završen


Džejms Li Berk, Neonska kiša; s engleskog preveo Milo Pitaki; Veseli četvrtak, Beograd, 2026.


Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve