Oslobađanje budućnosti

Već više od dvadeset dana traje studentska blokada nastave na većem broju fakulteta i visokih škola na gotovo svim univerzitetima u Hrvatskoj. Započelo je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi se proširilo u Rijeku, Zadar, Split, Osijek, Pulu, Varaždin, Slavonski Brod… Stanje se mijenja iz dana u dan, ponegdje je blokada prekinuta, a ponegdje se (s promjenljivim uspjehom) nastava održava na tzv. alternativnim lokacijama.

Što to hrvatski studenti i studentice hoće?

Njihovi zahtjevi se formalno svode na dva: da ministar obrazovanja uredbom zajamči ukidanje školarina na svim razinama visokoškolskog obrazovanja (preddiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom) svim redovno upisanim studentima počevši od naredne akademske godine (dakle od jeseni 2009) na svim javnim visokoškolskim institucijama u Hrvatskoj, te da vlada pokrene proceduru za izmjenu zakona kojim bi se osiguralo potpuno financiranje javnog visokoškolskog obrazovanja na svim razinama. Matematički, to bi značilo dodatno izdvajanje od približno 400 milijuna kuna (nešto manje od 55 milijuna eura); toliko iznosi ukupan prihod od svih školarina na javnim univerzitetima. Predlažu se razni izvori tog financiranja kako se dodatno ne bi opteretio budžet: od smanjivanja ili čak i potpunog ukidanja troškova za sudjelovanje u vojnim operacijama NATO-a (i, generalno, vojnih troškova), preko smanjivanja izdataka za Crkvu, nadalje, onih ušteda koje bi se postigle revizijom izdataka za ratne invalide (na temelju koje bi se obustavile isplate lažnim invalidima), pa sve do eliminacije financiranja hrvatskih institucija u Bosni i naročito Hercegovini (gdje se odnedavna skriva osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš).

Da bi se razumjelo o čemu se radi, moraju se uzeti u obzir dominantne tendencije u financiranju visokog obrazovanja. A te su tendencije obilježene time što se u sve većoj mjeri troškovi obrazovanja prebacuju na studentska leđa (odnosno na leđa njihovih roditelja). Doktorske studije polaznici plaćaju u potpunosti (semestar košta najmanje 1000 eura, a nerijetko i dvostruko, pa i trostruko); iznimku čine samo asistenti, kojima troškove plaćaju njihove matične ustanove. A bilo je najavljeno da će od ove jeseni studenti morati – bez obzira na studijski uspjeh – u potpunosti plaćati i troškove diplomskih studija. Pored svega, Rektorski zbor (tijelo koje sačinjavaju svi rektori hrvatskih sveučilišta i veleučilišta) razradio je i mehanizam financiranja preddiplomskih studija kojim bi približno 20 odsto najuspješnijih studenata bilo oslobođeno plaćanja participacije, dok bi desetak posto najneuspješnijih redovitih studenata troškove studija plaćalo u potpunosti. A govori se i o privatizaciji javnih visokoškolskih ustanova…

Studentima lošijeg materijalnog stanja preporučuje se da uzmu komercijalne kredite (spominje se već i nekakav aranžman s Europskom bankom za obnovu i razvoj) koji bi bili nešto povoljniji od kredita za nabavku automobila, te da umjesto da piju kavu i pivo ili troše duhanske prerađevine – otplaćuju kredite. Konačan rezultat takvih tendencija može se sastojati isključivo u smanjivanju dostupnosti visokog obrazovanja potomcima širih slojeva stanovništva.

Proizašlo bi da se hrvatske studentice i studenti blokirajući nastavu bore za svoje parcijalne interese. No, parole koje su istaknute po pročeljima blokiranih (oslobođenih, kako to studentska inicijativa za besplatno studiranje voli imenovati) pokazuju da se tu radi o još nečemu. Parole „Znanje nije roba“, „Ulažite u školstvo, ne u vojsku!“, „Vi uzmite kredit!“ – a to su neki od najčešćih slogana – ne trebaju nikakav dodatni komentar. Ukratko, mladi – uz podršku najheterogenijih društvenih skupina (od sindikata, radnika raznih industrijskih pogona, dijela ratnih veterana i roditelja poginulih hrvatskih vojnika, preko brojnih organizacija civilnog društva, nastavnika i studenata Policijske akademije, pa do udruge navijača NK „Zagreb“), uz stotinjak tisuća potpisa građanske peticije podrške – odbacuju primjenu logike neoliberalizma u području obrazovanja. A time odbacuju i logiku svemoći tržišta u društvu kao cjelini. Uzme li se u obzir da se (bar dosad) striktno poštivao princip nenasilja, kao i da se bez iznimke poštuje stroga zabrana unošenja alkohola i opojnih druga na fakultete, pa čak i stroga zabrana pušenja u prostorijama oslobođenih fakulteta, pa ako se tomu doda da (bar dosad) nisu zamijećeni ni najmanji tragovi prisutnosti nacionalizma, rasizma ili seksizma u studentskom pokretu, moglo bi se zaključiti da je Hrvatska na putu oslobađanja od opterećujućih i blokirajućih momenata prošlosti.

Ili, kako bi to jedan optimist zaključio, blokirajući fakultete studenti deblokiraju perspektive budućnosti.