img
Loader
Beograd, 24°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

SAD – Smrt Edvarda Kenedija

Čovek koji je promenio Ameriku

02. септембар 2009, 15:54 Duška Anastasijević
foto: reuters
Copied

Pošto je omogućio donošenje Zakona o građanskim pravima koji je ukinuo segregaciju, senator Edvard Kenedi izborio se i za izmenu diskriminatorskog zakona o emigrantima koji je do tada u "obećanu zemlju" puštao samo bele Evropljane, dok je Azijatima bilo zabranjeno da se nastane. Time nije samo doprineo da se demografska slika Amerike zauvek izmeni, već i da čuveni stihovi ispisani na Kipu slobodu nadomak Menhetna "Dajte mi vaše umorne, vaše bedne, zbijene mase što žude za dahom slobode" zvuče verodostojno za milione pridošlica sa svih kontinenata

Od našeg stalnog dopisnika iz Amerike

Očevi američke nacije pobrinuli su se da u njihovoj zemlji niko ne stekne plemićku ili kraljevsku titulu. Ustav to izričito zabranjuje, pa su američki kraljevi stvarani jedino u svetu šou-biznisa. Ustav, međutim, ne brani kraljevske ispraćaje. Ovde, naravno, nije reč o sahrani Majkla Džeksona, samozvanog kralja popa, već o višednevnom opraštanju Amerikanaca od senatora Edvarda Mura Kenedija, poslednjeg patrijarha dinastije koja je obeležila XX vek, a kakvo se retko viđa i u zemljama sa ustoličenim monarhijama. Poslednji put je inauguracija predsednika Baraka Obame okupila toliki broj američkih predsednika. Izostao je jedino Džordž Buš senior, koga je omelo slabo zdravlje. Edvard Kenedi umro je smiren i okružen mnogobrojnom porodicom, nadomak okeana po kome je rado jedrio. Bio je, kako je porodičnom prijatelju rekla njegova supruga Viki, koja je razvejala mnoge njegove demone, „spreman da ode“.

Kovčeg sa senatorovim telom prethodno je bio izložen u zdanju predsedničke biblioteke njegovog brata Džona u Bostonu, gde mu je na hiljade građana odalo poštu i gde je obavljeno bdenje po najboljim irskim običajima – uz sjajne govore, isprekidane pesmom, smehom i plakanjem. Orile su se pesme koje je svojim prepoznatljivim gromovitim glasom rado pevao u krugu porodice i prijatelja, a koje o njemu govore mnogo više nego mnogi novinski članci objavljeni u njegovu čast – „ljubav, ljubav menja sve…“ ili „sanjati neostvariv san, boriti se sa nepobedivim neprijateljem, nositi se sa nepodnošljivom tugom, trčati tamo gde se hrabri ne usuđuju da hode“…

PUT KENEDIJEVIH: Duž puta do Bostona od porodičnog imanja u Hajanis Portu, bremenitog uspomenama na najslavnije i najtragičnije dane dinastije Kenedi, gde je senator proživeo svoje poslednje dane i na kraju podlegao moždanom tumoru koji ga je ophrvao pre više od godinu dana, i gde se pre samo dve nedelje zauvek oprostio od sestre Junis – ređaju se spomenici njegovoj velikoj porodici. Povorka je prošla pored škole koja nosi ime najstarijeg od braće Kenedi, koji je kao saveznički pilot poginuo u blizini engleske obale kad je Edvardu bilo samo 12 godina, pa pored vladine zgrade koja takođe nosi ime Kenedijevih i nastavila putem koji se zove po njegovoj majci a nekada je nosio ime njegovog dede, bivšeg gradonačelnika Bostona, zatim pored škole nazvane po njegovom bratu Robertu… Na hiljade građana duž puta nemo su ispraćale svog senatora, koji im je uz mnogo uspona i bar isto toliko posrtanja i padova služio bezmalo pola veka.

Na svadbi Džona Kenedija

Rodio se kao najmlađe od devetoro dece, od kojih je danas živa još jedino Edvardova sestra Džin, kada je njegov otac Džozef već uveliko zgrnuo grdno bogatstvo koje je hteo da pretoči u politički kapital, godine u kojoj je pobedio F.D. Ruzvelt, tvorac Nju dila. To je zanimljivo, jer je Edvard Kenedi do kraja ostao liberal starog, ruzveltovskog kova, kakve je danas teško naći među Kenedijevom demokratskom političkom sabraćom.

SREĆNI ILI PROKLETI: Braća Džon, Robert i Edvard Kenedi 1960. godine

Mnogi Amerikanci nisu se ni rodili kada je Edvard Kenedi sa svega trideset godina stupio u Senat i zauzeo mesto svog brata Džona koji se odatle otisnuo u Belu kuću. O mističnoj privlačnosti Kenedijevih, glamuru i tragedijama koje su ih pratile, oni su mogli da čuju samo od roditelja. Ako im je ovako veličanstven ispraćaj jednog senatora možda delovao čudno, bila je to istovremeno i prilika da steknu uvid u makar delić njegove bogate zaostavštine. Njegovo službovanje u Senatu, gde se, za razliku od svoje starije braće Džona i Roberta, osećao kao kod kuće, kao deo velike porodice gde ga nisu tretirali kao najmlađeg brata, proizvelo je preko 2500 zakonskih predloga od kojih je bar 600 pretočeno u zakon. U istoriji Senata dugoj preko 200 godina samo su se dvojica njegovih prethodnika tu duže zadržala, što mu je, uz visok stas i gromki glas, te majstorstvo u zakonodavnom zanatu, donelo nadimak lava među senatorima.

USPONI I PADOVI: Zahvaljujući njegovim instant-biografima, koji su proteklih dana defilovali u specijalnim emisijama posvećenim životu i političkoj zaostavštini senatora Kenedija, uvrežilo se mišljenje da se njegova senatorska karijera može podeliti na dva dela: na prvi, mračniji deo, koji su obeležile porodične tragedije i lični padovi, često praćeni alkoholnom izmaglicom, i drugi, plodonosniji, čiji se početak poistovećuje sa krajem prve i jedine predsedničke kandidature 1980, kada se između njega i Džimija Kartera vodila borba koja je po bespoštednosti umnogome podsećala na onu koja se prošle godine vodila između Baraka Obame i Hilari Klinton. Mnogi će ga kasnije optužiti da je njegova tvrdoglavost podelila i oslabila stranku i utrla put Reganovoj eri. Činjenica je, međutim, da se tada konačno oprostio od ambicije koju je njemu i njegovoj braći utuvio otac, rodonačelnik dinastije – da postane predsednik. Njegovog brata Džoa je u tome osujetio Drugi svetski rat, Roberta – hici iz pištolja one junske noći u Los Anđelesu, kada je bio nadomak nominacije, a najmlađeg Kenedija – tragičan saobraćajni udes na ostrvu Čipakvidik, država Masačusets, samo godinu dana nakon pogibije jedinog preostalog brata. Vraćajući se iz noćnog provoda sa mladom i neudatom saradnicom, Edvard Kenedi je izgubio kontrolu nad volanom i vozilo se survalo u more. Nekako je uspeo da se izvuče iz automobila koji je počeo da tone, ali je Meri Džo Kopekni ostala zarobljena, iako je, prema njegovom svedočenju, pokušavao da je izbavi. Kenedi nikada nije uspeo da pruži sasvim uverljivu priču o okolnostima udesa, ali je mrlju bacila činjenica da se policiji prijavio mnogo sati kasnije i to tek nakon što je pronađen automobil sa telom mlade žene. Masačusets mu je kasnije oprostio, tu je kao senator pobeđivao iz izbora u izbore, ali ostatak Amerike nije nikada u meri koja bi mu omogućila nesmetan prolaz do Bele kuće. Namera njegovog oca, izrečena pre više od pedeset godina, kada nije ni slutio da će nepokretan usled moždanog udara nemoćno posmatrati kako mu ubijaju još dvojicu sinova, ipak se ostvarila. „Džon će biti predsednik, Robert ministar pravde, a Tedi senator“, izjavio je 1957. Tako je i bilo, ni manje ni više, i baš tim redom.

Neuspeh na izborima Edvarda je samo oslobodio jednog porodičnog tereta i omogućio mu da se u potpunosti posveti borbi za „liberalnu stvar“, za veću socijalnu pravdu, kojoj je bio do srži odan, a dugovečnost u senatu omogućila mu je da ostavi dubljeg traga nego što bi to mogao kao predsednik. Preko leđa je već dovoljno preturio, starao se i o deci svoje preminule braće, od kojih je neke sahranio, održavao je porodicu na okupu. Bivša prva dama, njegova snaja, ovako mu se zahvalila u jednom pismu, mnogo godina nakon ubistva predsednika J.F. Kenedija: „Na tebe, najmlađeg, bezbrižnog brata, svalio se teret koga bi svaki junak molio da ga poštede. Bolesni roditelji, izgubljena deca, očajne žene. Ti si junak. Uz tvoju ljubav, svako može da uspe.“

TVORAC ZAKONA: Suprotno uvreženom mišljenju o njegovoj „dvofaznoj“ karijeri Edvard Kenedi je u svojim ranim senatorskim godinama omogućio donošenje nekih od zakona koji su zauvek izmenili lice Amerike. Prvi među njima bio je Zakon o građanskim pravima koji je ukinuo rasnu segregaciju. Borbu za ostvarenje ovog zakona posvetio je ne samo Amerikancima afričkog porekla koji su, poput njegovih irskih predaka, bili građani drugog reda, već i svome bratu, prvom predsedniku koji je segregaciju nazvao moralno neprihvatljivom. Već naredne godine izborio se za izmenu diskriminatorskog zakona o emigrantima koji je do tada u „obećanu zemlju“ puštao samo bele Evropljane, dok je onima iz Azije bilo zabranjeno da se nastane u Americi. Time nije samo doprineo da se demografska slika Amerike zauvek izmeni, već i da čuveni stihovi „Dajte mi vaše umorne, vaše bedne, zbijene mase što žude za dahom slobode“, ispisani na Kipu slobode nadomak Menhetna, pored koga su prošli i njegovi preci, zvuče istinitije za milione pridošlica sa svih kontinenata. Od početka pa do samog kraja bio je neumorni advokat svima kojima je bila potrebna zaštita a čiji se glas u prestonici slabo čuo. „Bogatima ne treba vlada“, često je govorio, „vlada je potrebna da štiti one koji drugu zaštitu nemaju.“ Pobede je ostvarivao malim, postepenim koracima. Njegovim zalaganjem osnovan je Institut za rak, podignut je minimalni iznos nadnice za rad, poboljšana su prava žena, milionima dece je obezbeđeno zdravstveno osiguranje, a tinejdžerima bolji izgledi za nastavak školovanja… Spisak njegovih dostignuća u Senatu koji su sastavili njegovi saradnici proteže se na 50 gusto kucanih strana, a i to je, kako kažu, sažeta verzija. Među njih se ubraja i zakon o avio-saobraćaju koji je drastično pojeftinio putovanje avionom. No ono što Edvarda Kenedija čini posebnim jeste da je kao beskompromisni liberal pre svega bio majstor kompromisa u Senatu i da se nije libio da traži i nađe podršku za svoje ideje i među republikancima, kada je hteo da obavi neki posao. Jedan od njegove dvojice sinova izjavio je da je od oca naučio da „voli republikance“, od kojih je neke osvojio šarmom i naterao da zavole njega. Kada je saznao da je Edvard teško bolestan, Orin Hačet, republikanski senator iz države Jute, i dugogodišnji Kenedijev prijatelj, ispevao mu je pesmu.

Potpredsednik Džozef Bajden je nakon Kenedijeve smrti, kome, po sopstvenom priznanju duguje zahvalnost i za sopstvenu političku dugovečnost, rekao da Edvard nikada nije bio sitna duša, ni prema svojim protivnicima ni prema onima kojima je pomagao. I zaista, broj onih kojima je život postao podnošljiviji, zahvaljujući njegovom neumornom zalaganju, meri se milionima.

ZAHVALNOST: Promenio živote
mnogih Amerikanaca

DOBAR SENATOR: Za razliku od braće kojima je Senat služio samo kao odskočna daska, najmlađi Kenedi se u njemu ustoličio, koristeći govornicu da beskompromisno brani liberalne ideje, i uporno odbijao da se sa mesta šefa senatskog odbora za zdravstvo i školstvo pomeri na neki prestižniji položaj. Njegova braća nikada nisu imala strpljenje za pipav i dugotrajan proces donošenja odluka u ovom telu. U kući je Edvard bio Tedi, mlađi brat od koga niko, a najmanje njegov otac, nije imao prevelika očekivanja. U Senatu su se uloge promenile. Kada mu se kao novajlija u Senatu pridružio stariji brat Robert, prema anegdoti on mu je tokom jedne dugotrajne sednice doturio cedulju na kojoj je pisalo: „Ovako se postaje dobar senator, treba da ćutim i čekam da na mene dođe red?“ „Da“, uzvratio je kratko Ted. „I koliko dugo treba da sedim ovako dok ne postanem dobar senator?“, upitao je Robert. „Koliko god je to potrebno, Robi“, odgovorio je Ted.

Edvard Kenedi nije doživeo da vidi plod „borbe svog života“, kako je nazvao borbu za reformu američkog zdravstvenog sistema, gde će pristup zaštiti biti „zagarantovano pravo, a ne privilegija“, kako je grmeo svojevremeno za govornicom. Da li zbog toga što je i njemu samom život u nekoliko navrata visio o koncu, ili što je dvoje od njegovo troje dece preživelo rak, tek borba za sveobuhvatnu zdravstvenu zaštitu postala je okosnica njegove senatorske karijere. Umro je u nadi da će njegov bivši štićenik, predsednik Obama, ovu borbu uspeti da privede kraju, i to je bio jedan od važnijih razloga što se svrstao na Obaminu stranu tokom kampanje. Upitan davno da li mu je žao što nije postao predsednik, Edvard Kenedi je imao spreman odgovor: „Nije mi žao što ja nisam postao predsednik, žao mi je što neko drugi jeste.“ To se svakako ne odnosi na Obamu, čiji je uspon do Bele kuće umnogome plod zaostavštine Kenedijevih. Edvardova otvorena podrška tokom kampanje (na užas Klintonovih), čime je razvejao sumnje koje su njegovi protivnici širili o mladom senatoru – da nije spreman, da je mlad i naivan – bila je ravna političkom katapultu. Da je Kenedi tada na tas protivnika senatora iz Ilinoisa pridodao makar i zrno sumnje u njegove sposobnosti, izborni ishod bi, sva je prilika, bio sasvim drugačiji. Ovako, govor koji je održao na konvenciji u Denveru, uprkos bolesti i bolovima zbog iznenadnog napada bubrega, ostao je jedan od najdirljivijih trenutaka cele kampanje, jer je to bio javni oproštaj od Edvarda Mura Kenedija. Nacija je tada poslednji put čula njegov gromki glas i poruku koja je eho davnijih dana: „Posao počinje iz početka, nada se ponovo rađa, i san još živi…!“

Obama, koji je održao posmrtno slovo u crkvi u Bostonu, u prvom obraćanju javnosti povodom senatorove smrti je rekao: „Završilo se važno poglavlje naše istorije. Naša je zemlja izgubila velikog lidera koji je od svoje pale braće preuzeo baklju i postao najveći senator našeg doba.“ Reči senatora Krisa Doda, jednog od najbližih Kenedijevih prijatelja, možda najbolje opisuju trag koji su iza sebe ostavila trojica braće Kenedi, koji danas počivaju na znamenitom groblju u Arlingtonu, gde leže mnogi pali američki junaci, odakle se pruža lep pogled na prestonicu: „Džon Kenedi je nadahnuo našu Ameriku. Robert je postavio izazove pred našu Ameriku. Naš Tedi je promenio Ameriku.“

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Svet
Donald Trump

Digitalni novac

05.јул 2026. DW/Metju Pirson

Bitkoin – Nova valuta političkog uticaja

Donald Tramp od kriptovaluta zarađuje preko milijardu dolara, a političari širom sveta primaju sumnjive donacije u digitalnom novcu

Proslava 250 godina nezavisnosti SAD

Sjedinjene Američke Države

04.јул 2026. Đana-Karina Grin/Peter Hile (DW)

Dva i po veka SAD: Ciljevi češće ostvarivani vojnom silom nego diplomatijom

Tokom proteklih 250 godina, američke vlade tvrdile su da su očuvanje ideala demokratije, ljudskih prava i temeljnih sloboda glavni pokretači spoljne politike zemlje

Toplotni talas

Toplotni talas u Evropi

03.јул 2026. I.M.

Više od 2.000 ljudi umrlo tokom ekstremnih vrućina u Francuskoj, najavljen novi vreli talas

Francuska je tokom rekordnog toplotnog talasa zabeležila više od 2.000 dodatnih smrtnih slučajeva, dok meteorolozi upozoravaju da Evropu već ovog vikenda očekuju nove ekstremne vrućine

Iranski verski vođe i drugi ožalošćeni odaju počast pred kovčezima ubijenog iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija i članova njegove porodice tokom ceremonije opela uoči višednevne sahrane u Velikoj džamiji Imama Homeinija u Mosali u Teheranu

Iran

03.јул 2026. Šabnam fon Hajn (DW)

Sahrana Alija Hamneija kao proslava pobede Islamske republike

Teheran koristi pogreb Alija Hamneija i članova njegove porodice da proširi svoj poljuljani uticaj u regionu i svetu. Ceremonija će trajati šest dana, a najavljene su delegacije iz blizu stotinu država

Ada Bojana

Ekologija

03.јул 2026. Jelena Kozbašić (Klima 101)

Pregrejan Jadran: Temperatura mora mestimično preko 28 stepeni

Temperature mora na hrvatskoj, crnogorskoj ili albanskoj obali ovog leta su za preko 5 stepeni više od proseka za ovo doba godine

Komentar
Predsednik stranke SRCE

Pregled nedelje

Režimski jad, beda i Zdravko Ponoš

Kako je informativni razgovor sa Zdravkom Ponošem probio dno beščašća? Imaju li opskurni likovi iz Informera policijske značke, a policajci legitimacije Informera ili to dođe na isto? I zbog čega kmeči Visoko javno tužilaštvo

Filip Švarm
Vidvdasnki protest, transparent na natpisom

Komentar

S Kosovom u srcu u ime onih koji ne znaju

U pohodu na vlast moraćemo manje obrazovanim građanima da kažemo ponešto od onoga što žele da čuju. Da li je to demagogija? Svakako. Da li je to isto što radi i Vučić? Nesumnjivo. Dakle, isti smo kao Vučić? E, u tome je kvaka. Nismo

Ivan Milenković
Miting SNS u Beogradu

Komentar

Porodica iz autobusa

Ljudi iz autobusa plaše se svega, a naročito da ne razljute glavu porodice. On im onoliko ponavlja da jedino zahvaljujući njemu imaju posao, zarade i penzije. Njihovo je samo da stoje, aplaudiraju i ostanu poslušni

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1852
Poslednje izdanje

Klimatske promene i Srbija

Globalni scenario, lokalni pakao Pretplati se
Fenomen: Miloš Medenica Medeni

Kako je influenser iz podzemlja stekao poverenje

Crna Gora

Sin svoje majke

Politički život i smrt

Svi skupa, svako za sebe i rizici

Velika Britanija

Trijumfalni pad Kira Starmera

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure