U beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju u petak 23. jula biće otvorena izložba pod naslovom Ko je tebi Reihl Kir?. Izložba je posvećena tragičnoj sudbini nekadašnjeg načelnika policijske uprave u Osijeku Josipa Reihl-Kira, ubijenog 1. jula 1991, na samom početku sukoba u Hrvatskoj. Izložba je urađena u saradnji sa Centrom za mirovne studije iz Zagreba, Biroom za ljudska prava iz Tuzle i Mirovnim institutom iz Ljubljane a sve pod pokroviteljstvom Evropske komisije
Josip Tvrtko Reihl-Kir, Slavonac, čiji su roditelji, otac slavonski Nemac i majka Hrvatica, bili partizanski prvoborci Drugog rata, najpre profesor gimnazije a potom profesionalni policajac briljantne karijere, načelnik Policijske uprave u Osijeku, ubijen je 1. jula 1991. u 13.20 na ulazu u selo Tenja.
Bio je jedna od prvih žrtava rata koji će ubrzo zatim zahvatiti Jugoslaviju, likvidiran zbog svojih višemesečnih pomiriteljskih napora – u vremenima najžešće ratne propagande sa srpske i hrvatske strane, on je, velikom upornošću, razložnošću i ličnim poštenjem, pokušavao – i uspevao – da svoje sagovornike i sugrađane, na obe strane, primiri, urazumi i odgovori od neposrednih neprijateljskih delovanja. Išao je od jedne do druge barikade, srpske ili hrvatske, rukama šireći svoj sako, pokazujući da je nenaoružan, jedini među naoružanima, verujući u ljudsko viteštvo.
I zaista, ljudi, „obični“ ljudi, Slavonci, Baranjci i Sremci, kojih se dolazeći rat neposredno ticao, verovali su Kiru. I sami bi spuštali već podignute kalašnjikove, dočekivali njegove mirovne napore s nadom da se to nacionalno i nacionalističko klupko još da razmrsiti, razgovorom. Reihl-Kir je govorio, njegovo su oružje bile reči, one koje dolaze iz razuma i ljudskog saosećanja, i te su reči bile istinski, duboko pomiriteljske.
To su, takođe, razumeli u Zagrebu i Beogradu, gde su Kirove reči ispravno protumačene kao pretnja planiranom ratu. Još koji Kir, i rat ode bestraga – ništa od podela, pljački, razaranja i zverstava svake vrste.
Smrt Reihl-Kira, tako se dogodilo, odzvonila je kao strašni tresak vrata, do tog časa još odškrinutih miru, ili bar nadi da ga može biti. Nakon tog ubistva, planiranog i očekivanog (i od samog Kira), mogla su se dogoditi i sva druga ubistva, moglo se početi s ratom i razaranjima, i drugih života, bez bojazni da će se još mnogi upustiti u mirovnjačke napore.
Projektom, izložbom Ko je tebi Reihl–Kir? želimo da odamo poštu ovom jugoslovenskom mirovnjaku, i podsetimo na čoveka koji je, zaista, verovao da je potrebniji svojoj zemlji i svojim sugrađanima nego što je njegov život bio potreban njegovoj porodici, ženi Jadranki i njihovoj kćeri jedinici.
Zašto i na koji način se ovo ubistvo dogodilo, ko je bio neposredni izvršilac, kako i kojim oružjem je pucao, ko su njegovi naručioci, bili su predmet novinarskih i sudskih istraživanja. Kakve su posledice ove smrti na preko dvadeset miliona ljudi, dotadašnjih Jugoslovena, poznato je.
A ko je bio Josip Tvrtko Reihl-Kir, intimno, i da li je ličio na nas, koji se nismo usudili da svoje živote položimo u odbranu izgubljenog? Šta ga je gonilo? Kakva je vera, kakva je strast za bližnjeg, koja (ponekog) čoveka tako žestoko šiba napred, i kad mu nasilna smrt, bez maske, gleda pravo u oči?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Većina zaposlenih u Ateljeu 212 stupila je u štrajk upozorenja, zahtevajući hitnu ostavku vršioca dužnosti direktora Ljubiše Ristića. Zbog toga su večerašnje predstave pomerene na 21 čas
Ako se ispostavi da su informacije o isplatama za podsticaj kinematografiji koje su nedavno procurele u javnost tačne, otkriće se i kako Ministarstvo kulture i Filmski centar Srbije upravljaju državnim novcem
Mir je uglavnom statičnost, iluzija. Pomirenost sa situacijom stvara privid mira, ali konstantna promena je stalno kretanje napred. Mi rastemo kada savladavamo prepreke, pa postajemo kao neki džinovi. Prepreke u stvari ostaju iste, ali nisu nam više problem, jer smo mi sada veliki
Moja čast zove se odanost, stajalo je na metalnim kopčama na opasačima esesovaca, čime su naglašavali vernost Adolfu Hitleru. Batinaški odredi esenesovaca umesto partijskih oznaka nosili su fantomke na glavi. Njihova odanost bila je izražena u evrima.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.