Ima li ko jači

Za „Vreme“ iz Banjaluke

Bosna i Hercegovina se nalazi u najdužoj institucionalnoj i političkoj krizi poslije rata. Sedam mjeseci poslije održanih izbora nije formirana vlast na državnom nivou, Hrvati nezadovoljni svojim položajem u BiH organizovali su Hrvatski narodni sabor, odnosi među Hrvatima i Bošnjacima u Federaciji BiH su pogoršani, a Republika Srpska (RS) se nalazi pred novim ozbiljnim sukobom sa međunarodnom zajednicom. Brojne ocjene govore o nemogućnosti opstanka takve države, neke čak pominju mogućnost kolektivnog sukoba, a raspad zemlje kao mogućnost puni novinske stupce. I dok se politički akteri u zemlji decenijama međusobno mrcvare, građani iz dana u dan padaju u sve veći ambis siromaštva. Bosna i Hercegovina dobrano zaostaje za susjedima Hrvatskom i Srbijom.

Proces formiranja vlasti prilično brzo je završen u RS. U Federaciji BiH visoki predstavnik je potpomogao ovaj proces, suspendujući odluke Centralne izborne komisije. Iako su mnogi ovaj proces ocijenili nelegitimnim, vlast uspostavljena na ovaj način danas djeluje, svi bivši funkcioneri, predstavnici HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, morali su spakovati kofere i prepustiti udobne fotelje takozvanim „platformašima“, predvođenim socijaldemokratama Zlatka Lagumdžije. I upravo u trenutku jasnih političkih (ne)prilika u zemlji, RS prebacuje teret krize na svoj teren, po mnogim ocjenama, ničim izazvana. U proteklih nekoliko godina jasno je priznata pozicija RS, određena Dejtonskim mirovnim sporazumom. Istovremeno, međunarodni akteri odlučno ponavljaju da priznaju teritorijalni integritet BiH, nikako njeno cijepanje i pomjeranje granica, jer je za njih taj proces završen.

I unatoč nikad jasnije određenoj poziciji RS u međunarodnim okvirima, njen predsednik Milorad Dodik i ovaj najavljeni referendum na kome građani trebaju da odgovore na pitanje „da li podržavate nametnute zakone visokog predstavnika u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH“ on koristi kao moguću prijetnju za referendum o statusu RS: „Neće se koordinacija, hoće se majorizacija, to je problem. I ako se nastavi sa tim procesom majorizacije onda ja, naravno, ne mogu da isključim da se mi branimo i svojim pravom da odlučimo o statusu. Tako to trebate da razumijete, a ne kao moj skriveni cilj da sad idem s ovim pa samo čekam kad ću. Ne, mi nismo iracionalni ljudi, mi nismo avanturisti tamo, nismo mi bez pameti.“

foto: reuters

ANTIDEJTONSKI ČIN: U Republici Srpskoj odavno se zvecka referendumom, počelo je od opštih izbora 2006. godine a u politički i javni život prvi ga je uveo aktuelni predsjednik RS. Međutim, ovog puta Milorad Dodik ozbiljno je naljutio međunarodni faktor u BiH. Većina građana RS očekivala je sprovođenje referenduma o nezavisnosti RS i podržala politiku koja je to indirektno obećavala, iako je sama tvrdila da nema namjeru upustiti se u takvu avanturu. Referendum u RS tako je od pitanja o osamostaljenju, preko pitanja o odlukama visokog predstavnika i njihovog nametanja, u suštini završio na pitanju o radu tužilaštva i suda na državnom nivou.

Pobornici referenduma zaklanjaju se iza njega kao demokratskog oblika odlučivanja građana u zemlji „paradoksa demokratije“. OHR je u Bosni i Hercegovini uspostavljen kao prinudna uprava, pa je čudno spočitavati mu nedemokratski karakter. Malo toga se istinski do sada činilo na tome da se stvore uslovi da ova institucija ode iz zemlje, pa gotovo licemjerno zvuči tobožnje zalaganje za to da domaće snage preuzmu odgovornost za državu. Međunarodni faktor će takav referendum svakako spriječiti, jer ga smatra antidejtonskim činom i kršenjem Rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda. Na najavu referenduma u Republici Srpskoj oglasila se i ambasada Sjedinjenih Američkih Država u BiH, naglašavajući kako se odluke visokog predstavnika ne mogu osporavati referendumima, da su njegova ovlašćenja definisana u Dejtonskom sporazumu, te da su ulogu međunarodne zajednice prihvatili pregovarači i potpisnici Dejtona.

Valentin Incko, kao personifikacija međunarodne zajednice u BiH, dobio je podršku i sa najvišeg mjesta u Evropskoj uniji i Savjeta Evrope, te je najavio sankcije protiv rukovodstva RS. Incko razmišlja u pravcu zamrzavanja računa i imovine u inostranstvu za političke vinovnike referenduma, vrlo oprezno ne isključuje Ni smjenu samog Milorada Dodika. Većina opozicionara iz RS protivi se sankcionisanju rukovodstva ovog entiteta, jer bi, po njima, „ljudi iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata, najradije kao izlaznu varijantu željeli da visoki predstavnik nametne odluku o zabrani sprovođenja referenduma. Svako dalje intervenisanje u ovoj zemlji proizvelo bi nove političke posljedice na kojima bi se hranila ova ista politička oligarhija narednih godinu dana.“

NARODNA ZABAVA ILI NEŠTO DRUGO: „Republika Srpska ne može imati referendum o kompetencijama koje nisu na njenom nivou. U skladu sa Dejtonom, ove presudne kompetencije su uvijek pripadale državi. Stoga, pošto su zaključci Narodne skupštine RS i odluka o referendumu direktno protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma, međunarodna zajednica od RS očekuje da se zaključci Narodne skupštine povuku“, saopšteno je iz kancelarije visokog predstavnika u BiH.

Politički analitičar Đorđe Latinović smatra da je referendum tačka poslije koje nema povratka, „krajnje sredstvo“ i zato ga „prije upotrebe dobro treba promisliti“, a lider opozicione Partije demokratskog progresa Mladen Ivanić da se referendumi na Balkanu koriste samo kad se prave države i da treba do kraja biti pošten te priznati kako je ovaj najnoviji referendum „velika zabava za narod“. Ivanić podsjeća da je upravo Dodikov SNSD glasao da strane sudije i tužioci ostanu u odjelu za ratne zločine, a sad su nezadovoljni radom suda upravo u ovom odjelu. Rezultati referenduma, smatraju pravni stručnjaci, neće dovesti do pravnih posljedica na rad državnog suda i tužilaštva, već će, sasvim sigurno, produbiti političku krizu u Bosni i Hercegovini.

„Niko od organizatora referenduma u Republici Srpskoj ne može sa sigurnošću garantovati šta će biti ako se narod izjasni protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma? Da li to znači raspad države? Šta bi značilo ako bi se proveo referendum i narod rekao da odbija nametanja visоkog predstavnika? Da li to znači da RS ne priznaje državne institucije koje postoje na osnovu odluka visokog predstavnika, i zakone koje je ovaj nametnuo? Raspisivati referendum samo zato da bismo pokazali da ga imamo pravo i možemo organizovati, bez njegovog jasnog političkog rezultata i efekta, višeg priznanja od drugih, bilo bi štetno i pogrešno. Šta Republika Srpska želi postići referendumom? Da pokaže da ima političku suverenost odlučivanja?!“, pita se Đorđe Latinović. On dalje zaključuje kako u „dirigovanim demokratijama“ kakva je Bosna, neka odluka ima značaj samo ako je politički priznata od glavnih političkih faktora, a to je prije svega međunarodna zajednica, ma koliko taj eufemizam bio nejasan u savremenim međunarodnim odnosima. BiH je međunarodno vođena zemlja, iako je starateljstvo kao međunarodni institut upravljanja u međunarodnim odnosima napušten još 50-ih godina prošlog vijeka. OHR je dio složenog, anahronog, često nevidljivog sistema međunarodnog protektorata koji djeluje po principu „ispunjavanja vlastitog proročanstva“. Međunarodni protektorat uključuje suspenziju određenih suverenih prava države koja je objekat protektorata. Glasanje građana, bez obzira na ishod, tako može prema postojećem zakonu o referendumu imati samo savjetodavan karakter.

DEJTONSKO SVETO PISMO: Brojni su oponenti referendumu i unutar samih vladajućih struktura, ali je malo onih koji u ovom trenutku opšte referendumske histerije glasno takav stav mogu i iskazati. Brojnim paradoksima u bosanskohercegovačkom prakticiranju politike treba dodati i stalno zaklinjanje u dejtonsko sveto pismo, koje u BiH uključuje još dva naroda i još jedan entitet. Tako je odluka o raspisivanju referenduma o radu državnog suda i tužilaštva uznemirila duhove u Federaciji BiH, čiji je parlament usvojio deklaraciju. U njoj poslanici „odlučno odbacuju entitetsko osporavanje državnog suda i tužilaštva, jer državne institucije koje su uspostavljene na osnovu Ustava i zakona BiH kao neizostavni dio nezavisnog i nepristrasnog pravosudnog sistema BiH ne može osporavati nijedan entitet“.

Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije iz Ljubljane, kaže da vlasti u Republici Srpskoj referendum ne organizuju zbog rada Suda i Tužilaštva BiH, već da je cilj da se onemogući ili prolongira ulazak BiH u NATO. U njegovom ostvarivanju, prema riječima Bećirovića, tom bosanskohercegovačkom entitetu podršku daju Srbija i Rusija: „Poigravaju se, sijeku granu na kojoj sjede, a to je budućnost svoje države, odnosno Srbije prije svega kad se radi o predsjedniku Tadiću, a Dodik time dovodi u pitanje i neizvjesnost samog postojanja entiteta RS, jer svi ti potezi ustvari su nepoštivanje i rušenje Dejtonskog sporazuma, na koji se on tako često poziva kao na jedan sveti dokument, a u stvari najviše radi na njegovoj razgradnji. A razgradnja Dejtonskog sporazuma je samim tim i negiranje, odnosno destrukcija i RS kao entiteta u okviru BiH, predviđenim međunarodnim sporazumom koji je potpisan u Dejtonu.“

KONFUZNE PORUKE BEOGRADA: Boris Tadić se nije htio izjasniti o ovom referendumu, jer bi to značilo da prelazi „crvenu liniju“, iako njegov ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, pošto su ga u to u Banjaluci uvjerili politički sagovornici, u referendumu nije našao ništa sporno. Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović na drugoj strani smatra da referendum u Republici Srpskoj nije dobra ideja.

Predsjednici Srbije i Turske te tri člana Presjedništva BiH ocijenili su u Karađorđevu da je zajednička budućnost tri zemlje u Evropskoj uniji, a budućnost Balkana u razbijanju predrasuda, pomirenju i nemiješanju u unutrašnje stvari drugih država. Boris Tadić je decidno podvukao da neće podržati referendum koji bi značio podjelu BiH, što je principijelan stav zvanične politike Srbije. Ovakav principijelan stav Srbije u zvaničnom Sarajevu uvijek iznova stvara konfuziju, i smatra se nevjerodostojnim, jer ga Tadić vrlo često ističe, ali se istovremeno i dalje grli i ljubi sa Dodikom, za kojeg većina političkih predstavnika iz Federacije BiH smatra da vodi politiku dezintegracije BiH. „Ako je tako dobronamjeran, čak nostalgičan prema Bosni i Hercegovini, u čijem je glavnom gradu i rođen, šta je koštalo Tadića da upozori Dodika kako su njegove prijetnje referendumom besmislene, kako svaka zemlja u svijetu ima državno tužilaštvo i državni sud i kako, pošto je i to postalo sporno, Fudbalski savez BiH treba samo jednog predsjednika“, komentar je objavljen u sarajevskom „Oslobođenju“ poslije sastanka u Karađorđevu.

Na drugoj strani, ovakav stav nervira dio političke javnosti u Republici Srpskoj, jer ona, zapravo, insistira na izraženijem miješanju Srbije u unutrašnje stvari BiH, što se pravda činjenicom da je Srbija garant Dejtonskog mirovnog sporazuma. I dok je miješanje Srbije u unutrašnje stvari BiH poželjno, svaka vidljivija intervencija iz Hrvatske biva dočekana na nož, iako je i ova zemlja potpisnica Dejtonskog sporazuma. Istovremeno se u Banjaluci angažman Turske automatski posmatra kao neoosmanizam, dok se pozdravlja zajednička besmislena sjednica dvije vlade – Vlade Srbije i Vlade Republike Srpske.

Zvanična politika Banjaluke osporava sve što ima bosansko-hercegovački predznak, takva država smatra se nužnim zlom i prolaznom kategorijom, za razliku od trajne RS. Vodi se politika rušenja Bosne i Hercegovine, kao i politika ukidanja Republike Srpske, pri čemu je i jednima i drugima jasno da niti jedna od njih nema podršku međunarodnog faktora. Jedini referendum u RS koji bi imao smisla jeste onaj koji se tiče ustavnih promjena, čime bi se omogućio veći stepen funkcionalnosti Dejtonskog mirovnog sporazuma. Istovremeno to bi bio čin „za“, ne „protiv“ BiH, kako se često djelovanje političkih struktura iz RS karakteriše. RS ni na koji način ne može suspendovati odluke visokog predstavnika u BiH, ma kakve politike štete proizašle iz takvih odluka. Posljedice autistične političke mogle bi biti pogubne jedino za Republiku Srpsku.