Vicevi o plavušama samo su još jedan dokaz vječne aktuelnosti one narodne poslovice o dobrom konju i dizanju prašine. Ima nečeg strašno plitkog u pričanju i prepričavanju takvih viceva. Kad se dobro zagledaš u vic-mahera čija su specijalnost vicevi o plavušama, obično shvatiš da je riječ o jednom od onih podsmevača o kojima je Ivo Andrić negdje zapisao da su uopšte retko u pravu.
Niko nije ljepše klasifikovao plavuše od Rejmonda Čendlera, zapravo od njegovog Filipa Marloua, u Dugom oproštaju. Ima popodneva i večeri kad na ulici sretneš nekoliko plavuša, a za većinom se i okreneš, pa se sjetiš tog Čendlerovog odlomka. Ovako sam ga preveo prije neku večer, na prvu, za desetak minuta, malo slobodnije i bez rječnika:
„Ima plavuša i plavuša, pa je to danas postala skoro šaljiva riječ. Ipak sve plavuše imaju ono nešto, osim možda onih metalnih koje su jednako plave kao izblajhani Zulu ratnik, a ćud im je meka ko trotoar. Ima malih slatkih plavuša koje cijuču i cvrkuću, a ima i onih krupnih i stasitih koje te odguruju ledeno-plavim pogledom. Ima i plavuša koje te gledaju zaneseno i prelijepo mirišu i sjaje i drže te za ruku, a uvijek su jako, jako umorne kad ih voziš kući. Takva napravi neki bespomoćni gest i ima tu prokletu glavobolju i najradije bi je udario kad ti ne bi bilo drago da si saznao za glavobolju prije nego si u nju uložio previše vremena, novca i nade. Jer glavobolja će uvijek biti tu, to oružje koje se nikad ne potroši, a smrtonosno kao ubicin mač ili Lukrecijina bočica sa otrovom.
Postoje meke i lake plavuše-alkoholičarke, kojima je svejedno šta imaju na sebi, sve dok je to nešto od nerca, i kojima je svejedno gdje izlaze sve dok postoji otvorena terasa i dok se najbolji šampanjac toči u neograničenim količinama. A postoje i sitne, vesele plavuše koje vole biti raja i platiti svoj dio računa, koje su uvijek dobro raspoložene i odlično znaju džudo pa su u stanju sastaviti kakvog kamiondžiju sa zemljom prebacivši ga preko ramena, bez da im promakne makar i jedna rečenica iz uvodnika subotnjih novina. A ima i ona jedna blijeda, blijeda sa anemijom koja nije fatalna, ali je neizlječiva. Ona je vrlo apatična i vrlo tajanstvena i uvijek govori tiho i nikad je ni ne dodirneš, najprije jer to i ne želiš, a zatim i jer ona čita Pustu zemlju ili Dantea u originalu, ili Kafku ili Kjerkegora ili uči provansalski. Obožava muziku, a kad Njujorška filharmonija svira Hindemita u stanju je prepoznati koji je od šest violončelista na jednom mjestu zakasnio jednu četvrtinku. Čuo sam da to može i Toskanini. Ukupno ih je, dakle, dvoje.
I na kraju, postoji i prekrasna plavuša-za-pokazivanje koja će nadživjeti trojicu velikih krimi bosova, a zatim se udati za dvojicu milionera, opelješiti obojicu za po milion i završiti u svojoj blijedoružičastoj vili na Azurnoj obali, sa alfa romeom za vožnju po gradu, pilotom i kopilotom, i stadom istrošenih aristokrata, koje će sve tretirati sa srdačnom odsutnošću, sličnom onoj s kojom stari vojvoda svom batleru poželi laku noć.“
Izvrsna je ova Čendlerova klasifikacija, ali unutar romana ona je tek uvertira pojavljivanju plavuše koja se opire klasifikacijama. U tome zapravo i jest stvar s pravim plavušama, one se opiru klasifikacijama, ma koliko izvrsne one bile. Nema ničeg na svijetu što je toliko teško klasifikovati kao plavuše; otud i dolazi ta bizarna vic-generalizacija, iz pokušaja da najteže postane najlakše. To, međutim, može funkcionisati samo u glupom vicu, a u stvarnosti nikako. Svako imalo suptilnije ljudsko biće iz dna duše prezire viceve o plavušama.
Plavuše su posebne, i to se prepoznaje na različitim umjetničko-estradnim transverzalama, pa i onoj koja vodi od Edgara Alana Poa do Željka Joksimovića. Plavuše su plavuše, i to nije tautologija. Kad su brinete – brinete, crnke – crnke, a riđokose – riđokose, to jest tautologija, ali kad su plavuše – plavuše, to je metafizika. Ženstvenost plavuše je ženstvenost na kvadrat. Postoji u popularnoj kulturi ta legenda simetričnih inicijala. MM je Merilin Monro; BB je Brižit Bardo; SS je Šeron Stoun (Sharon Stone). Nije slučajno da su sve te slavne glumice sa simetričnim inicijalima zapravo plavuše. Plavuše po prirodi teže legendi.
Prave plavuše su prirodne plavuše. Prave plavuše su i plavuše za koje se misli da su prirodne plavuše. Prave plavuše su plavuše koje su odbacile sumnju da su zapravo lažne plavuše. Plavuše su plavuše.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve