
Leto
Avgust mesec muzičkih festivala
Barem desetak festivala različite muzike biće održano do kraja avgusta diljem Srbije, nekoliko njih čak i istovremeno
XIII Guitar Art Festival; Tudo Mundo; Long Night; Beograd, mart 2012.
‘Sinonim za gitaru na Balkanu’, ‘bosanska Bili Holidej’, ‘Rolling Stones Sahare’… obasipaju nas glupostima i netačnostima, iako u muzici nema predizbornih kampanja. Kao da nam namerno vređaju inteligenciju i ponižavaju bogatu koncertnu ponudu, celu sezonu ili recimo prethodnu nedelju kad su se ‘nalepila’ čak 3 od najboljih muzičkih festivala koje Beograd ima.
U svojim završnim danima, u maloj ali akustičnoj i toploj dvorani KNU (oko 800 posetilaca), XII Guitar Art Festival ponudio je i ne-gitarističke programe (ulaznice svega 790d.), najpre u zvanično/naslovom ‘ograđenoj’ večeri tradicionalne muzike. Grk Jorgos Jorgopulos (Giorgos Georgopoulos, r. ‘83), uz pratnju ne naročito ubedljivog akustičnog gitariste, oduševljavajućom tehnikom i muzikalnošću predstavio je buzuki van stereotipa sirtaki/suflaki/suzuki. Ništa slabiji, ali sasvim drugačiji nastup pružili su Amira Medunjanin i klasični gitarista Boško Jović (BiH), sa trad/narodnim pesmama, pretežno sevdalinkama i tzv. starogradskim. Elegantna i neposredna Amira još je bez pravog/svog beogradskog koncerta, a ni ovo nije bila promocija njenog fino džeziranog albuma Amulette (2011, World Village/Harmonia Mundi) sa Bojanom Z. ‘u kontroli’. U dosadašnjim pojavljivanjima ovde zavidno su je pratili internacionalci, džez-pijanista Bojan Zulfikarpašić (Dani Sarajeva) i lautista/lutnjista Edin Karamazov (Veče sevdalinki). Uzdržana pratnja akustične gitare možda ostavlja i više pažnje prelivima Amirinog glasa i izvođenja, bilo u opštepoznatim i raznoliko eksploatisanim kao ‘Ajde, Jano, opštim mestima poput Kiša pada, trava raste, ili osetljivijim Imam jednu želju, Kradem ti se u večeri, Ah što ćemo ljubav kriti. Ipak, odmah s druge strane tanke linije osećanja/suze, najlepše sevdah-numere Stade se cvijeće rosom kititi i Sejdefu majka buđaše – suštinski ženske po nastanku i tumačenju – podsećaju otkud je došla i Silvana Armenulić, posle koje su na našoj estradi stvari srca sistematski zamenjivane punjenjem dekoltea.
Nažalost, i Guitar Art je pretovario program, s praktično dva koncerta (od 20h, i ovaj od 21.30 + kašnjenja), pa su em izvođači stiskani u polu-satove, em je većina publike utekla ka poslednjim redovnim gradskim prevozima, ne čuvši Kemo Sundiulu Sisokoa (Soundioulou Cissoko, Senegal/Švedska), na kori – afrička harfa s 21 žicom, donekle i preteča gitare – i s perkusionističkom pratnjom našeg Igora Vincetića.
Poslednje večeri, sastav Antonija Šainja (Chainho) predstavljao je svoj ‘projekat’ Lisgoa. Na pola puta između Lisabona i Goe, ‘fado sreće indijsku muziku’ i… ništa se naročito nije desilo. Doajen portugalske gitare Šainjo ni približno nam nije dopustio da uživamo u raskošima tog prastarog, čudesnog instrumenta, štaviše teško je pravdao sopstvenu reputaciju, a pomenute raznorodne tradicije/kulture mimoilazile su se kao ulje i voda, kao odlutala kolonija i uvela metropola. Portugalci sa sitarom i tablama/udaraljkama ostali su površni, kao brojni nadobudni rokeri, delimično koristeći samo zvučne boje a ne i harmonsko i dinamičko bogatstvo indijske muzike. Tako su glavne tačke programa bile pevačice, Anton(i)eta Ibrahim za indijske vokale, i grlena Rut(e) Mar(r)eiros za fado, a veterani jedne vrste trebalo je da angažuju svoje izvorne kolege iz druge muzike radi pravog dometa.
Dvodnevni World Music festival Todo Mundo potpuni je novitet za Beograd, ali i logičan izdanak odavno redovnog festivala Ring Ring i sve češćih pojedinačnih gostovanja ove vrste. Uz galicijski trio Talabarte (Španija), doslovno limeni, kanta-autorski orkestar Konono No1 iz Kinšase (Kongo), i domaće uzdanice Svetlanu Spajić/Bokana Stankovića, glavne zvezde u Domu omladine Beograda bili su Tinariwen (Mali), već proslavljeni Tuarezi s električnim gitarama. Na tragu njihovog prvog gostovanja kod nas (2005. pre najvećih pohvala, nagrada Grammy itd.), sala Amerikana dobro je popunjena (ulaznica 1.000d.) i plesno reagovala na svojevrsni nomadski fank s afričko/arapskim skalama i harmonijama, povrh plemenskih ritmova. Pretpostavljeni bunt i dah arapskog proleća svakako doprinose mistici zamotanih u pustinjske nošnje, ali dalje od toga uživo je stvar ukusa, jer nije imalo puno veze s novijim izdanjima Tinariwen. Njihov nastup i ceo festival Todo Mundo važni su nam kao pozitivni dometi globalizacije, i ‘poprečne/specijalne veze’ s Trećim svetom, iz koga smo takođe uspeli da ispadamo.
A onda, jednonoćni festival Long Night (Duga noć, i to baš skraćena/ubrzana pomeranjem satova) s maksimalnim iskorištenjem sva 3 koncertna prostora Doma omladine Beograda (ulaznice 1.500d, oko 2.500 posetilaca). Posle World Music, ona koja je gradila i moj svet – rokenrol. Privlačna ‘demonstracije sile’ jedne od najboljih ovdašnjih koncertnih agencija (Long Play), koja je prošle godine počela da angažuje (i regionalne, i svetske) bendove s kojima sarađuje da odjednom nastupe pod istim krovom, Long Night pokazao se i kao zanimljiva ponuda zabave, koja bi se mogla i drugde/češće primeniti. Uz domaće manje poznate sastave (Vibrator u rikverc) i neke favorite (Jarboli, S.A.R.S, KkiN, Autopark), ovog puta značajnu ulogu imali su i hrvatski (Hladno pivo, te ovde nedovoljno dokazani Pips, Chips & Video Clips, i premijerni Urban & 4). Toliko mator da me više i ne pretresaju, ušao sam da proverim koliko su živo, zdravo i žestoko Buzzcocks i Godfathers. Što i mlađima želim.
Jer, posle i van ovih festivala, duga je noć: opet i mi i proleće u Srbiji, gde većina misli da je Dr. Filgud onaj zdravljak na TV-u. I to na kanalu kojem je kuvar-naturščik, ponavljač Velikog brata, ostao glavni čuvar stava.
Barem desetak festivala različite muzike biće održano do kraja avgusta diljem Srbije, nekoliko njih čak i istovremeno
Bivši niški odbornik tužio je pisca Dejana Stojiljkovića zbog nanesene duševne boli koja je trajala tri dana a počela, koicidencijom, dan nakon što je Stojiljković studentima predao svoju nagradu „11. januar“
Producent šest od devet filmova Glavnog programa Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji je Željko Mitrović. Javnosti se to nije dopalo. Producent festivala Marko Jovičić kaže da nije imao drugu opciju
Popularni film „Meri Popins“ sa Džuli Endrjuz nije za sve uzraste, zato što u njemu ima uvreda po rasnoj osnovi
Jednog od najvećih vizuelnih i pozorišnih umetnika Roberta Boba Vilsona znamo po njegovim predstavama koje su bile na Bitefu, a posebno po sjajnom predavanju koje je održao tokom ratih devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve