Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Ovih dana navršava se sto godina od rođenja i dvadeset godina od smrti velikog kompozitora Džona Kejdža
Za um i uopće za poimanje realnosti čovjeka dvadesetog stoljeća ključna su, ugrubo rečeno, četiri revolucionarna pomaka u znanosti – Ajnštajnov obrat u fizici, Marksova politička ekonomija i teorija društvenog ustrojstva, i Frojdova „teorija duše“. U vizuelnoj umjetnosti, naravno, Pikaso sa svojim Djevojkama iz Avinjona. U muzici pak tri su konzekutivna pomaka: Šenberg sa dodekafonijom – gubitkom tonalnog centra, osnove sve muzike civilizacije dotada; Luj Armstrong, koji u muziku Novog svijeta donosi koncept solista-improvizatora i otkriva nam da će se muzika kretati u ritmu koji stvara jedna kultura, time etablirajući novu vrstu modernog čovjeka. Džon Kejdž, učenik Šenbergov i zemljak Sačmov, treći je u ovom nizu – kao umjetnik koji je naznačio dovršetak nekoliko procesa čitave zapadne muzike.
Avangardist, pionir neodređenosti u muzici (nadahnut nezapadnim kulturama i Ji Đingom, klasičnom kineskom knjigom), razigrani i ekscentrični istraživač njenih stvarnih, mjerljivih, elektroakustičkih svojstava, kao i onih magijskih, „aleatorike“ – „kockanja“ u muzici – to jest radikalne improvizacije, ispitivanja slučajnosti, granica svjesnih i nesvjesnih struktura u kompoziciji. Kroz ličnu kompleksnu potragu i vječno adolescentski, subjektivan sistem vjerovanja (rani adept zen-budizma), u kulturnom trenutku nagovještava i početak procesa demontiranja kompletnog zapadnog sistema duhovnih i materijalnih kanona. Po ovome svemu, i kao dijete vremena, ali i kao movens, pokretački duh i komunikator, po namjerama, razmišljanju, rješenosti i, najvažnije, artikulaciji, Kejdž je najprominentnija, amblematska figura kraja moderne.
Da je bio Amerikanac nije slučajno: kultura je to individualizma i jednako egalitarizma, demokratičnosti i drugačijeg pristupa autoritarnim evropskim teorijama muzike koje se onda u praksi američkog duha drugačije obznanjuju – uvijek komunikativnije. To se vidjelo već i u odnosu prema „alatu“: usavršavanje kroz, u prethodnika započete, znatiželjne eksperimente s instrumentarijem, kao kod Kejdžovog „patenta“ – takozvanog (u našem, nažalost, očajno nezgrapnom i netočnom prijevodu) „prepariranog klavira“ – na čije je žice i pod batiće u tijelu instrumenta raspoređivao predmete, škare, jedaći pribor i vijke, alterirajući i dobivajući čitavu novu i zanimljivu paletu zvukovlja.
Neke od njegovih klavirskih kompozicija iz četrdesetih danas očaravaju svojom delikatnošću i on bi svakako po tom dijelu opusa ostao prisutan u kanonu. No Kejdž je uglavnom pamćen kao „agent-provokator“ moderne, onako kako ga je malograđanska kritika fiksirala – kao zločestog dečka ili čak prodavača trikova. Ne čudi to, bez obzira. Ono s čim je izašao u jednom trenutku, s čime je prodrmao svijet muzike, i danas je nespremnima i uskima, a nakon svih odmaka i kulturalnih ironija, još uvijek teško progutati.
Poput Dišana s njegovim pisoarom („sve je umjetnost ako umjetnik tako kaže!“), te Maljevičevih crnih kvadrata, u smislu krajnje točke, dokidanja forme – Kejdžov 4’33“ (Četiri minute i trideset tri sekunde) iz 1952. (opet okrugla godišnjica, s brojem dva na kraju – to bi se Kejdžu dopalo), svakako je najradikalnije pojedinačno, individualno muzičko (!) djelo prošlog stoljeća.
Dokinuvši uopće muziku onako kako je razumijemo, kao organizaciju nota i ritma u vremenu, a držeći se vanjskog privida forme – orkestar i dirigent sjede u tišini za partiturom na podiju tokom te četiri i po minute – napravio je nešto zapravo fantastično. Tim formalnim elementom, orkestrom na sceni – postavio je jedan okvir nad tišinom, onako kako bi i likovni avangardist (i dijete jednako!) praznim ramom uhvatio neku panoramu. Pokazao je time nešto važno: tišine nema – tim „ramom“ hvataju se razni slučajni zvukovi – šuškanje papira programa, kašljucanje u publici (naročito to!), možda slučajni autobus vani, ili ptice. Mogućnosti su bezbrojne – i, doslovno, neponovljive.
O ovome se mnogo govorilo. Ali ima još jedan interesantan, divno provokativan moment, naročito danas. Stvar sasvim sociopsihološka: ako odemo na izvedbu 4’ 33„, (a bilo je prilike ovih dana u Beogradu, Novom Sadu i Zagrebu – u kojem je u sretna vremena Kejdž lično bio gost), čak i sada, sve ovako upućeni i postmoderno operirani od iznenađenja, djelo je još uvijek test – test ponašanja, bihevijoristički upravo. Kako ćemo se pripremiti i držati kod izvedbe, slika naše slike kakvu hoćemo predstaviti u javnoj situaciji: znalački se smiješiti?; ili ozbiljno, s pozom mislioca s rukom na bradi, u klišeu intelektualca, šutjeti nabrana čela?; nelagodno se mrijestiti na stolici u napadu neke više nervoze?; malograđanski skrušeno s divljenjem kao da je u pitanju klasični genij?; izokrenuti ustima filisterski („koga zajebava!“)…?
Kako sjajnu igru je odigrao Kejdž, i kako je nastavlja igrati s nama i sad kad je već dvadeset godina u budističkom Velikom Ništavilu.
U svijetu sve više antiintelektualnom, sve amaterskijem, ova klackalica razrađenih visokih teorija, ličnog pečata, i igre, nestašnog i ludičkog, bitnija nam je možda nego ikad. Za kompozitora koji je išao u suprotnom smjeru od vječne potrebe za unošenjem reda u kaos, ironično je koliko to naročito lebdenje između zakona i ukidanja pravila donosi strukture, mogućnosti strukturnog mišljenja – nikad ne ukidajući slobodni let.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve