Suočavanje s dosezima jedne marginalizovane epohe

U izdanju „Službenog glasnika“ na punih 500 stranica sociolog, filozof i ponajprije historičar ideja Božidar Jakšić objavio je ove jeseni rezultate svojih minucioznih istraživanja historije časopisa „Praxis“ (1964–1974) i Korčulanske ljetne škole (1963–1974), uključujući i propitivanje njihova usuda i analizu utjecaja i recepcije tog časopisa i Škole. Današnjim studentskim i doktorandskim generacijama mladih filozofa, sociologa, politologa itd. spomenuti pojmovi uglavnom ništa ne znače (čast iznimkama!), bar ne u Beogradu. Već je to dovoljan razlog da se Jakšićevoj knjizi obrati primjerena pozornost.

A upravo ti pojmovi, „Praxis“ i Korčulanska ljetna škola, obilježavaju ono najbolje što se u tom vremenu na planu duha događalo i dogodilo u tadašnjoj Jugoslaviji: s jedne strane, tada je naša nekadašnja zajednička zemlja predstavljala jedan od bitnih svjetskih centara filozofije i socijalne teorije, a s druge je strane historija marginalizacije i onemogućavanja daljnjega izlaženja časopisa i daljnjega održavanja Škole organski utkana u povijest propasti, pojavno započete „antibirokratskom revolucijom“ a drastično manifestirane u krvavim ratovima u kojima se Jugoslavija raspala, da bi se njezin prostor u našim danima konačno oblikovao kao tugaljiva tranzicijska zona evropske periferije.

Kakve veze, pitat će netko, mogu imati zabrana „Praxisa“ i ukidanje Korčulanske ljetne škole s ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća i s današnjom pljačkaškom privatizacijom popraćenom općim materijalnim i duhovnim nazadovanjem što obilježavaju početak trećega milenija? Netko zlonamjerniji odgovorit će na to pitanje upućivanjem na podatak da je jedan od vodećih beogradskih filozofa toga kruga koji se okupljao oko „Praxisa“ i Korčule odigrao kao član Srpske akademije nauka i umjetnosti značajnu ulogu u osnivanju Socijalističke partije Srbije, te, konzekventno, u pripremi i propagiranju disolucijskih ratova. Iz tog će podatka (uz malu pomoć nategnutih silogizama) izvesti zaključak prema kojemu je „Praxis“ oblikovao disidentsku klimu koja je pripomogla civilizacijskom nazadovanju regije, te da stoga tu praksisovsku epizodu treba ili prepustiti zaboravu ili nemilosrdno secirati instrumentima liberalne demokracije (zapravo: ideologijskim oruđem neoliberalizma), kako bi se jasno pokazala zloćudnost utopije koju su praksisovci uzgajali, a koja nužno rezultira nekim velikim zlom, u konkretnom jugoslavenskom slučaju podivljalim nacionalizmima, bratoubilačkim ratovima i općom regresijom.

Jakšićeva knjiga pokazuje koliko su takve ocjene promašene. Počevši od argumentirana i dokumentirana zaključka prema kojemu „Praxis“ nikad nije bio zajednica istomišljenika, preko razorna opovrgavanja onih naknadnih tumačenja prema kojima bi djelovanje praksisovaca u bitnoj mjeri bilo motivirano htijenjem da se ideologijski legitimira tadašnji poredak, pa do osporavanja pokušaja da se to djelovanje smjesti u neki autoritarni okvir, Jakšić upućuje na činjenicu da su i marginalizacija „praksisovštine“ i konačno onemogućavanje časopisa i Korčule bili motivirani tendencijama restaljinizacije duha i jugoslavenskoga političkog okvira. Ta je restaljinizacija imala i jasna obilježja refeudalizacije društva, što se intenzivira početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o zlokobnom procesu koji se nije manifestirao samo kroz orkestrirane režimske kampanje, već i u izravnoj represiji (jedna od žrtava te represije bio je i sam autor ove knjige koji je 1973. u Sarajevu zbog jednog članka objavljenog u „Praxisu“ osuđen na kaznu strogog zatvora), te naposljetku i u ukidanju časopisa i Škole, kao i u udaljavanju osmoro suradnika „Praxisa“ i aktera Škole s Filozofskog fakulteta u Beogradu. Minucioznom analizom kritika uperenih protiv „Praxisa“ koje su dolazile s raznih strana, počevši od same pojave časopisa (pa i ranije: počevši od oblikovanja kritičkog pristupa dogmatskom marksizmu), pa sve do naših dana, kritika koje su veoma često bile denuncijantskog i falsifikatorskog karaktera, a u pravilu ideologijske prirode, Jakšić rekonstruira okvir nastojanja da se filozofija i socijalne teorija svedu u granice apologetike (pri čemu je adresat apologije nekad bio „birokratski socijalizam“, a potom ideja nacionalne homogenizacije i/ili neoliberalna ideologija i zbilja današnjega globalnog poretka). Valja reći: nije u pitanju tek kontekst, nego i odgovor na pitanje zbog čega je slomljena tanka nit mogućnosti izgradnje jednoga pravednijeg i humanijeg društva na ovim prostorima koju je utjelovljivala intelektualna zajednica okupljena oko „Praxisa“ i zbog čega se sve do danas sjećanja na epohu kada filozofija u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i drugim centrima tadašnje federacije nije bila provincijalna niti obilježena imitiranjem i epigonstvom nastoje prekriti velovima falsifikata i zaborava. A treba li spomenuti da među nositeljima te artikuliranije ili posve neartikulirane oblike negatorske kritike prevladavaju karijeristi, arivisti, aparatčici i „nacionalni radnici“?

Zainteresirana će publika u ovoj knjizi naći niz razjašnjenja, a kao posebnu bi vrijednost valjalo izdvojiti Jakšićeve analize Sesardićevih, Brdarovih i Savićevih ideologijski nadahnutih „stručnih kritika“ (čemu svakako treba pridodati i zanimljivu komparaciju Kukočeva i Žunjićeva pristupa „Praxisu“). Pridodaju li se tu i nacionalističke kritike „praksisovštine“ (uključujući i najekstremniju varijantu denunciranja njezina „protuhrvatskog karaktera“ kakvu je sredinom devedesetih godina elaborirao pedagog Nedjeljko Kujundžić, a u pitanju je autor koji je 1966. denuncirao „antisocijalistički karakter“ „Praxisa“ s pozicija tadašnje oficijelne ideologije) te prividno ne-nacionalističke, liberalno-kvazidemokratske denuncijacije kakvima se proslavio npr. Mirko Kovač (na vlastitu sramotu!), dobit će se pregled cijeloga dijapazona denuncijantske i falsifikatorske pseudokritike kojom se jedinstven iskorak što ga predstavljaju „Praxis“ i Korčulanska ljetna škola pokušavao (i još uvijek pokušava) eliminirati s javne scene. Naravno, „Praxisa“ danas nema niti ga može biti. Drugačija su vremena i kontekst je različit. Čini se, ipak, da strahovanja dežurnih ideologa (zapravo njihovih nalogodavaca) od toga „zmajeva sjemena“ s protokom vremena nisu umanjena. Možda to nešto govori o potencijalu koji se u neka minula vremena razvio u jednoj svojedobno marginaliziranoj i onemogućenoj zajednici. A možda je u pitanju tek preventivna paranoja. Ili paranoja naprosto.

Kako bilo, knjiga Božidara Jakšića ostaje nezaobilazna literatura za sve koji bi bez predrasuda htjeli vrednovati misaone dosege filozofije i društvene teorije u Drugoj Jugoslaviji, pa i za one koji imaju potrebe za elementarnim informiranjem s tom potiskivanom zajedničkom prošlošću.