„Budnosti nikad dosta, gospođice od tri pedlja! Na krivinama zadnji vagoni luđački tresu, i mnogi prazne crijeva zaboravljajući stid; a oholost, nekad suđena da bude vrlinom, splašnjava naočigled i smrdi nadaleko. I niko nema snage da odagna propadanje. I niko i ne pokušava da bude više od hladne želatine koja laprda među krajnostima kao rijetko govno, dok svi tvoji besprizorni usrećitelji i samozvani štovaoci onog što ne razumiju, i svi tvoji plaćeni nitkovi, doušnici i sjecikese, i svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom koji štiti vjernike od zaraženih, a svaku duhovitost uvijek i na vrijeme efikasno liječe u samom začetku.
Pa kakvo ime da ti damo, gospođice od tri pedlja?
Krivo srastanje, gospodine. Krivo srastanje. Kao kad bogate prose za miraz, a talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju što zažele. Mnogo ih je i strašno galame. Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu.
Da ne ostane ni pomen na ljepotu.“
(Branimir Štulić: Krivo srastanje)
Vjerovatno ne postoji izlizanija polemička preambula od one gdje se kaže da neki tekst ili autor nisu sami po sebi dostojni odgovora, ali im se, eto, ipak posvećuje pažnja u ime nekih drugih interesa. (Marko Ristić, Midžićev polemički i politički mentor, vrlo frekventno je koristio takvu preambulu.) Reagovanje Svebora Midžića (Šta je kome Jugoslavija) na moj tekst (Iskra u oku) jest, nasuprot tome, dobrodošla prilika da proširim neke od teza iz svog izvornog teksta. Midžić je, naime, uspio da mnogo plastičnije od Aleksandra Dragaša (kome to, istini za volju, i nije bio cilj) demonstrira ključne stavke telalskog narativa o Jugoslaviji. Teško da sam mogao i da zamislim da će se pogodnija osoba (javno) prepoznati kao telal. Do prije nekoliko dana o Midžiću nisam znao gotovo ništa, a poslije kratkog istraživanja sam shvatio da time apsolutno ništa značajno nisam propustio. Bez izrazitije autorske individualnosti, Midžić je u ovom kontekstu mnogo više tip, nego ličnost.
Kad se sa reagovanja Svebora Midžića skinu svi šljašteći ukrasi tipično usiljenog teoretičarsko-telalskog stila što se zaludno trudi da fingira lakoću i duhovitost, ono se svodi na tezu da između Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije bilo nikakvog kontinuiteta. Ja tvrdim da taj kontinuitet postoji i mogao bih da ga dokazujem nadugo i naširoko te iz mnoštva perspektiva, no za potrebe ovog teksta dovoljna je i jedna anegdotalno-personalna ilustracija. Pošto za ključno mjesto diskontinuiteta Midžić uzima 29. novembar 1943. godine, odnosno Drugo zasjedanje AVNOJ-a, vrijedilo bi ga upitati: Ko je bio Predsjednik Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije? Ne, nije Tito, nego Ivan Ribar, otac Ive Lole i Jurice i, što je ovdje važnije, Predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS, one Midžiću toliko omražene monarhističke Jugoslavije. U nekom simboličkom smislu, ne posve lišenom formalno-pravnih natruha, na obe Jugoslavije, i kraljevinu i socijalističku federaciju, može se primijeniti parafraza Šenoinog stiha: Lijepa Juga, Ribara starog kći.
Iz iste brazde su izišli Mlada Bosna i partizani. To je brazda o kojoj je, evo, baš ovih dana govorila Branka Prpa: „Možda ključna baština Južnih Slavena u 1.300 godina njihovog zajedničkog života na ovim prostorima jeste da ih međusobno povezuje ideja bratstva, da su braća.“ (Pjesma Jugoslaviji Crnjanskog završava distihom: Zdravo, u sramu, pokoru, bedi,/ braća smo, braća!) Ona iskra u oku iz naslova mog teksta koja toliko nervira Midžića i koju on projektuje u oko Miloša Crnjanskog, zapravo je iz oka Tina Ujevića. Kad u svom tekstu kažem da se Jugoslavija „rodila iz zvijezde na čelu i iskre u oku, iz rane u srcu mrtvog Ujevića“, onda je valjda svakom, osim kursadžiji iz Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, jasno da se tu aludira na trideset i prvu pjesmu iz Ujevićeve Kolajne, a da se zvijezda na čelu odnosi na partizane, na Ivu Lolu Ribara, recimo, ili Slobodana Principa Selju, Gavrilovog brata od strica.
Mladu Bosnu i partizane osim frajerstva vezuje i ono što Midžić (svjesno) prešućuje – da nisu bili kalkulanti, da su vjerovali u pjesme i snove. Kurvinska je Midžićeva fraza o „srbohrvatskom mladobosanskom paktu“; poštenije bi bilo da je i njega nazvao srboslovenskim, ako takvom već naziva Kraljevinu Jugoslaviju, kao što bi poštenije (i frajerskije) bilo i da „čubrilovićevske rasne fantazije i planove za iseljenje Albanaca s Kosova“ ne fakturiše Čubriloviću, već, ako mu u tom kontekstu treba neki mladobosanac, da, brate, sa jednakim argumentima i utemeljenjem udari po – Ivi Andriću.
Ali ne smije to Midžić, plaši ga zlatna nobelovska patina. Da nje nije, ne bi Midžiću i telalima smetao ni Kusturičin Andrićgrad, kazali bi da je Andrić Kusturicu i zaslužio, bio bi im Andrić još i gori od Crnjanskog. (A činjenica da su Andriću komunisti oprostili grijehe, odnosno da se Andrić učlanio u Savez komunista, dokaz je da su i vođe jugoslovenskih komunista i Ivo Andrić bili svjesni ovog kontinuiteta koji Midžić poriče; u momentu kad partizani ulaze u Beograd, Andrić je pisac bez ijednog objavljenog romana i s reputacijom ni blizu onoj kasnijoj, on u tom momentu komunistima manje treba kao veliki pisac, a više kao veliki Jugosloven, jedan od onih koji su Jugoslaviju stvarali. Isto tako, Andrić je znao da jugoslovensku ideju za koju su živote dali njegovi mladobosanski drugovi u novim vremenima čuvaju komunisti.) I da se razumijemo, da ne bude zabune, na barjaku Jugoslavije o kojoj pišem jest Miloš Crnjanski, jest Ivo Andrić, jest Tin Ujević, jest Miroslav Krleža. Na Krležu se i telali, znam, rado pozivaju, ali na nekakvog kastriranog Krležu, lišenog duše, lišenog jugoslovenske magistrale, u kojoj su i bogumili i Juraj Križanić i Prvi srpski ustanak i Mlada Bosna.
Umjesto na takvog Krležu, Midžić se poziva na Marka Ristića. To je bar pošteno. Marko Ristić i jest pjesnik midžićevske Jugoslavije, one koja se, kao, volšebno rađa iz lokalne primjene globalnog načela socijalizma. U retoričkoj vrućici Midžić vrišti (pišući svako malo u verzalu) da su svi svjetski marginalci zapravo Jugosloveni. To nije tako. Izrabljivani kineski radnik nije Jugosloven. Beskućnik koji se smrzava na ledenoj čikaškoj zimi nije Jugosloven. Dvadesetpetogodišnji Španac bez nade da će da dobije posao dostojan čovjeka nije Jugosloven. To ne znači da oni nisu važni, da ne trebaju da se bore, da ne treba biti na njihovoj strani (mada sumnjam da Midžić i telali iskreno jesu). To samo znači da nisu Jugosloveni. Jugoslavija je naša stvar, od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana. Drugi mogu da se ugledaju na Jugoslaviju, kao što se i jesu ugledali, ali oni su eventualno Jugosloveni jedino onako kako je i Kenedi bio Berlinac – retorički simbolično.
Kad smo kod Kenedija, ubijenog u atentatu u Dalasu, ne mogu da prenebregnem Midžićevo izjednačavanje Mlade Bosne i Sarajevskog atentata sa VMRO-ustaškom zavjerom i atentatom u Marseju. Iste su to stvari, kaže Midžić, samo što Vladu Černozemskog Crnjanski i Bazdulj ne bi glorifikovali. (To za glorifikaciju je tačno.) Iz ovog izjednačavanja proizilazi sve ostalo: Midžićevo pristajanje uz maksimu da je svaka (realno postojeća) Jugoslavija zapravo Srboslavija odnosno izjednačavanje jugoslovenstva kojeg simbolizuje, recimo, Miloš Crnjanski (ili Andrić ili čak Njegoš) sa velikosrpstvom i sa četničkom kamom. (Uvođenje kame je najtelalskiji momenat u Midžićevom reagovanju; on koji ne vidi kontinuitet između dviju Jugoslavija, htio bi maltene da poveže Crnjanskog sa Srebrenicom. Ne mogu telali da pobjegnu od svoje suštine, oni uvijek, iz bezbrižne hladovine svojih sinekura i sinekurčina, mesto mrtvih viču.) Kad govori o Aleksandru kao o „krunisanom tiraninu“ i varira kliše o Kraljevini Jugoslaviji kao „tamnici naroda“, Midžić potpuno ignoriše kontekst. Pa nije tadašnja Jugoslavija bila nekakva verzija današnje Kube, otok što je po društvenom uređenju različit od ostatka svijeta. Ako je tadašnji jugoslovenski Ustav bio izrazito centralistički, isto bi se moglo reći i za poljski Ustav, recimo, samo što je poljski, za razliku od jugoslovenskog, predviđao asimilaciju nacionalnih manjina. Također, zanimljive se paralele mogu povući između diktature Pilsudskog u Poljskoj i Aleksandrove u Jugoslaviji, da i ne pominjem da je, recimo, Siton-Votson i Aleksandra i Pilsudskog smatrao relativno blagim diktatorima u poređenju sa Ataturkom ili albanskim kraljem Zoguom. Isto tako, dokazivanje tvrdnje da je Kraljevina Jugoslavija bila iznutra trula time što su je sile Osovine okupirale za jedanaest dana zanemaruje činjenicu da je i mnogo veće i jače države (poput Francuske ili Poljske) Hitlerova armada bez problema pregazila. (O svemu ovom i mnogo čemu drugom sjajno piše Dejan Đokić u knjizi Nedostižni kompromis.) Aktuelni postjugoslovenski državni koncepti uglavnom se i baziraju na antijugoslovenstvu između dva svjetska rata, od priče o tzv. Prosinačkim žrtvama preko Božićne (zelenaške) pobune i kačačkog ustanka do atentata u Marseju koji potencira Midžić. Na tom se mjestu nacionalistički i salonskoljevičarski narativi o Jugoslaviji susreću u potpunoj saglasnosti.
Obrušio se Midžić s nekim čudnovatim bijesom na koncept frajera i želi vještački i voluntaristički da ga suprostavi konceptu marginalca. Šta Midžić podrazumjeva pod frajerom, ne znam, a iz njegovog reagovanja ne shvatam zna li i on. Riječ frajer i bilo koju njenu izvedenicu u tekstu Iskra u oku pominjem jedan jedini put i zbilja ne razumijem šta Midžić želi da postigne time što je, s nekim lažno superiornim cinizmom, kroz cijelo svoje reagovanje provlači kao lajtmotiv, naročito jer je sasvim očigledno šta taj pojam u mom tekstu označava. Naime, na tom jednom jedinom mjestu se doslovce kaže da su Jugoslaviju pravili „slobodni ljudi, frajeri, što su vjerovali u pjesme i snove.“ Onom ko zna da čita je jasno: kad kažem frajer, ja mislim na slobodnog čovjeka (Freiherr, a ne Freier). U tom smislu je besmisleno suprotstavljati frajera i marginalca. Svako ko je gledao makar i jedan vestern zna: frajer jest jednako marginalac. To je onaj koji se – poslužiću se riječima Bože Koprivice, Jugoslovena, frajera i marginalca – „u svojoj republici, ajde državi, u svojoj ulici, u dečjem dvorištu suprotstavlja ovim zapenušanim njuškama, netalentovanim, hrabrim samo u gomili.“ Te netalentovane zapjenušane njuške, hrabre samo u gomili – to su telali, to su besprizorni usrećitelji i samozvani štovaoci onog što ne razumiju, plaćeni nitkovi, doušnici i sjecikese, mutavi urlatori zvučnih titula koji hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom koji štiti vjernike od zaraženih, to su lokalne pizde (Pankrti su Midžiću, pretpostavljam, draži od Džonija Štulića i EKV-a).
Da, kao kod Halila Džubrana, to su dvije Jugoslavije. Midžićeva se, po njegovim riječima, još nije ni rodila, što će reći da nikad nije ni postojala. Stvarna Jugoslavija, ona o kojoj pišem, postojala je, u njoj su se mijenjala društvena uređenja, a mijenjale su joj se i granice, no ni ona trenutno ne postoji kao država. Ne znam hoće li ikada više biti Jugoslavije, ni kakva će biti ako je bude, ali ako je bude, kakva god da bude, znam da je neće napraviti telali. Telali (netalentovane zapjenušane njuške, hrabre samo u gomili) ne znaju da grade. Znaju samo da ruše.
