img
Loader
Beograd, 28°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Misto

16. септембар 2014, 22:27 Ivan Kolin
foto: i. kolin
Copied

Kuću u Mistu smo nasledili od dede koji je tu i rođen. Njegova majka je na drugom porođaju umrla zajedno sa bebom, a kako je kuća bila njena, deda je bio jedini naslednik. Iako se pradeda posle ponovo oženio i imao s novom ženom decu, deda je ipak ostao jedini naslednik. Može se reći da smo imali sreću u nesreći što danas tu kuću ne delimo sa još gomilom rodbine.

Pradeda je, kao i mnogi sa otoka, otišao u SAD da živi i radi. Posle jedne godine u Njujorku vratio se u Misto jer mu „nije prijala arija“ (vazduh). Vratio se na otok, prodao pola brda vojsci za ozbiljne pare i potrošio posle na piće i kocku (ne znam za žene, nisu mi tako pričali). Posle su decu motivisali da budu vredni da „ne bi bili ka Miće P“. Posle su se i on i moj deda preselili u Zemun i od tada kuća u Mistu služi kao letnjikovac.

Baka je prvi put videla more kad je stigla u Misto. Nakon inicijalnog šoka dočekala ju je gomila dalmatinskih baba koje su uvek sedele ispred kuća i naglas ogovarale svakog ko bi prošao, bez pardona. Babe su imale još jednu vrlo bitnu ulogu. Kad bi neki mladić prošao kroz selo sa svojom rodicom, one bi se, takođe naglas, skandalizovale i naglašavale da su to rođaci, kako ne bi došlo, jelte, do mešanja.

Na otoku pored Mista ima i drugo misto. Drugo misto je možda i najgore selo na svetu. Čuj možda, sigurno! Tamo žive „kurbe i pijanci“ i od malena smo učeni da ne idemo i da ne trošimo pare tamo. Moja mama je imala manje od 10 godina kad je sa rodicom otišla tamo da se okupa i po povratku dobila par „triski“ (šamara) od svog oca.

U drugom mistu zapravo ima velikih i lepih kuća, jer su se tu gradili letnjikovci za gradsku vlastelu iz obližnjeg Grada, dok je naše Misto starije, tradicionalno ribarsko i siromašnije naselje. Između dva mista su i dva groblja „da se mrtvi ne bi mišali“, a između njih ima i granica. Jedno 30-ak centimetara granice je godinama bilo nebetonirano, jer se nije znalo čija je tu jurisdikcija. Moj ujak se seća da su se tu kao mali nalazili i kamenovali sa suparničkim mistom. Sva sreća pa danas postoje „Bodulska pripetavanja“ (Ostrvska nadmetanja) pa se ljudi nadmeću organizovano u plemenitim sportovima kao što su povlačenje konopa i kartanje, ali i vaterpolo, plivanje, mali fudbal…

Naše Misto je bilo pobednik prvih bodulskih pripetavanja. Drugo misto nikad nije pobedilo na Bodulskim pripetavanjima. Naravno da nikad nisu nastupali zajedno protiv drugih otoka.

Moja istorija s Mistom počinje i pre nego što sam napunio godinu dana. U Misto nismo išli jedino 1991–1993, ali već 1994. smo preko Budimpešte došli na otok. Od tada sam svake godine posećivao Misto, sem 2003. kad me je smaralo da idem s mamom na more. Kakva sam budala bio. Išli smo par puta preko Mađarske, par puta direkt sa vizama, par puta kombijem, par puta nekim bosanskim taksistima koji su mogli na obe strane, par puta busom i poslednjih par puta avionom.

U Misto se dolazi brodom iz Grada. Brod je isti otkad znam za sebe, sagrađen 1947. Jedino je ime promenio, jer se nekad zvao Ohrid. Zadnjih par godina prečesto odlazi na remont, ali se još uvek vraća. Glavno mesto okupljanja Mista je u potpalubi broda gde lokalci sede i igraju briškule i trišete, i ogovaraju sve i svašta dok idu u Grad na posao, školu ili u nabavku.

Od lokalnih zvezda izdvajam preminulog Macolu, koji je kad ga žena naljuti znao da malo više popije i isplovi sa svojom barkom nasred uvale i peva mađarske opere. I to ne strašno loše. Tu je i Musa koji non-stop samo šeta, brat i ja ga zovemo Walkman. Bosonogi, koga tako zovu jer dugo nije mogao da nađe obuću za svoja stopala broj 50.

A Misto, kao svako misto, jedan dućan, oskudno snabdeven, par kafana, imamo čak i hotel, koji je ranije bio osnovna škola gde je moj deda išao. Na pijaci – dve tezge i jedan piljar, monopolista. Sveža riba stigne na svakih par dana i plane dok se ja i probudim. Zadnjih par godina se budim i pre nego što plane.

Ako se pitate da ću vam na kraju reći koje je to Misto i koji je to Grad u blizini, varate se. Ne želim da sad sednete i tražite ga na internetu ili da me slučajno pitate da vam nađem neki smeštaj tamo sledeće godine. Ne želim vas tamo, ne želim da se išta promeni, želim da zauvek ostane isto.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar
Niču zgrade po Srbiji: Hoće li novi zakon reširi problem nelegalne gradnje?

Komentar

Legalizacija kakvu svet nikada nije video – još jednom

Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima

Radmilo Marković

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure