

Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!
Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet


Da li smo prihvatili kao normalne i ozbiljne populističke performanse vlasti namenjene opsenjivanju prostote?
Koliko je ova država u rasulu najbolje se vidi po stanju u javnim preduzećima, a ono je takvo da je to prevazišlo razmere javašluka i prešlo u totalnu anarhiju. Ako mislite da preterujem, evo primera – autentičnog i dokumentovanog – od čije se užasnosti ledi krv u žilama i najhladnokrvnijih: pre neki dan je usred srede Kolubare – a znamo šta Kolubara znači za Srbiju! – i usred belog (pa još i radnog) dana upala grupa od nekoliko desetina građanki i građana, i satima pravila nekakve, hm, performanse, ometajući normalan radni proces u ovako vitalnom postrojenju. Možda bi bilo sa pravnog stanovišta preoštro nazvati njihov upad „diverzija“, ali se svakako radilo o neprimerenom i egzibicionističkom ponašanju koje je vodilo ometanju vitalnog radnog procesa te radnim ljudima i građanima poslalo izuzetno lošu vaspitnu poruku. Grupu izgrednika predvodio je izvesni Vučić Aleksandar (45) iz Beograda, od ranije poznat organima gonjenja, a i svim drugim organima. Velika većina ostalih takođe je identifikovana, a radi se takođe o našim starim znancima i prekršiocima u povratu, poput dr Stefanović Nebojše, Dačić Ivice, Mihajlović Zorane, Vujović Dušana, Ilić Velimira, Verbić Srđana etc. A znate li šta je najstrašnije od svega? Svi ovi građani zaposleni su u državnoj upravi i javnim službama, što znači da je srce mračne anarhije poniklo u srcu države! Strah me i da pomislim na konsekvence ovog stanja. Utoliko pre što je istraga brzo precizirala da su svi navedeni građani radno angažovani u samoj Vladi Srbije, i to na (bar nominalno) vrlo istaknutim i odgovornim poslovima i radnim zadacima ministara, pa čak i iznad toga. Što možda baca novo, još neprijatnije svetlo na inače neobjašnjivu i neoprostivu činjenicu da je obezbeđenje Kolubare prvo dozvolilo ovaj upad, a onda satima svojom pasivnošću tolerisalo boravak i prilično ekscentrično ponašanje ove poveće grupe nezaposlenih i nestručnih lica usred posebno zaštićenog područja.
Ako vam sve ovo zvuči kao šala-komika, možda bi trebalo da se zabrinete, jer signalizuje da ste prihvatili kao normalne – samim tim i ozbiljne – stvari koje ne mogu biti ni normalne ni ozbiljne. Recimo, egzibicionističke i populističke performanse ove vrste, namenjene opsenjivanju prostote, a prostotu nije teško opseniti – zato i jeste što jeste. Razume se da narečeni Vučić nije ni začetnik, pa čak ni osobiti inovator populističkog šibicarstva, ima tu i prevejanijih majstora od njega – mada ne na Balkanu, bar trenutno. Ali, mene više brine to što je pažljivijem posmatraču odavno jasno da ovo nije samo to, da ovde ima i nekog zastrašujućeg, sablasnog viška.
Ovde bi bilo najkorisnije prizvati u sećanje onu famoznu „Putinovu paradu“ od oktobra lane, kada je Beograd, specijalno za oči gasnog Hazjajina, oslobođen četiri dana pre roka. Tom je prilikom na Ušće i okolinu pala teška kiša; Putin, naravno, nije pokisao, ali Vučić Aleksandar jeste, a s njim i svi ministri i ostali visoki gaulajteri njegovog sve bizarnijeg ličnog režima, koji su brzo ukapirali da im je pametnije da i oni kisnu ako je Gazda već rešio da kisne. „Ako je kiša dobra za Aleka, sigurno je dobra i za mene“, pomislio je zacelo dr Stefanović Nebojša, čovek koji najbolje zna koliko je originalnost precenjena. Uzgred, jedina javna vajda od tog kisnuća bilo je što je Koraks u pokislom Vučićevom liku našao novu, najbolju modlu za njegovo prikazivanje: s njom šef kolubarskih komandosa toliko liči na sebe – i to ne „fizički“, nego na mnogo dubljem i važnijem nivou – da momentalno izaziva duboku potištenost kod svakog osetljivijeg posmatrača.
E, kao što ih je tada iz nekog svog šepuravog hira izložio pljusku od kojeg se dobija pneumonija čak i preko fotografije, zašto ih Vučić sada ne bi izložio prženju na zadriglom suncu, a sve usred rudnika?! I tako su oni sedeli i sedeli za Vladinom stonom garniturom tamo u Kolubari kao nekakvi moderni birokratski druidi, ritualno obožavajući Sunce, manje ono nebesko, više ovo zemaljsko, koje je njima vaistinu izvor svetlosti, topline i hrane… Zanimljivo je primetiti da kod većine – uključujući i šefa ove i svake parade – nisu primećene promene u ponašanju nakon što ih je sunce dobrano ošamutilo, što se može interpretirati na ohrabrujući, ali i na duboko zabrinjavajući način.
Sve nešto kontam: kad ponovo ozimi, možda bi mogli da se popnu na vrh Besne kobile i tamo do grla zavejani održe sastanak Vlade? Ako to učine, obećavam, lično ću angažovati g. Jetija da ih poseti – a oni neka gledaju da ga nekako ne naljute. Šalu na stranu, ministrovanje tako postaje svojevrsni ekstremni sport – što možda objašnjava tvrdoglavu upornost Jovanović Čedomira (ličnost iz naše skorije političke istorije; možete je naći na Wikipediji, ali čemu?) da pošto-poto dospe u Vladu, iako nije prošao izborne pretkvalifikacije.
Nego, sve vreme dok pišem ovaj tekst pokušavam da se setim na šta me podseća zaumni prizor onih (naseljenih) kancelarijskih stolova usred kolubarske ledine; i eureka, setio sam se! To je ono u Letećem cirkusu Montija Pajtona kad Džon Kliz sedi za stolom iz TV studija na nekoj livadi, pustoj plaži ili kakvoj drugoj nedođiji, a onda kaže u mikrofon: And now for something completely different!
Ovdašnjem cirkuzantu i njegovoj putujućoj diletantskoj trupi fali još samo gologuzi pijanista, da veselo najavljuje terenske sednice. Ili možda i njega već imaju?


Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet


Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj


Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa
Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji
Koliko živ čovek može da podnese Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve