
Šumovi u vlasti
Ružić na protestu 15. marta u Beogradu: Idem, kako ne idem
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
Više od dvadeset godina Fondacija Hemofarm pomaže studente iz Srbije, stipendirajući najbolje brucoše i akademce. Za "Vreme" govore dvoje korisnika Hemofarmove stipendije, koji su diplomirali u razmaku od 14 godina – odgovaraju na ista pitanja o tome koliko motiviše ova "apanaža" kao priznanje za rad i trud i koje su razlike između studiranja devedesetih i danas
Na početku akademske nove godine brucoši, studenti, diplomci i njihovi roditelji, osim novca za knjige, opremu i usavršavanja, susreću se i sa pitanjem da li se na kraju tog puta od diplome u Srbiji može živeti. Prema poslednjim podacima, Srbija je na samom začelju svetske tabele po kapacitetu da zadrži svoje, ali i privuče ostale talentovane mlade ljude. Velika nezaposlenost, mala primanja, nesiguran posao glavne su karakteristike radnog okruženja kod nas. Mnogi tu muku osete i za vreme studiranja. Cene školarina su daleko iznad prosečnih primanja roditelja, a prateći troškovi studiranja mnogo veći. Fondacija Hemofarm već više od dve decenije stipendira najbolje brucoše i akademce. „Kada je Fondacija Hemofarm pre skoro 22 godine pokrenula stipendiranje studenata, tek oko dva odsto mladih ljudi je napuštalo Srbiju. Danas je taj broj 15 odsto, a plašim se da nam okolnosti kratkoročno ne idu naruku“, kaže Ronald Seeliger, generalni direktor Hemofarma. „Zbog toga je dodatna odgovornost na državi, ali i na nama, da nastavimo da budemo podstrek pravim vrednostima. Prošlo je vreme uramljivanja diploma, sada je prisutna opšta tržišna utakmica u svim segmentima pa i u sticanju, i još važnije, primeni praktičnih znanja i veština. Zbog toga mi u Hemofarmu naše zaposlene smatramo najvećim resursom i verujemo da je ulaganje u obrazovanje jedina prava investicija koja nikada ne gubi na vrednosti“, zaključuje Seeliger.
Pravo vrednovanje rada i znanja
U Srbiji sam se školovala i Srbija je ulagala u mene, pa sam spremna da to i uzvratim time što ću ostati ovde da primenim naučeno
Tijana Ćirović je završila farmaciju na Fakultetu medicinskih nauka Univerziteta u Kragujevcu. Prošle godine u indeks je zabeležila i oznaku – student generacije. Od ove godine je podmladak Hemofarma.
„VREME„: Koliko stipendija pomaže tokom školovanja?
TIJANA ĆIROVIĆ: Stipendija u velikoj meri pomaže tokom studiranja, kako u moralnom tako i u finansijskom smislu, što izuzetno pozitivno utiče na motivaciju studenta.
Prva stipendija mi je bila naročito draga, ali sam i nju, kao i svaku narednu, usmerila na razne vidove dodatnog obrazovanja.
Da li ti je ova pomoć bila motiv da budeš bolja i nadalje ispunjavaš uslove za konkurs?
Naravno da jeste. Stipendija mi je pružala osećaj sigurnosti i podsticala me da istrajem na svom putu obrazovanja. Zahvalna sam Fondaciji Hemofarm što je prepoznala potrebu da se rad i znanje vrednuju na pravi način i time bila oslonac velikom broju studenata tokom školovanja.
Šta prepoznaješ kao najveći problem studenata u Srbiji?
Teško je navesti jedan univerzalni problem, ali mislim da je bitno da studenti budu svesni da je svako kovač svoje sreće to jest uspeha u ovom kontekstu, bez obzira na kakve probleme nailazi tokom studiranja.
Gde želiš da gradiš svoju budućnost?
Svoju budućnost želim da gradim u Srbiji i nadam se i verujem da će postojati realni uslovi za tako nešto. U Srbiji sam se školovala i Srbija je ulagala u mene, pa sam spremna da to i uzvratim time što ću ostati ovde da primenim naučeno.
Šta bi poručila sagovorniku?
Poručila bih mu da mi je drago što je uspeo da u Srbiji ostvari svoj potencijal i primeni svoje znanje i sposobnosti. Iskoristila bih ovu priliku da mu poželim puno uspeha.
Što više poslovne prakse
Opšte zapažanje je da su stečena znanja uglavnom neupotrebljiva u praksi Mladima treba ponuditi što više prakse u realnom poslovnom okruženju. Školstvo je devalvirano i priznavanjem raznih privatnih fakulteta
Aleksandar Kampfer, korisnik stipendije bezmalo sve vreme školovanja, diplomirao je 2000. na Fakultetu za fizičku kulturu Univerziteta u Beogradu. Nakon studiranja vratio se u rodni Vršac i već šest godina radi kao direktor hotela „Srbija“ koji je deo hotelskog lanca „Eix Hotels“ sa Majorke.
„VREME„: Koliko stipendija pomaže tokom školovanja?
ALEKSANDAR KAMPFER: U vreme kada sam ja studirao, bila je veoma značajna i mnogo mi je pomogla. Trošio sam je na udžbenike i rekvizite, i dobrim delom da finansiram studentska putovanja.
Da li ti je ova pomoć bila motiv da budeš bolji i nadalje ispunjavaš uslove za konkurs?
Da. Osim što mi je omogućila da investiram u svoje školovanje, osećao sam stalnu obavezu da se dokažem i prema Fondaciji i da budem jako dobar student.
Šta prepoznaješ kao najveći problem studenata u Srbiji?
Opšte zapažanje je da su stečena znanja uglavnom neupotrebljiva u praksi; mladima se daje lažan uvid u vrednost njihovog obrazovanja, ali u praktičnom smislu znanje i veštine koje oni donose su nedovoljni da bi samostalno radili. Kada dođu kod nas, sve uče praktično iz početka. Mladima treba ponuditi što više prakse u realnom poslovnom okruženju. Školstvo je devalvirano i priznavanjem raznih privatnih fakulteta.
Gde želiš da gradiš svoju budućnost?
Budućnost gradim i želim da gradim u Srbiji jer se ovde najbolje osećam, ovo je moja zemlja i jako je volim, a i moja porodica se dobro oseća sa mnom ovde. Svake godine nekoliko nedelja provodim radeći u Španiji pa imam dobar uvid gde smo to mi. Ono što mi se posebno dopada u zapadnoj Evropi je stabilnost u poslovnim odnosima, visok stepen odgovornosti, jasna vizija i individualan pristup pojedincu, pun uvažavanja, gde se kvalitetan saradnik oseća kao član porodice i zato bezrezervno daje svoj maksimum, gde je borba za opstanak zamenjena osećajem pripadnosti i lojalnosti. Voleo bih da doprinesem u stvaranju takve svesti i društveno-poslovnog okruženja u kome bi naši stručni ljudi, i naša zemlja sa svim potencijalima koje ima, stvorili efikasniji i produktivniji sistem. Voleo bih da budemo uspešna i ponosna zemlja u kojoj mladi teže da ostanu, dokažu se i grade svoju budućnost.
Šta bi poručio sagovornici?
Da kada neko misli da ne može više – da zna da sigurno može, i kada misli da ne može bolje – da zna da uvek može i mora bolje.
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
U saopštenju SSP-a navodi se da vlast Aleksandra Vučića planira politički obračun sa opozicijom, koristeći optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Bivši poslanik radikala Nemanja Šarović oduševljava mase svojim reporterskim poduhvatima. I kaže da mu je uglavnom žao naroda koji intervjuiše na Vučićevim mitinzima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve