Novine u doba ratova, bede i očaja

1990, godina prva
Svi na izbore

Prvi broj nedeljnika „Vreme“ na kioscima 29. oktobra 1990; bio je ponedjeljak. Redakcija je puna entuzijazma. Vjeruje se u moć točne informacije i, na toj osnovi, snagu publike sposobne da samostalno rasuđuje, zaključuje i opredeljuje se. Čitaocima se poručuje: jedini je cilj „Vremena“ – prve privatne novine u zemlji – „vrh dostignutih vrednosti u novinarstvu i društvu uopšte“ i da „nema ni trajnih saveznika, ni trajnih protivnika“.

Tako je počelo.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija još postoji. Nakon što su održani u svim njenim republikama, prvi višestranački izbori u Srbiji zakazani su za 9. decembar 1990. Kampanje političkih stranaka ključna je tema „Vremena“. Poput javnosti i političkih partija, ni redakcija nema iskustvo u praćenju izbora. Ne krije, međutim, da podržava opoziciju protiv režima Slobodana Miloševića; uostalom, nastanak „Vremena“ je plod pokušaja grupe novinara i intelektualaca da razviju liberalnu i socijaldemokratsku alternativu vladajućem populizmu u Srbiji, ali i u svim ostalim jugoslavenskim republikama.

Rezultat izbora je totalni kolaps svega u što redakcija vjeruje i svakog koga podržava: Milošević je izabran za predsjednika Srbije, a njegova Socijalistička partija Srbije osvaja 194 poslanička mjesta.

„Paradoks je u tome što se verovalo da sam čin slobodnih izbora znači da će birači, prirodno, glasati i za novu vlast“, piše „Vreme“ u broju 8. „Kao da se svi pitaju ko je uopšte glasao za kandidate SPS-a?“

Pitanje koje će se još mnogo puta u različitim oblicima postaviti na stranama ovog nedeljnika…

1991, godina druga
Slika budućnosti

Niti ide dobro „Vremenu“ kao jugoslavenskom listu, niti samoj Jugoslaviji: nacionalizam, autoritarizam, šovinizam u potpunosti dominiraju javnim i političkim životom. Redakcija se dosljedno zalaže za demokratske vrednosti, toleranciju i mir, ali se čini da za nedjeljnik ovog tipa jednostavno nema mjesta na tržištu. Početkom marta 1991. – u potpunoj besparici – priprema se broj bez mnogo šanse da ikad bude štampan. Nada umire posljednja. Vjerujući da će se u posljednjem trenutku dogoditi čudo, redakcija izdaje saopćenje čiji sadržaj glasi: „‘Vreme’ kasni sa razlogom“.

Čudo se događa.

Iako nitko to ne očekuje, demonstracije od 9. marta 1991. zatresle su iz temelja Miloševićev režim. Pod pritiskom događaja nalazi se novac za štampariju, pa „Vreme“ ne samo da nastavlja sa izlaženjem, već u praksi demonstrira što znači „vrh dostignutih vrednosti u novinarstvu“ – izvještavanjem, istraživanjem i angažiranošću u borbi za javni interes.

„Novine idu u štampu upravo na vrhuncu drame dok kroz prozore redakcije ulazi dim iz zapaljenih automobila, policija puca u vazduh, a vlast se zaista ‘valja po ulicama’“, poslednja je rečenica teksta pod naslovom „Krvava odbrana vlasti“ iz broja od 11. marta 1991.

Opstaju i „Vreme“ i Milošević. Uz punu podršku Franje Tuđmana, ali i ostalih nacionalnih lidera u bivšoj Jugoslaviji, predsjednik Srbije podiže onu vlast što je valjala ulicom i cementira je ratom.

Što predstavlja izlazak tenkova Jugoslavenske narodne armije na međunarodne granice Slovenije poslije proglašenja nezavisnosti ove republike i, potom, oružani sukobi sa njenom Teritorijalnom obranom, „Vreme“ obznanjuje na naslovnoj strani 1. jula 1991. Tu stoje tri riječi – „Kraj druge Jugoslavije“.

„Međusobno i uzajamno su se ohrabrili, nekako podelili odgovornost i krenuli uz nos celom svetu. Ishod je katastrofa koja je tek započela“, dijagnoza je istog broja.

O kakvoj je katastrofi riječ – vidi se ubrzo u Hrvatskoj. Na srpskoj strani su jedinice JNA i teritorijalci samoproglašene Republike Srpske Krajine; na hrvatskoj – Zbor narodne garde i policija. Paravojne grupe, ratni zločini i progon civilnog stanovništva zaštitni su znak jednih i drugih, ali kako su u tom trenutku srpske snage mnogo dominantnije tako ih prati i znatno veći broj nepočinstava.

Ne osvrćući se na nacionalnu pripadnost, „Vreme“ iz broja u broj izvještava o sukobima i žrtvama, gospodarima rata i njihovim nedjelima, apostrofirajući posebno Miloševićevu vlast. Time kod režima u Srbiji stiče klevetu „nacionalnih izdajnika i stranih plaćenika“, a u svijetu status daleko najboljih i najrelevantnijih novina sa područja bivše Jugoslavije. Upravo iz oba ova razloga, nigdje na terenu nije preporučljivo predstaviti se kao novinar „Vremena“.

Najteže borbe 1991. vode se u Vukovaru. U reportaži iz broja 57 – nakon što su ovaj grad zauzele srpske snage prethodno ga sravnivši do zemlje – piše:

„Dobro pogledajte slike Vukovara; Vukovar upozorava na budućnost.“

Te 1991. umire Jug Grizelj, jedan od osnivača „Vremena“ i jedan od najboljih jugoslavenskih novinara.

1992, godina treća
Prokleta avlija

Milošević i Tuđman u decembru 1991. prihvataju mirovni plan Sajrusa Vensa i „plave šljemove“ – time je zamrznut rat u Hrvatskoj. Međutim, mračni oblaci nadvijaju se nad Bosnom i Hercegovinom. Kao i u čitavom prethodnom periodu „Vreme“ izvještava, upozorava, apelira uzdajući se u razum i međunarodnu zajednicu poput davljenika što se hvata za slamku. No, ne zavarava ni sebe ni svoje čitaoce.

„Pokazalo se da su bila nerealna očekivanja da bi Bosna mogla ostati mirna. Premnogo ljudi isuviše je prilježno radilo na tome da pretnje oružanim sukobom postanu stvarnost“, piše u broju 72 od 9. mata 1992.

Rat u Bosni i Hercegovi počinje svega mjesec dana kasnije. „Vreme“ piše o Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću kako uz punu Miloševićevu podršku tenkovima kroje granice nacionalno čiste Republike Srpske; o Aliji Izetbegoviću za koga je nezavisnost važnija od mira; o Mati Bobanu, ključnom Tuđmanovom etničkom inženjeru potpuno hrvatske Herceg-Bosne… A najvažnije od svega jeste izvještavanje o pokoljima i progonima civila, logorima i izbjeglicama, divljačkom granatiranju i opsadi Sarajeva…

„Snajperskim metkom pogođena Sanida doziva babu. Na pitanje što bi poručio čovjeku koji mu je pogodio kćerku, otac je bez mržnje odgovorio da bi s njim volio popiti kafu da vidi da li mu taj snajperist može pogledati u lice“, piše u reportaži iz Sarajeva u broju 81.

Tko god je u Srbiji htio da zna kako se za njegove nacionalne interese ratuje u Bosni i Hercegovini, mogao je to da sazna iz „Vremena“. Nada da se ovo krvoproliće može zaustaviti pojavila se julu 1992. Nakon što su Ujedinjene nacije zavele ekonomske sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji (federaciji Srbije i Crne Gore formiranoj u aprilu 1992), čini se da je Miloševiću odzvonilo – Beograd je poprište masovnih antirežimskih demonstracija nazvanih Vidovdanski protest. Ni prvi, a ni posljednji put novinari „Vremena“ izvještavaju „sa učestvovanjem“. Na naslovnoj strani broja 86 sa „10, 9, 8…“ započinje odbrojavanje do pada režima, a u tekstu pod naslovom „U agoniji“ stoji:

„Dok ulicama šepaju invalidi, dok mlade žene sa decom prose, dok se izbeglice unezvereno okreću, a ‘inoplemenci’ skidaju imena sa svojih vrata, dok vam iz telefonske slušalice dopire plač sarajevskih prijatelja, na dnu svoje istorije, izolovana i prezrena na svetu, Srbija sprema ispraćaj svog najgoreg vladaoca.“

Još jednom „Vreme“ nije u pravu – Milošević iste godine ponovo dobija predsjedničke izbore u prvom krugu; još jednom će se frustracija rođena iz nemoći useliti u redakciju.

Biće toga još – i te kako.

1993, godina četvrta
Pokretno dno

„Ljeta gospodnjeg 1993. kresli su kalaši, hekleri i falovke, sarovke, tomsoni i zbrojovke… Rokalo se iz minobacača cal 60. 82 i 120 mm. Raspamećivali su i topovi i haubice. Rasturali tenkovi. Kosili teški brauninzi, boforsi i flakovi. Pržili plamen, oganj i orkan, padale lune. Radile su paštete u minskim poljima i protivtenkovske mine na cestama. Snajperi… Svemu ovome zahvaljujući, tužna kolona sakatih i ubijenih postajala je sve duža sa tendencijom da joj se kraj ne sagleda nikad.“

Ovako se u broju 167 „Vreme“ osvrće na 1993. U proljeće te godine obnovljeni su sukobi između krajiških i hrvatskih jedinica, u Bosni i Hercegovini traje rat svi protiv svih: srpske i muslimanske snage tuku se na Igmanu, u Sarajevu, bosanskoj Posavini; simbolički vrhunac hrvatsko-muslimanskog sukoba u srednjoj Bosni i Mostaru označava rušenje Starog mosta po naređenju generala Hrvatskog vijeća obrane, Slobodana Praljka; u Cazinskoj krajini Fikret Abdić odmeće se od vlasti u Sarajevu i – uz sponzorstvo Miloševića i Tuđmana – proglašava Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna, čime započinje teško krvoproliće unutar samog muslimanskog nacionalnog korpusa…

O svemu ovome „Vreme“ izvještava u trenucima dok se događa, profesionalno i antiratno angažirano, bez naknadne pameti i podilaženja nacionalističkom duhu vremena… Ponekad, nije se lako oduprijeti melankoliji i rezignaciji.

Inače, „Vreme“ od 29. novembra 1993. košta 5.000.000 dinara; od 6. decembra 1993 – 50.000.000 dinara, od 13. decembra 1993 – 200.000.000 dinara… Godina je završena okruglom cifrom od 500.000.000.000 dinara po primjerku čija je protuvrijednost jedva 15 njemačkih pfeniga. Nakon toga cijena se ne štampa na naslovnoj stranici jer se kolori predaju štampariji dan ranije od ostatka novine, već na trećoj strani. U vračanju koliki će biti odnos dinara i njemačke marke, novinari neuporedivo više greše od tehničkog osoblja.

Šverc, nestašice i – posebno – hiperinflacija, u potpunosti obilježavaju posljednje dane 1993.

„Svakog dana desetine hiljada ljudi prinuđeno je iznositi preostalu deviznu ušteđevinu i kućne zalihe na prodaju i tako u odnosu na dinar stvaraju sve skuplju i skuplju marku“, piše u broju 166.

Sve te marke kupi režim – između ostalog i preko svojih piramidalnih štedionica kao što su one Dafine Milanović i Jezdimira Vasiljević – Gazda Jezde. A kada stanovni-štvo ostane i bez posljednjeg pfeniga iz slamarice, vlast će zaustaviti štampariju novčanica u Topčideru.

Do tada – u zgradu redakcije ulazi se kroz kilometarski red ispred Dafiment banke.

1994, godina peta
Čekajući rasplet

Guverner narodne banke Dragoslav Avramović u januaru 1994. uvodi novi dinar čiji je paritet prema njemačkoj marki jedan naprema jedan. Taj odnos neće dugo potrajati. Uostalom – ni Avramović na svojoj funkciji, pošto stiče široku popularnost u stanovništvu. I tada i kasnije, „Vreme“ podržava njegova reformska nastojanja.

Rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj se nastavlja bez većih promjena na terenu. Prvi put u svojoj istoriji NATO izvodi borbenu akciju u sklopu zabrane letenja nad BiH: 28. februara 1994. američki avioni obaraju četiri od šest srpskih aviona nakon što su ovi bacili bombe na Novi Travnik.

„Neko bi za ovaj avanturizam morao da položi račune. Ne zbog NATO-a; njima je svečano svejedno ko je leteo, već zbog svojih vojski, pilota i naroda“, piše u „Vremenu“ broj 175.

Ipak, postepeno se počinje nazirati mogući kraj rata Bosni i Hercegovini. Kada se poslije propasti različitih međunarodnih inicijativa u pregovore uključuje Ričard Holbruk, specijalni izaslanik američkog predsjednika, Milošević je spreman na popuštanje. No – Karadžić i Mladić nisu. Ostali su tvrdi kao i prethodne godine kada su predsjednika Srbije javno ponizili na skupštini na Palama odbivši Vens–Ovenov mirovni plan. Beograd ovaj put zavodi sankcije Republici Srpskoj.

„Ako je Miloševiću mirovni plan samo dobar alibi da prekine sa Karadžićem, ako mu je najvažnija vlast, taj motiv ga ovog puta slučajno vodi u dobrom smeru“, stoji u broju 200.

Ovog puta je „Vreme“ – čiji pojedini novinari u tom trenutku jako dobro stoje u pojedinim zapadnim ambasadama – potpuno u pravu.

1995, godina šesta
Slom

Dok su pogledi uprti ka Bosni, krvavi rasplet počinje u Hrvatskoj: 1. i 2. maja 1995. Hrvatska vojska za trideset i šest sati zauzima zapadnu Slavoniju, dio Krajine.

„Bila je strašna pucnjava, hodali smo, puzali, prešli neki kanal i – zalutali“, govori za „Vreme“ u broju 237 Jelena Radošević, jedna od više hiljada srpskih izbjeglica sa tog područja. „U međuvremenu je svanulo i mi smo shvatili da smo onako mokri išli u krug.“

Prvi put izostaje reakcija iz Srbije na dešavanja „u svim srpskim zemljama“; dnevnik RTS-a javio je o padu zapadne Slavonije u 17 minutu. Jasno je da je na redu ostatak Krajine.

Međutim, događaji se smjenjuju filmskom brzinom: čim im je avijacija NATO-a uništila nekoliko skladišta, pripadnici Vojske Republike Srpske hvataju članove mirovnih trupa, vezuju na moguća mjesta budućih udara i – snimaju za televizije; oslobođeni su tek kad je Milošević podviknuo.

„Može li neko nekažnjeno ponižavati vojnike i oficire desetak armija u službi Ujedinjenih nacija – i dokle? Veruju li Karadžić, Mladić i ekipa sa Pala u svoju propagandu toliko da će se upustiti u rat sa celim svetom?“, pita „Vreme“ u broju 241.

Ispada da vjeruju – 11. jula 1995. naređuju genocid u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija. Od samog pada ovog gradića, redakcija je svjesna monstruoznosti zločina, ali ne i njihovog punog razmjera; ubijeno je 8.000 ljudi. O svemu što se tada moglo saznati, piše u broju 247:

„Kolona od 10.000 krenula je na severozapad do šume. Kod Kravice, sela zapadno od Nove Kasabe, naišli su na zasedu VRS. Kolona je prepolovljena, bilo je mnogo mrtvih; (…) Nepoznat broj muškaraca između 16 i 55 godina srpske snage su izolovale i odvele u Bratunac zbog sumnje ‘da su počinili ratne zločine’. (…) Pominje se 1600 ubijenih, ali bez potvrde“…

Već 4. avgusta 1995. slijedi pad Krajine: sa prostora na kome su bili većina četiri stoljeća, Srbi nestaju za četiri dana. Dok se kolona sa gotovo 300.000 izbjeglica polako kreće prema Srbiji, iza Hrvatske vojske ostaju leševi staraca koji su je dočekali i zgarišta njihovih kuća.

„Krajina se našla opkoljena i bez i jednog jedinog saveznika“, stoji u broju 251. „Svi ti srpski lideri koji su se toliko zaklinjali u borbu do posljednjeg, na kraju nisu smogli snage da organiziraju ni elementarnu obranu. Možda im je to i najpametnija odluka.“

Rat u Hrvatskoj okončan je slomom Krajine. Onaj u Bosni i Hercegovini – uz NATO intervenciju i ofanzivu muslimansko hrvatskih trupa koje su zauzele bar polovinu bosanske Krajine pod kontrolom Republike Srpske – Dejtonskim sporazumom postignutim 21. novembra 1995. Broj 266:

„Posle sporazuma u Dejtonu preostale su samo dve vrste ljudi. Oduševljeni i očajni. Prvima je važno samo to što je rat završen, drugi tek sada sagledavaju sav njegov besmisao i dubinu katastrofe. Većina nas spada u obe ove grupe, istovremeno ili naizmenično.“

Dok iz sata u sat prepravljaju tekstove zavisno od informacija iz Dejtona i sa terena, grupi novinara „Vremena“ čiji je sektor rat, jedan strani kolega javlja da je postignut mir riječima: „Ostali ste bez posla. Otpušteni ste.“ Nitko se nije nasmijao.

1996, godina sedma
Koza i kupus

Sa zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, težište izvještavanja „Vremena“ premješta se na Srbiju – poratne veze bivših republika ionako su rudimentarne. Bez obzira na sve što se dogodilo prethodnih godina, a pogotovo 1995, Slobodan Milošević nikad nije bio jači. Američke diplomate proglašavaju ga za „faktora mira i stabilnosti u regionu“.

„Milošević, koji se dugo zamajavao Rusijom, sada brzo nadoknađuje zaostajanje, što je uvek neprijatno za gledanje, kao uvek kada se neko lišava svog dostojanstva“, piše u broju 278 na temu novog političkog kursa predsjednika Srbije.

A što se tiče „Vremena“, ono od nastanka podržava svaku demokratsku opoziciju protiv njegovog režima – u svim kombinacijama i u svim koalicijama. Također – iako nikad nije imala iluzija o tim liderima i njihovim partijama – depresija i frustracija u redakciji redovne su posljedice pobjeda Miloševićeve partije i njihovih satelita na izborima 1990, 1992, 1993… Nije, dakle, čudno da „Vreme“ podržava i koaliciju „Zajedno“ na lokalnim i saveznim izborima 1996, a još manje što se i ne nada da će ovaj put izborni rezultati biti drugačiji. Ili, ipak, možda…

„Izborna kampanja, sudeći bar po njenom intenzitetu i brutalnosti, nešto je sasvim novo čak i na našim prostorima“, piše u broju 317. „Nikad ranije socijalisti nisu toliko pretili biračima i upozoravali šta ih čeka ako 17. novembra 1996. ‘pogreše’.“

Uprkos svemu, birači su „pogrešili“. Iako loše prolazi na parlamentarnim, opozicija dobija na lokalnim izborima u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Užicama, Kraljevu, Kragujevcu, Čačaku, Zrenjaninu i brojnim drugim gradovima… Broj 318:

„Dok se u izbornim štabovim opozicionih partija naveliko otvara viski i šampanjac, biće dobro ako do jutra sačuvaju vlast u bar deset od ovih četrdeset opština koliko tvrde da su već osvojili; da ne bude da dok ovi slave, oni drugi čuvaju izborne kutije. I ponovo broje.“

Baš to se i dogodilo. Međutim, izlazak do tada neviđenog broja građana na ulice i njihov protest zbog pokušaja izborne krađe bez presedana, nešto je što nitko nije očekivao. Demonstrira se svaki dan sa pištaljkama, transparentima i zastavama prvenstveno u Beogradu, jer je tu sukob najžešći i ulog najveći.

„Ovo više nisu demonstracije od 9. marta 1991. Iza opozicije sada stoji proverena volja naroda koji se uzdržava od nasilja, a on je taj koji ruši ustavni poredak“, piše „Vreme“ u broju 319.

Dok brutalnost režimske policije i parapolicije raste iz dana u dan, stotine hiljada demonstranta prvi put na beogradskim trgovima i ulicama dočekuje Novu godinu. U punom angažmanu „izvještavanja sa učestvovanjem“, redakcija se uz izvjesne cinične ograde slaže da bi „od ovog nešto moglo i da ispadne.“

1997, godina osma
Naše podjele

Građanski protest traje osamdeset osam dana. Konačno, uz posredovanja bivšeg španjolskog premijera Filipea Gonzalesa u okviru misije OEBS-a, Milošević je prinuđen da prizna poraz: Skupština Srbije u februaru 1997. donosi lex specialis kojim je potvrđena stvarna volja birača i vlast opozicije u najvećem broju gradova u zemlji. Ubrzo, Zoran Đinđić, predsjednik Demokratske stranke, postaje prvi demokratski izabran gradonačelnik Beograda.

„Milošević jeste pocepana vreća, ali niko još ne zna sve što se u njoj krije, dok njegovi žbiri znaju o opoziciji i više nego što ih zanima. Na strani režima i dalje su novac i televizija“, upozorava se u broju 329.

Do tada monolitna Miloševićeva vlast kreće da se osipa. Najveći „transfer“ je onaj Mila Đukanovića koga obnaroduje intervjuom u „Vremenu“ broj 331:

„Nemam dileme da politika koju oličava Milošević nije politika za budućnost srpskog naroda, Srbije i SR Jugoslavije. On je lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred nama“, kaže premijer Crne Gore.

Ipak, zajedno sa Đukanovićem i ogromnim djelom javnosti „Vreme“ se ponovo vara kada je riječ o sudbini režima. Nedugo nakon svoje prve pobjede, opozicija će se posvađati i razjediniti, Srpski pokret obnove će uz podršku socijalista smijeniti Đinđića sa mjesta gradonačelnika, a Milošević će poslije dva mandata na mjestu predsjednika Srbije, postati predsjednik SR Jugoslavije; na inauguraciju mu dolazi crnogorski premijer.

Poput opozicije, „dijeli“ se i redakcija: veći dio podržava DS u pokušaju bojkota parlamentarnih izbora zbog potpuno neregularnih uvjeta, manjina je za izlazak na birališta strahujući od potpune marginalizacije opozicije.

„Antiizborna kampanja je raspršena, moralistička i beskrvna, između ostalog i zato što ona ne obećava lokalnim aktivistima mogućnost da učestvuju u deobi izbornog plena“, konstatacija je iz broja 360.

SPS je u septembru 1997. još jednom pobjedio, SPO Vuka Draškovića ušao je u parlament kao kakva-takva opoziciona partija, a Milan Milutinović postaje predsjednik Srbije pobjedom nad liderom Srpske radikalne stranke Vojislavom Šešeljem zahvaljujući teškim izbornim mahinacijama na Kosovu.

Od entuzijazma sa početka godine ne ostaje apsolutno ništa. U redakciji se to dobro osjeća kao i da će izvještavanje sa Kosova postati prioritet u narednim brojevima.

1998, godina deveta
Pod udarom zakona

Napadi na policiju ilegalne Oslobodilačke vojske Kosova (albanski UČK) sve su češći. Reakcija je mahnita i brutalna:

„Dvadeset četvero ljudi, mahom albanskih seljana Likošana i susednog sela Ćireza, sahranjeno je 3. marta 1998“, izvještava „Vreme“ sa lica mjesta u broju 384. „Uz četvoricu policajaca i jednog Albanca, koji su pokopani dan ranije, ukupni bilans krvavog vikenda u Drenici popeo se na dvadeset devet ubijenih ljudi.“

Do ljeta 1998. na Kosovu se razbuktao rat između UČK na jednoj i MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije na drugoj strani. Leševi civila, izbjeglice, spaljene kuće, ostaju iza svih ovih formacija na isti način kao i tokom proteklih ratova u bivšoj Jugoslaviji.

U broju 411, „Vreme“ ponovo izvještava sa lica mesta – iz baze UČK u selu Klečka neposredno pošto su je zauzele srpske snage:

„U zatvoru su držani srpski civili koji su tokom proteklih meseci pali u ruke UČK da bi njihovi posmrtni ostaci završili u krečani. (…) Jasno su se raspoznavale lobanje i delovi vilica, kičme i bedrenjače. Prema tvrdnjama policije to je sve što je ostalo od dvadeset i dvoje Srba.“

Do jeseni srpske snage potiskuju UČK sa najvećeg dijela Kosova, ali po cijenu velikog broja albanskih izbjeglica i ogromne devastacije ekonomskog života ionako siromašnog područja. Nema mira bez političkog rješenja, a ne želi ga nijedna strana. Unatoč tome, Zapad vrši pritisak isključivo na Miloševića: pod prijetnjom NATO intervencije zahtjeva se hitno obustavljanje svih vojnih akcija na Kosovu. Početkom oktobra 1998. izgleda da je samo pitanje dana kada će na Srbiju pasti prve „pametne i još gluplje bombe“. A onda preokret: poslije iznenadnog susreta sa Holbrukom, Milošević popušta.

„Da je politika koju je vodio u proteklih deset godina na Kosovu i prema Kosovu neizbježno srljala ka aktualnoj situaciji, ne treba posebno dokazivati. Krediti uzeti u to vrijeme naprosto su se morali vratiti sa svim kamatama – zateznim i kaznenim“, piše u broju 417.

U skladu sa sporazumom Milošević–Holbruk, srpske trupe se manje-više povlače u kasarne, a UČK ponovo zauzima teren. Također, za nadgledanje dogovorenog, zadužena je Kosovska verifikaciona misija OEBS-a na čelu sa Vilijamom Vokerom. Ali, ako Milošević popušta na Kosovu, steže i te kako u Srbiji. Broj 418:

„Oktroisan je najgori zakon o štampi u skoro dva veka otkad postoje novine u Srba. Onima iz vlasti to nije smetalo: oni bi ga izglasali i bez čitanja; oni iz opozicije bili su nemoćni svakako. Sad bi moglo da se smrkava.“

Zbog bilo čega što režimu padne na pamet, na osnovu ovog zakona kažnjavaju se jedan za drugim nezavisni mediji drakonskim novčanim kaznama izrečenim u postupku od dvadeset i četiri sata i to pred sucem za prekršaje… Ministar informisanja je Aleksandar Vučić iz „Vlade nacionalnog jedinstva“ formirane 24. marta 1998, a čine je SPS, SRS i Jugoslavenska levica Miloševićeve supruge Mirjane Marković.

Datum prve godišnjice ove vlade dobro će zapamtiti svi građani Srbije.

1999, godina deseta
Republika Srpska Jugoslavija

SR Jugoslavija početkom godine liči na pokojnu Republiku Srpsku Krajinu: opkoljena, bez saveznika, bez nade.

Počinje u selu Račak, 15. januara 1999. „Vreme“ broj 431:

„Vlasti ostaju pri tvrdnji da je četrdeset Albanaca poginulo naoružano u borbi, većina i u uniformi i da su u toku noći presvučeni u civilnu odeću. Albanska strana i dalje tvrdi da su ovi ljudi bili nenaoružani civili.“

Sa Albancima se slaže i Voker izjavivši da „ne oklijeva da optuži vladine snage za zločin“. Ponovo intervencija visi u zraku, ponovo na Miloševićevo kanabe sjeda Holbruk: ovaj put Srbija prihvata direktne pregovore sa UČK u Rambujeu kod Pariza pod patronatom Sjedinjenih Američkih Država. Na kraju, nakon mučnih pregovora u dva ciklusa, Milošević je pred izborom: ili prihvatanje raspoređivanja NATO trupa na Kosovu, povlačenja svih srpskih jedinica izuzev simboličnog broja graničara i policajaca, te samo formalna veza Kosova sa Srbijom ili vojna intervencija. Nekoliko dana sve se čini otvorenim.

„Režim u Beogradu je za Zapad jedina stabilna, nepromenjiva realnost, a sve ostalo, uključujući ratove, seobe naroda, razgraničenja i stvaranja novih država, ispalo je lako rešivo“, piše u broju 439.

Dok espeesovci, radikali i julovci histerično proglašavaju izdajnicima sve neistomišljenike preteći im skorim obračunom, propadaju pregovori u Rambujeu. Zna se što slijedi.

U sredu, 24. marta 1999, redakcija privodi kraju novi broj, a urednici šire neosnovani optimizam iz neke neizrecive potrebe da što više relaksiraju atmosferu pred neizbježnim. Svi tekstovi odlaze u koš u osam naveče – NATO intervencija je počela.

Rasprava da li da se izlazi pod direktnom cenzurom, pod režimom protiv koga je „Vreme“ od nastanka, pod stalnim pritiscima javne i tajne policije – u suštini je retorička, za zapisnik da je vođen. Svi se slažu da novine moraju izlaziti makar štampane i na geštetneru; svi su saglasni da je zemlja neuporedivo važnija od svakog onog tko je trenutno na vlasti. Sljedeći broj „Vremena“ je u formatu dnevnih novina, označen nazivom „vanredno izdanje“ bez potpisanih tekstova zbog bezbjednosti redakcije. Na naslovnoj strani piše – Rat.

„Umnožavaju se lešine mostova na srednjoevropskim rekama. Krajnje sumnjivi Mastemajnd, poznatiji po dosadnim oralnim avanturama nego po moralnom kredibilitetu, rešio je da se s nama obračuna. Ova zemlja će opstati pa makar hodajući po vodi“, piše u vanrednom izdanju broj 4.

Dovijajući se na različite načine „Vreme“ prati sva zbivanja na području Srbije, Kosova, Crne Gore – uglavnom otvoreno, ali i služeći se u iznudici i pisanjem između redova. Pored tekstova o bombardovanju Beograda, Aleksinca, Novog Sada, Niša, Prištine, voza u Grdeličkoj klisuri, tu su informacije o stradanju albanskog stanovništva, borbama na granici i, posebno, mučkog ubojstva Slavka Ćuruvije prethodno prokazanog u režimskoj „Ekspres politici“… Redakcija uspjeva u borbi svake nedjelje da joj cenzori ne promjene ili izbace niti jedno jedino slovo.

„Nedaleko od Podujeva, komandant Prištinskog korpusa general Vladimir Lazarević stao je na čelo nepregledne kolone sa vojnim vozilima i teškim naoružanjem i pred nekoliko domaćih i stranih novinara izdao naređenje za povlačenje Vojska Jugoslavije sa Kosova. Dok je govorio iza njegovih leđa brektali su izbeglički traktori i pretovareni automobili“, piše „Vreme“ u ponovno redovnom izdanju, broj 441.

Rat je okončan Kumanovskim sporazumom 9. juna 1999 – Milošević je, na kraju, prihvatio i NATO i druge, mnogo teže uvjete od onih iz Rambujea. Na Kosovo se vraćaju Albanci izbjegli u Albaniju, a Srbi ostavljaju svoje domove i kreću u Srbiju; na redu je stradanje civilnog stanovništva nealbanske nacionalnosti…

U isto vrijeme vlast – autoritarnija i rigidnija nego ikad prije – slavi „pobjedu nad NATO-om“. Likvidacija oponenata i političkih protivnika započeta ubojstvom Slavka Ćuruvije, nastavlja se atentatom na Vuka Draškovića u kome ginu četiri funkcionera SPO-a.

Dokle više – nije pitanje samo na stranicama „Vremena“. Isto se pita i sve više građana Srbije, dotadašnjih Miloševićevih glasača.

Nastavak u idućem broju