Kako je 12. marta 2003. najmoćniji mafijaški kartel napao Srbiju i kakva je bila samoodbrana države i društva
2003, godina četrnaesta Atentat na Zorana Đinđića
„Vojislav Šešelj, predsednik Srpske radikalne stranke, odlučio se da iz politike i svih srpskih zemalja ode u istoriju“, piše „Vreme“ u broju 633 o dobrovoljnoj predaji radikalskog lidera Haškom tribunalu krajem februara 2003.
Međutim, to se ne odnosi i na njegove dotadašnje suborce: na bini Šešeljevog „oproštajnog“ mitinga stoji cijeli današnji politički vrh Srbije: predsjednik Republike Tomislav Nikolić, premijer Aleksandar Vučić, predsjednica Narodne skupštine Maja Gojković, guvernerka Narodne banke Jorgovanka Tabaković… Prethodno, vođa radikala najavljuje krvave obračune u zemlji na proljeće.
Šešelj, izgleda, zna što govori. Da bi osujetili vlastito hapšenje zbog velikog broja ubojstava i šverca droge, kriminalni kartel Milorada Ulemeka Legije i Dušana Spasojevića – dio Jedinice za specijalne operacije i Zemunski klan – organiziraju 22. januara 2003. atentat na premijera Zorana Đinđića. Tog dana Dejan Milenković Bagzi pokušava kamionetom da presječe i zaustavi kolonu sa premijerom. Broj 634:
„Ukoliko je ideja bila da se kamionet ispreči ispred konvoja i zaustavi ga, a da potom neko iz drugog vozila otvori vatru, priča počinje da dobija zloslutniji smisao. To što je premijerov auto blindiran, eventualno bi ga zaštitilo od prvog rafala, ali koncentrisana vatra iz automatskog oružja lako probija ojačano vetrobransko staklo.“
Upravo su ovo – uz još korištenje ručnih bacača – planirali Legija i Spasojević. Naum im nije pošao za rukom prvenstveno zbog prisebnosti Đinđićevog vozača. Uslijedila je neshvatljivo površna i mlaka reakcija policije pravosudnih organa. Kriminalni kartel dobija tako priliku za novi napad na premijera za koga je njihovo hapšenje već mjesecima prioritet broj jedan. Novi atentat će uslijediti 12. marta 2003: kroz prozor zgrade Zavoda za Fotogrametriju u Gepratovoj ulici, iz snajperske puške, na Đinđića puca potpukovnik MUP-a Srbije i pripadnik JSO Zvezdan Jovanović:
„U sredu, 12. marta 2003, u 12:35, premijer Vlade Srbije dr Zoran Đinđić izašao je iz svog oklopljenog BMW-a serije 7 na dvorište zgrade Vlade u koje se ulazi iz Nemanjine ulice. Sedeo je iza vozača, s leve strane vozila. U trenutku kada se uspravio da uzme štake kojima se služio zbog povređene noge, čula su se dva pucnja u veoma kratkom razmaku. Zoran Đinđić pogođen je spreda ravno u srce; Milan Veruović, telohranitelj koji je stajao pored njega, pogođen je u abdomen drugim hicem. Obezbeđenje okreće prvo jedan BMW u dvorištu, a odmah zatim i drugi, smešta žrtve i kreće ka Urgentnom centru, udaljenom oko kilometar od lica mesta. Zoran Đinđić je klinički mrtav stigao na operacioni sto; pokušaji reanimacije nisu uspeli“, piše „Vreme“ u broju 637.
foto: b92…atentat…
Ubojstvo premijera izazvalo je ogromnu tugu i revolt građana: tokom sprovoda na ulice Beograda izlazi više stotina hiljada ljudi. Zoran Đinđić je iskreno ožaljen kao malo tko. „Oprosti za reči kritike. Bio si bolji i od vremena i od prostora u kome si živeo“, jedan je od karakterističnih zapisa iz knjige žalosti Vlade Srbije.
foto: reuters…i oproštaj od premijera
„Još kad je odlučio da se bavi politikom, Đinđić je, čini mi se, bio rešen, prvo: da se bori za neke krupne, strateške ciljeve, a ne da prosto vrši vlast, i drugo: da deluje u svim uslovima, ne čekajući da se prilike promene i da se nešto najpre dovede u red. Dakle, bio je ambiciozan i hrabar i već te osobine kandidovale su ga za tragičan kraj, jer tragedije, naravno, nema bez veličine. A u Đinđićevom kraju svi su lako prepoznali dah tragedije i mnogi su naknadno razumeli da je u njegovoj sudbini, u svemu što ga je dovelo do takvog kraja, bilo veličine koja je često bila maskirana prozaičnostima dnevne politike“, piše „Vreme“ u broju 637.
Nakon atentata na premijera u Srbiji je proglašeno vanredno stanje i započela je policijska operacija „Sablja“, a u narednim mjesecima razbijen je Zemunski klan i raspušten JSO. Dok se za Legijom traga, Specijalna antiteroristička jedinica MUP-
-a Srbije likvidira 27. marta 2003. Spasojevića i Milu Lukovića Kuma prilikom hapšenja u Meljaku. Broj 639:
„Ostaju otvorena pitanja: da li se kuća mogla napasti tako da njih dvojica – u kombinaciji šok-bombi i suzavca – budu ipak uhvaćeni živi; je li bilo pogrešnih procena za tu operaciju; kako su mogli da se probiju iz objekta koji je bio opkoljen i stignu od vrata (ili prozora) do dvorišta… Bilo kako bilo, pogibijom Spasojevića izgubljen je važan svedok u budućem procesu zločinačko-terorističko-parapolicijskoj mafiji pod zaštitom Državne bezbednosti.“
Inače, tokom vanrednog stanja „Sablje“ mediji su pod nekom vrstom cenzure, a šef Vladinog biroa za komunikacije Vladimir Beba Popović svakog dana drži brifinge za novinare i urednike. „Vreme“ se ne obazire na cenzuru, niti odlazi na brifinge – isuviše tu ima difamacije i progona političkih neistomišljenika.
Novi premijer postaje Zoran Živković. Međutim, bez Đinđića koaliciona Vlada DOS-a nije u stanju da funkcionira: afere i skandali smjenjuju se kao na pokretnoj traci. Konstatacija iz broja 646:
„Borba za moć, verbalni sukobi, obračuni u senci, intrige i optužbe. A pitanja teška. Penušava rasprava izbija u vladajućoj garnituri, ne toliko zbog poslovične sangviničnosti naših političara, već zbog veoma teških pitanja koja su došla na red: potreba preispitivanja ekonomske strategije, razdvajanja novca od politike i, naravno, pitanje moći. Nameće se pitanje da li ova vladajuća garnitura bez nove izborne legitimacije uopšte može da donosi strateške odluke.“
Ispostavlja se da ne može, pa se vanredni parlamentarni izbori raspisuju za 28. novembar 2003. I prije i poslije, G17 plus Miroljuba Labusa i Mlađana Dinkića preko tabloida vodi sistematski napad na vladu čiji je vrhunac u samom izbornom finišu: javnost tada saznaje da je Dinkić smjenjen sa položaja guvernera Narodne banke tako što je glasano karticom poslanice Demokratske stranke Nede Arnerić, koja nije bila u Skupštini, već na ljetovanju u Bodrumu.
Kao i Šešelj, krajem godine i DOS odlazi u istoriju. Nakon izbora priliku za formiranje nove vlade dobijaju Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice i G17.
Prethodne 2002, poslije duge i teške bolesti, preminuo je naš kolega Uroš Komlenović, jedan od najvećih srpskih novinara. Posebno će ostati zapamćen po svojim reportažama i tekstovima u kojim se zalagao, bez obzira na cijenu i posljedice, za društvenu pravdu.
„Vreme“ 2003. za ličnost godine bira Ljiljanu Raičević, izvršnu direktorku Sigurne ženske kuće u Podgorici, zbog pokretanja akcije za suzbijanje seks-trafikinga.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!