Frano Cetinić bio je moj prijatelj. Bio je i ostao gospar, dubrovački đak cum lauda, gospodin od glave do pete koji nikada nije rekao krivu reč u onim teškim vremenima
Gospar Frano Cetinić pojavio se u Beogradu negde 1965. ili 1966, davno je bilo, ne zamerite. Onako vitak, plav i lep kao lutka, sa kratkom bradicom (takav je ostao do kraja) ušao je na Filozofski fakultet ponosno, kao đak dubrovačke gimnazije na koju je ostao ponosan do kraja. Taj lepi dečko iz Blata na Korčuli, iz (što nikada nije propustio da pomene) porodice socijalističke i antifašističke od početka, od 1924, bio je gospodin od glave do pete: uvek negovan i elegantan, učtiv, pristojan i obrazovan da ne verujete.
Frano Cetinić, 2005.
Trenutak u kome se on pojavljuje na Filozofskom fakultetu bio je nervozan i napet: ono što će se desiti juna 1968. bilo je već naslućeno; napetosti u društvu rasle su i mi, nadobudni klipani, tu napetost osećali smo difuzno, kao atmosferu pred buru, nesposobni da artikulišemo šta to zapravo hoćemo. Tada smo se bavili uobičajenim poslima: rat u Vijetnamu i protesti i već to što je bilo u modi širom Evrope i SAD. Tada sam zapazio gospara Cetinića: ponudio se da nam čuva stražu na ćošku Čika Ljubine i Knez Mihailove, dok mi crvenom bojom posipamo američku čitaonicu i pišemo antiratne parole, sve to kasno noću. Sve je prošlo odlično: gospar Frano ljubio se u nekoj kapiji sa jednom preslatkom plavušicom iz Kikinde, a posle smo čak išli njenim roditeljima na veliki banatski ručak, nekoliko dana kasnije.
Tu sad u mom pamćenju nastupa izvesna praznina, jer sam otišao u beli svet. Kad sam se vratio, četiri godine kasnije, gospar Frano Cetinić već je bio diplomirao i radio je u Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Makedonskoj, odmah do zgrade „Politike“. Bilo je, dakle, sasvim prirodno da se svakog jutra nalazimo u tadašnjem Šumatovcu na kafi: gospar Frano, Dragoljub Žarković, Jovan Dulović, moja malenkost i još neki isti takvi kao i mi. Bio je fascinantan kafanski sagovornik: od njega smo čuli sve o Deniju de Ružmonu i evropskoj ideji koja je posle otišla u sasvim drugom pravcu; o Tejaru de Šardenu na koga me je navukao, kao i o Emanuelu Munijeu (isti slučaj). Tada se već bio smirio sa Ljiljom (nije iz Kikinde) i dobio sina Olega. Kobne osamdesete bližile su se kraju i gospar Frano doneo je pametnu odluku da ode u Pariz; zaposlio se u RFI (Francuski međunarodni radio), u dobrom društvu: Stanko Cerović, Voja Stojanović i nas nekoliko lokalnih dopisnika sa terena.
Sledeća upečatljiva uspomena je iz 1989, kada se slavilo dva veka od Francuske revolucije. Našao sam se u Parizu i spavao sam u stanu Cetinića, ispod Monmartra, u divnom kraju. Četrnaestog jula smo gospar Frano i ja sa pijanim Francuzima slavili praznik, pili odlično vino koje su nam dobri ljudi nudili na ulici i jedva se dovukli kući. On je sutradan vozom otputovao u Jugoslaviju, a ja sam ostao još nekoliko dana u njegovom stanu. Pre toga smo se družili skoro svake večeri sa Danilom Kišom i Paskal Delpeš, koji su bili u bliskom susedstvu, ali to je druga priča. Onda je Danilo umro, a kod nas su počeli dripački ratovi.
Gospar Frano Cetinić bio je i te kako prisutan na radiju; pojavio se u Zagrebu jednoga dana – mislim da je bila 2000. godina – nekim svojim poslima. Tada su ga pozvali da govori u dugom intervjuu za Hrvatsku televiziju, kod Silvije Luks; snimanje je bilo zakazano za izvesno letnje popodne. Frano se pojavio kod Tanje i mene mrtav umoran i smestili smo ga u krevet da odspava; na HTV je stigao na vreme i snimio intervju sa Silvijom. Taj intervju – treba li to naglasiti – nikada nije bio emitovan. Od njega je neko neobavešten očekivao da kaže ovo i ono o Srbiji i Miloševićevom režimu, uz obavezne simpatije za NATO; on je, međutim, imao drugačije mišljenje, o čemu više na ovim stranicama „Vremena“. Uveče, posle snimanja, došao je k nama i prepričao šta je rekao; Tanja i ja smo mu odmah rekli da od tog intervjua ništa biti neće; znamo mi njih.
Gospar Frano Cetinić bio je moj prijatelj. Bio je i ostao gospar, dubrovački đak cum lauda, gospodin od glave do pete koji nikada nije rekao krivu reč u onim teškim vremenima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!