
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Elena Ferante, Moja genijalna prijateljica, Beograd, Booka 2016, prevod Mirjana Ognjanović
Lako je razumeti zbog čega je prva knjiga „napuljskog ciklusa“ Elene Ferante privukla toliko pažnje. Priča o prijateljstvu dve devojčice u napuljskom predgrađu krajem pedesetih godina prošloga veka, ispričana je suvereno, jezikom bogatim i prozirnim, uz čitavu povorku likova i kanonadu dinamičnih epizoda. S druge strane razumljivo je i zbog čega će iskusniji čitalac da oseti izvesno razočaranje drugim delom romana: Ferante, jednostavno, nije uspela da održi zapanjujuću gustinu izraza s početka teksta. Ume to da se dogodi. Parfem Patrika Ziskinda, recimo, posle genijalnog početka najbolje je baciti u kantu za smeće. Ovde to nije slučaj. Pad je relativno blag, a motivi ne presahnjuju. U stvari, priča o ovoj knjizi počinje na mestu razočaranja.
Nije dovoljno podsetiti na slavnu opasku o tome da su sve priče već ispričane i da se računa jedino način na koji se priča priča. Na formalnom planu Elena Ferante ne izlazi izvan realističkog obrasca, a njena se knjiga odvija pravolinijski, po redu događaja. Dve desetogodišnje devojčice, inteligentne i odlučne, odrastaju u siromaštvu, u kovitlacu nasilja što ga siromaštvo čini brutalnijim i ogoljenijim. Drže se zajedno kako bi se našle jedna drugoj kada ih, po izlasku iz škole, kamenuje grupa dečaka, kada osvajaju podrum ozloglašenog lokalnog zelenaša, kada se suočavaju sa okrutnošću svojih roditelja, sa strogom učiteljicom i podmuklim školskim društvom, sa svetom knjiga i željom za bekstvom, da bi se to prijateljstvo nastavilo i kroz mladost u smenjivanju podrške i rivaliteta, u nadmetanju i ljubavi, u lomljenju roditeljske skučenosti, u otkrivanju klasnih razlika i svetova za koje nisu ni slutile da postoje, u susretu s prvim seksualnim iskustvima, u neprestanoj borbi da prežive tu lepljivu smesu nasilja, primitivizma, bede i gluposti, taj beznadežni svet zatvoren u sebe samog, sve do očajničkog trzaja da, po svaku cenu, izađu iz njega. Ali ispod svega toga postoji nešto temeljnije, važnije, prodornije. Priča koja se na osnovnoj ravni ne razlikuje od onoga što, verujemo, već znamo o uzavrelom mediteranskom životu, zapravo radi upravo suprotno od onoga sa čim smo se do sada susretali u italijanskoj literaturi, a naročito italijanskom filmu. Od prve do poslednje stranice prisustvujemo piru nasilja. Muškarci kratkih fitilja, iscrpljeni svakodnevnim rmbačenjem, urlaju na svoju decu i na svoje žene, ili ih, kad se umore od „argumentacije“, jednostavno tuku. Otac će, u nastupu besa, jednu od junakinja da izbaci kroz prozor i ona će da slomi ruku. Žene, ispijene bedom i mukotrpnim radom, urlaju na decu ili jedna na drugu, a njihova mržnja otrovnija je od muških eksplozija nemoći. Deca, zahvaćena nasiljem od rođenja, od prvih se koraka uče kako da uzvrate i povrede. Od prve do poslednje stranice utopljeni smo u bedu napuljskog predgrađa iz koje se ne rađa ništa dostojno življenja. Svaka je stranica, uprkos lakoći izraza, nađubrena strahom, mržnjom, neizvesnošću, beznađem. Predah je izuzetak. Ljubav je teško razlučiti od uzavrele strasti. Strast je teško razlučiti od uzavrele mržnje. Interes je najsnažniji motiv koji krši sve pred sobom. Roditelji izdaju svoju decu zbog televizora, braća se odriču sestara zbog sitnog ćara, ljubav se prokazuje kao puka iluzija, a oni imućniji beskrupulozno kupuju sve do čega im je stalo, računajući i duše. O tome piše Elena Ferante svojim elegantnim stilom, svojim gotovo nepristojno lepim rečenicama. Ona razgrađuje jednu sliku i demitologizuje svet koji je, zahvaljujući velikim piscima i velikim režiserima, do nas stigao ublažen i našminkan.
Ispod ovih brutalnosti, međutim, postoji još jedna, u književnom smislu možda i najvažnija ravan. Ne samo da Ferante razgrađuje mitologizovanu sliku napolitanskog sveta, već ona dekonstruiše i ono što bi se, u najširem smislu, moglo nazvati ženskim pismom. Iako su glavne junakinje devojčice, potom mlade žene, autorka ni u jednom trenutku ne pada u psihologiju – premda su likovi besprekorno psihološki izvedeni – i njihove postupke ne objašnjava motivima izvučenim iz neke tamne unutrašnjosti psihe, ženskog bića, ili već slične (muške) koještarije. Ona odbija da spas za svoje junakinje potraži u nedodirljivoj unutrašnjosti skrivenoj od odvratnog sveta, jer ta unutrašnjost ne vredi ni pišljiva u boba u zverinjaku sastruganih osećanja. Izvanredna je ta sposobnost Elene Ferante da, odbijajući svako neknjiževno objašnjenje, motive izvuče iz logike samog događanja, da režime vidljivosti i izrecivosti sklopi isključivo majstorstvom jezika, bez ikakve ambicije da svoje junakinje, ili bilo koga, spasava od njih samih. Zato ovu knjigu vredi čitati.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve